indijska književnost. Stara indijska književnost obuhvaća vedsku, epsku, budističku, jainsku, klasičnu (kavya) i znanstveno-stručnu književnost. Vedska književnost. Na staroindijskom jeziku nastala je zbirka “Rgveda” s religioznim himnama, što donose vjerovanja arijskih plemena koja su se negdje pol. ← II. tisućljeća naselila na Indij. potkontinentu. Vedski su se tekstovi stoljećima prenosili usmenim putem, a pripadaju im i “Yajurveda”, prozna zbirka žrtvenih izreka i molitvi, “Samaveda”, zbirka ritualnih pjesama, te “Atharvaveda”, u kojoj su se sačuvala i neka predarijska vjerovanja. Prozni tekstovi “Brahmane” bave se tumačenjem smisla veda, njihovom simbolikom, iznose teoriju obreda i tumače obredne radnje i tekstove. Poseban dio ovih tekstova čine “Šumski spisi” (“Aranyake”), namijenjeni isposnicima. Filoz. i religiozna promišljanja o brahmanu atmanu (identičnosti mikrokozmosa i makrokozmosa), karmanu (djelu) te reinkarnaciji, sadržana su u “Upanišadama”, od kojih su starije nastajale u prozi, mlađe u stihovima, a poznate su i pod imenom “Vedanta” (kraj “Vede”). Ove zbirke sačinjavaju svete knjige Hindusa. Uskoro nastaju i priručnici za obrede (“Vedange” ili “Sutre”), koji obrađuju pojedine dijelove obreda (obredni red, kalendar, gramatika, metrika i dr.). Najstarije vede nastale su na arhaičnom jeziku, no pol. ←I. tisućljeća, zahvaljujući gramatičaru Paniniju, kodificiran je klas. jezik visoke indij. kulture sanskrt. Epska književnost. Iz pučke književnosti potječu veliki epovi “Mahabharata” (“Velika pjesma o plemenu Bharata”) i “Ramayana” (“Ramina sudbina”). “Mahabharata”, s konačnom redakcijom iz IV. st., opisuje u 100 000 úloka (staroindij. epski stih) borbu unutar plemena Bharata. Njezin je dio i “Bhagavadgita” (“Pjesma uzvišenog”), jedan od najčitanijih staroindij. tekstova koji govori o bitnim pitanjima pojedinca i društva. Konačna redakcija “Ramayane” pripisuje se Valmikiju iz II. st., a obuhvaća 24 000 úloka u kojima se opisuju Ramini doživljaji i mitološki obrađuje hindsko osvajanje Dekana i Ceylona. Uz ove se epove vezuje i 18 knjiga “Purana” (“Drevnih priča”), koje sadrže legendarne i svjetovne priče i također se smatraju svetim knjigama, iako podređene vedama. Budistička književnost. Ugl. je pisana na jeziku pali te na klasičnom i hibridnom sanskrtu. Ishodište predstavljaju tekstovi na paliju prenošeni usmenom predajom iz vremena samog Bude. Budistički kanon čini korpus tekstova “Tipitaka” (“Tri košare”), a čine ga “Vinayapitaka” (“Košara redovničke discipline”), “Suttapitaka” (“Košara poučnih razgovora”) i “Abhidhammapitaka” (“Košara razmatranja o nauku”). Najpoznatije je djelo palijskog kanona “Dhammapada” (“Riječi nauka”), koja obuhvaća važne spise budističke etike. Neizostavan dio predstavlja i zbirka jataka, priča iz prošlih Budinih rođenja, koja je popularizirala budistički nauk, a čini i iznimno važan dio svj. pripovjedačke baštine. Izvan palijskoga kanona izdvaja se “Milindapańha” (“Pitanja kralja Milinde”), razgovor o nekim od najvažnijih pitanja budističke filozofije. Unutar budističke književnosti nastaju i prva pov. djela. Izdvaja se ep o povijesti Ceylona “Mahavastu” (“Velika povijest”), a na sanskrtu se zameće klas. indij. epika i drama, jedno od najvećih imena ove i starije indij. književnosti uopće jest Aúvagfoša (II. st.), pisac znamenita epa o Budinu životu “Buddhacarite” i scenskog djela “Śariputraprakarane” (“Drama o Śariputri”). Jainska književnost. Pisana je na prakrtima arša ili ardhamagadhi (na njemu je nastao jainski kanon), maharaštri i šuraseni. Kanonski tekstovi iznose jainski nauk i sadrže brojne priče i legende, a donose i mnoštvo pov. podataka. Među piscima izvan kanona izdvajaju se Bhadrabahu (← I. st.), Haribhadra (VII. st.) i posebno Hemacandra (XI. st.). Klasična književnost (kavya). Stara indijska književnost svoj vrhunac ima u klas. knjiž. stilu kavya, koji odlikuje težnja za savršenstvom izraza. Poseban dio predstavlja pripovjedačka književnost, koja je snažno odjeknula u az. i eur. kult. sredinama. Najpoznatijim djelom smatra se zbirka “Pancatantra” (“Petoknjižje”), nastala između II. i VI. st. i sačuvana u pet recenzija. To će djelo već od VII. st. doživjeti mnoge prijevode i različite adaptacije u mnogim književnostima i kulturama. Djelo je u staroslav. književnosti dospjelo preko arap. i grč. prijevoda, a u hrv. sredini prevodi ga s franc. M. A. Relković. Dugu tradiciju u Indiji ima i drama. Vrlo se rano razvila i teorija o kazalištu i glumi “Natyaśastra” (“Priručnik o glumi”), a najstarijim teoretičarem smatra se Bharata. Klas. dramu karakterizira smjenjivanje stihova i proze, upotreba različitih jezika za različite osobe, pratnja glazbe i plesa, dok se sadržaji preuzimaju ili iz predaje ili su izmišljeni. Vrhunac zrele klasične drame predstavlja Kalidasa i njegova svjetski poznata drama “Śakuntala”, u kojoj je do savršenstva dovedeno njegovo lirsko umijeće i stilska kvaliteta, kao i ostale njegove drame “Vikramorvasiya” (“Hrabrost i Urvasi”) i “Malavakagnimitra” (“Malavaka i Agnimitra”). Uz Kalidasu poznati su i Harša ili Haršadeva (VII. st.), autor drame “Ratnavali” te Bhavabhuti (VIII. st.) s dramom “Malatimadhava” (“Malati i Madhava”). Uz dramu je usko vezana lirika, koju također karakterizira klas. stil kavya. Od sred. ←I. tisućljeća uporedo sa sanskrtskom javlja se i razvija književnost na prakrtima (maharaštri, šauraseni, magadhi, pajšači). Na maharaštriju su nastala neka od najvrjednijih djela klas. indij. lirike. Izdvaja se Hala Satavahana (između II. i VII. st.), sastavljač zbirke “Sattasai” (“700 strofa”). Poznata je i antologija “Vajjalagga” (“Ležište strofa”) jaina Jayallabha. S druge strane razvija se sanskrtska klas. lirika koja teži visokim zahtjevima klas. stila, a ujedno predstavlja vrhunac kavye. Najvećim se pjesnikom smatra Kalidasa, kojemu se pripisuje djelo “Rtusamhara” (“Kratak opis godišnjih doba”), a izrazito značajna je i knjiga ljubavno-erotske lirike “Amaruúataka” (“Sto pjesama Amaruovih”) pjesnika Amarua. U XI. i XII. st. indij. lirika doživljava preporod, kada djeluju Bilhana, koji potpisuje djelo ljubavne lirike “Caurisuratapańcasika” (“Pedeset pjesama o ljubavnom životu kradljivca”) te Jayadeva, autor religiozno-erotskog epa “Gitagovinda” (“Opjevani Govinda”). U VII. st snažno se razvija indij. klas. roman, čiji su gl. predstavnici Dandin, Subandhu i Bana. Izdvaja se Dandin s djelom “Daúakumaracarita” (“Životopisi desetorice kraljevića”), a poznat je i kao teoretičar klas. stila sa spisom “Kavyadarsa” (“Zrcalo klasičnog stila”). Znanstveno-stručna književnost. Ovaj dio stare indij. književnosti predstavlja iznimno bogato područje s jedinstvenim ostvarenjima na različitim područjima znanosti. Na polju gramatike (vyakarana) poznata djela napisali su Yaska, Panini (←IV. ili ←V. st.), Katyayana i Patanjali (←II. st.), na polju medicine (Vaidyasastra) Caraka (II. st.), Suúruta (V. st.) i Madahavakara (VIII. ili IX. st.), matematike, astronomije i astrologije (jyotihsastra) Aryabhata (V–VI. st.), Varahamihira (VI. st.), Brahmagupta (VII. st.) i Bhaskaracarya (XII. st.) te historiografije Kalhana (ep o povijesti Kashmira “Rijeka vladara” iz XI. st.). U pravnoj znanosti izdvaja se na području dharmaśastre (znanosti o dharmi, tj. dužnostima čovjeka, građanina i vjernika) zbornik “Manavadharmasastra” ili “Manusmrti”, poznat kao “Manuov zakonik”, a na području arthaúastre (znanosti o upravljanju) djelo iz III. st. istog naslova autora Kautilye. Seksualnoj ljubavi kami posvećena je opsežna literatura, među kojom se izdvaja “Kamasutra” pisca Vatsyayane iz V. st. Književnosti na novoindjskim jezicima. Novoindij. indoeur. jezici razvili su se iz prakrta. U književnosti se značajnije rabe od XI. st. i od početaka musl. prisutnosti u Indiji, koja je poticala književnost na nar. jezicima. Sve do XIX. st. u tim književnostima prevladava tradic. izraz, motivi i teme. Tek potkraj XVIII. i poč. XIX. st. intenzivnije se pojavljuje proza, koja vrhunac nalazi u formi pripovijetke i kratke priče, iznimno razvijene u tradic. literaturi i folkloru. Snažniji zap. utjecaji pojavljuju se tek od druge pol. XIX. st. i oni će uz tradic. naslijeđe, posebno u XX. st., snažno utjecati na razvitak novoindij. književnosti. Najrazvijenije književnosti su hindska, bengalska i maratska od indoeuropskih te tamilska od dravidskih jezika.
Hindska književnost. Početke ima u VIII. i IX. st., a karakterizira je snažna religioznost. U XII. st. nastaje poetsko djelo dvorsko-viteškog tipa “Prthvirajrasau”, vjerojatno autora Canda, a u kojem se opisuju junačka djela kralja pokrajine Rajputane. Kraj prvog razdoblja hindske književnosti obilježio je pjesnik Vidyapati, pisac poznatih erotskih pjesama posvećenih ljubavi Radhe i Kršne. Od XIV. do XVII. st. snažno se razvija pobožna poezija (bhakti), a os. znatan uspon doživljavaju i kultovi Višnua i njegovih inkarnacija Kršne i Rame te se to razdoblje naziva “zlatno doba” hindske književnosti. U XV. st. djeluje mistički pjesnik Kabir, koji pripada pjesnicima svecima, a čiji su nazori poslije formulirani u sikhizmu, koji u XVI. st. osniva njegov sljedbenik Nanak. U XVII. st. svetu knjigu sikhizma “Adi Granth” sastavlja Arjan, a u nju unosi i Kabirove pjesme. Među pjesnicima misticima izdvaja se Malik Muhammad Jayasi (XVI. st.), koji potpisuje