gruzijska književnost. Počeci gruz. književnosti mogu se pronaći još u ←II. tisućljeću, o čemu svjedoče neki ant. autori. Helenskom Prometeju tako odgovara lik Amiranija prikovanog na kavkasku stijenu. Gruzija prihvaća kršćanstvo u prvoj pol. IV. st., veže se uz Bizant pa se vrlo aktivno prevode djela crkvene literature. Od V. st. javlja se izvorna gruz. crkv. literatura u vidu hagiografija (“Mučeništvo Šušanikija”, V. st.; “Mučeništvo Evstahija Mchetelija”, VI. st.; “Mučeništvo Aboa Tbilelija”, VIII. st.), kanonskih tekstova, homilija, apokrifa i dr. Pod perz. utjecajem nastaju prozna romanca “Visramiani” (“Ljubav Vis i Ramina”) te ciklus fantastičnih priča “Amiran, sin Daredžaninov”. S usponom gruz. države u XI. i XII. st. snažno se razvija književnost. Sekularno pjesništvo započinje s pjesnicima I. Šavtelijem i Čahruhadzeom, a sam vrhunac gruz. “zlatnog doba” predstavlja Šota Rustaveli (o. 1160 – nakon 1210), autor spjeva “Vitez u leopardovoj koži” (o. 1200. g.), napisan po želji carice Tamar. Spjev govori o idealnom prijateljstvu, ljubavi i herojskim djelima. Rustavelijevo djelovanje snažno se odrazilo na gruz. književnost. U XIII. i XIV. st. provaljuju Mongoli, Perzijanci i Turci, što će dugo vremena onemogućiti knjiž. život u Gruziji. Oporavak slijedi tek u XVI. st. kada se pišu većinom patriotske pjesme, a do istinske obnove dolazi u XVII. st. kada djeluju pjesnici kraljevi Teimuraz I. i Arčil II., a izdvaja se još i J. Tbileli. U XVIII. st. dolazi do procvata gruz. književnosti. Vodeći su pjesnici David Guramišvili, koji je u poemi “Nevolje Gruzije” opjevao gruz. slobodarsku borbu, te Visarion Gabašvili, poznat kao Besiki, autor ljubavnih pjesama i novator na polju versifikacije. Posebno se izdvaja djelovanje Sulhan-Sabe Orbelianija, koji je napisao zbirku basni “Knjiga mudrosti i laži” te sastavio gruzijski rječnik. Rusko zauzimanje Gruzije 1801. otvara gruz. književnost eur. utjecajima. Ubrzo prevladava romantizam, a ističu se pjesnici Aleksandre Čavčavadze i Grigol Orbeliani. Najznačajnija ličnost gruz. romantizma je pjesnik bajronovskih pregnuća Nikoloz Baratašvili, pisac djela “Sudbina Gruzije”. U drugoj pol. XIX. st. ističe se Ila Čavčavadze, autor realističkih romana, mnogobrojnih pjesama i eseja, istaknutu ulogu imaju pisci Akaki Cereteli i Giorgi Cereteli, a poznata su i ostvarenja L. Ardazijanija, A. Kazbegija i Važa-Pšavele. Kao značajniji knjiž. kritičar u tom se vremenu afirmira N. G. Nikolaidze. Dolazi i do procvata gruz. kazališta, pri čemu je posebno važna djelatnost Giorgija Eristavija te Avksentija Cagarelija. Na prijelazu stoljeća realističke romane piše D. Kldiašvili, urbanu sredinu opisuje V. Barnovi, a u prvim desetljećima XX. st. uz pjesnika G. Tabidzea, T. Tabidzea i P. Iašvilija javljaju se i gruz. simbolisti. Nakon revoluc. razdoblja pjesnici se dijele na radnički i nacionalistički tabor. Sred. stoljeća djeluju I. Abašidze, G. Leonidze, A. Abašeli, S. Čikovani, nakon rata L. Kiačeli, D. Šengelaia, I. Mosašvili, I. Nonešvili te I. Grišašvili, a velik uspjeh u inozemstvu postiže G. Robakidze. Među novijim pjesnicima izdvajaju se F. Halvaši, Ana Kalandzaze, M. Kahidze i T. Čiladze, a zapaženo mjesto u novijoj gruz. književnosti imaju i dram. autor Š. Dadiani te romanopisac Konstantin Gamsahurdia.