alžirska književnost. Književnost se u Alžiru javlja već u antici. U ranome srednjem vijeku, za vrijeme feudalnih islamskih državica, cvjeta književnost na arapskom jeziku. Pod utjecajem andaluzijske pjesničke škole pišu Ibn Hani (X. stoljeće) i Abu Madjan (XII. stoljeće), a u XIV. stoljeću djeluje povjesničar Ibn Haldun (1332–1406). Nova alžirska književnost započinje u XIX. stoljeći. Otada patriotski naboj i tematika oslobodilačke borbe, kao i otpor gušenju arapskih jezika, vladaju ovom književnošću. Oni su prepoznatljivi u lirici Abd-al-Kadira (1808–83) i Si Mohanda (oko 1840–1906), a u to se vrijeme razvija i publicistika te književna kritika. U XX. stoljeću alžirski prozaici (Abu al-Jakdan, Bašir Brahimi, Larbi at-Tbessi) i pjesnici (Muhamed al-Aid, Muhamed al-Lakkani, Ahmed Katib) većinom se bave socijalnim i rodoljubnim temama i motivima. Također, mnogi od njih, kao Ahmed Taufik al-Madani, Mubarak al-Mili i Abdar Rahman al-Džiljali, pišu djela o povijesti Alžira. Nakon rata za nezavisnost, opisujući društvena gibanja i samu borbu, među novijim pjesnicima ističu se Bualem Halfi, Abu al-Kasim Saadalla i Fadil Masudi, među prozaicima Ahmed Rida Huhu i Ahmed Ašur, a kao dramatičari Ahmed Taufik al-Madani te Mustafa al-Ašraf. Uporedo s književnošću na arapskom razvija se i alžirska književnost na francuskom jeziku, a njezini najistaknutiji predstavnici su Mohammed Dib, Mouloud Feraun, Mouloud Mammeri, Yacine Kateb, Henri Kréa, Nordine Tidafi, Henri Alleg i Assia Djebar.