stihovanu alegoriju “Padmavati” (“Priča o Padmavati”). Među najvećim pjesnicima višnuitima ističu se poštovatelj Ramina kulta Tulsidas iz XVI. st., čija je poezija na narječju avadhi snažno utjecala na razvoj hindskog jezika, te štovatelj Kršne Surdas. Od sred. XVII. st. do sred. XIX. st. dominira poezija ritikal (sanskrt. stil), koju odlikuje sklonost prema svjetovnim i senzualnim temama s posebnim naglaskom na formalne, retoričke i poetičke elemente. Najznačajniji je predstavnik ove vrste poezije Biharilal iz XVII. st., koji u djelu “Sattasai” (“700 strofa”) tematizira ljubav Kršne i Radhe. Vrijeme od poč. XIX. st., kada opada poezija ritikal, do sred. XIX. st., kada se počinje razvijati moderna književnost, naziva se “prijelaznim razdobljem”. Tada se javlja khari-boli ili “uspravni govor”, za čiji je uspon posebno zaslužan Lalluji Lal. Nova hindska književnost, od kraja XIX. st., razvija se ponajprije pod utjecajem engl. književnosti, a njezin je prvi važniji predstavnik pjesnik i kritičar Bhartendu Hariúcandra. Unutar nacionalističkog pokreta istaknuli su se pjesnik M. S. Gupta, dramatičar Jayashankar te prozaik Ch. Shastri. Značajno je i djelovanje pjesnika, prozaika i dramatičara M. Prasada. U prvim desetljećima XX. st. snažna je recepcija engl. romantičara, a vodeći je pjesnik “romantičarskog pokreta” S. N. Pant. Među važnije pjesnike oko sred. XX. st. ubrajaju se Nirala, R. U. Sharma, Nagarjuna, H. S. Vatsyayan i B. B. Agarwal, dok će se 1960-ih afimirati S. D. Saksena, A. Vajpeyi i R. Sahai. Sred. XX. st. na području drame nezaobilazna ostvarenja pišu G. B. Pant, S. G. Das i R. Mehta. Spram “romantičara” javljaju se pisci tzv. progresivizma, među kojima posebno mjesto zauzima prozaik Premcand, jedan od najčitanijih hindskih pisaca. Kao prozaik do sred. stoljeća istaknuo se i Jainendra Kumar, a u suvr. hindskoj književnosti iznimno važne prozne tekstove, među ostalima, potpisuju Nagarjuna, Yashpal, A. Nagar, R. Rakesh, J. Gupta, Hari Vyas, P. N. Tripathi, Yadav, Kamleshwar, S. Joshi, D. V. Bharati te S. Varma. Indijska književnost na engleskom jeziku. Posebno mjesto unutar indijskih književnosti od poč. XIX. st. zauzima književnost na engl. jeziku, a iznimno snažan razvoj ima u XX. st. Suvr. knjiž. produkcija na engl. jeziku u Indiji izrazito je velika i kvalitetna te izaziva stalnu pozornost, a neki suvr. indij. pisci koji pišu na engleskom danas su svjetski poznati. Na engleskom je prvi pisao Rammohun Roy, prozaik i vođa prvoga reformatorskog pokreta. Važna ostvarenja poč. XX. st. pišu i veliki pisci Aurobindo Ghos te nobelovac Rabindranath Tagore, a “Otkriće Indije” napisao je na engleskom i indij. državnik Javaharlal Nehru. Oko sred. XX. st. najzapaženija djela pišu R. K. Narayan, Raja Rao, Balachandra Rajan, Mulk Raj Anand i Khushwant Singh. Suvremenu indij. književnost na engl. jeziku obilježavaju nobelovac V. S. Naipaul, Anita Desai, Ruth Prawer Jhabvala i Ved Mehta, a svj. slavu ostvario je Salman Rushdie. Među mlađim autorima izdvajaju se Vikram Chandra, Vikram Seth, Amitav Ghosh, Nirad Chaudhuri, Rohinton Mistry i Arundhati Roy.