strukturalizam

strukturalizam (franc. iz lat.), u jezikoslovlju, smjer koji proučava jezik u sustavu znakova, s uzajamnom povezanošću jezičnih znakova (fonema, morfema, sintagmi i sematema – koji tvore jednu strukturu). Razvio se pošavši od metoda prir. znanosti, a prije odgovarajućih strukturalizama u inim društv. znanostima. Počeci strukturne lingvistike (lingvističkoga strukturalizma) jesu u djelima Jana Baudouina de Courtenaya i Mikołaja Kruszewskoga (zbog njihova djelovanja u Kazan’u govori se o kazanjskoj školi), velik zamah bio je s djelom Ferdinanda de Saussurea Tečaj opće lingvistike, 1916. (prvi ustvrdio da je jezik znakovni sustav, sustav znakova) i njegovih učenika (ženevska škola). Razvile su se različite škole: kopenhagenska (V. Brøndal, L. Hjelmslev), praška (R. Jakobson, N. S. Trubeckoj, B. Trnka) i dr. Strukturalističke poglede imaju E. Sapir i L. Bloomfield (1940-ih i 1950-ih njihovi nasljednici razvijaju amer. s.). Važne su doprinose dali Antoine Meillet i Luciène Tesnière. U 1960-ima ističu se radovi Noama Chomskoga (opći zakoni sintakse, univerzalna gramatika). Strukturni pogledi proširili su se u raznim područjima jezikoslovlja (i drugih struka). U Hrvatskoj su se strukturalističke zamisli pojavile u 1930-ima, a os. su važni radovi jezikoslovaca R. Katičića, D. Brozovića i dr. Općenito u znanostima, metodološki postupak koji se odnosi na znanstv. predmete istraživanja kao na strukturne tvorevine. U njegovu fokusu nije vremenska dimenzija (dijakronija), nego odnos strukturalnih danosti neke pojave (sinkronija). S. je najviše razvila franc. škola na širokim znanstv. područjima: etnologija i antropologija (C. Lévi-Strauss), psihoanaliza i psihologija (J. Lacan), znanost o književnosti i semiologiji (R. Barthes), povijest znanosti (M. Foucault).
Pogledaj natuknicu u drugim edicijama:

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: