arapska književnost, Kur’an, IX. stoljeće
arapska književnost, Haririjeve Makame
arapska književnost, minijatura iz rukopisa pjesama
H. Kiramanija
arapska književnost, književnost Arapa i književnost na arapskom jeziku. Već u predislamsko doba (džahilija barbarstvo) Arapi imaju vrlo razvijeno pjesništvo. Pišu se tužaljke (ritha, merthija), rugalice (hidža), poslovice (emthal), kletve i čarobne besjede te duge junačke pjesme kaside, među kojima su najpoznatije one Muhelhila ibn Rebiae. Uz izvorno arapsko pjesništvo koje opjeva život nomada (Šanfara, Thabit ibn Džabir, Urva ibn al-Vard, Zuherj ibn ebi-Sulma), razvija se i dvorska lirika pod sirijskim, perzijskim i bizantskim utjecajem (Imru al-Kajs ibn Hudžr, Tarafa ibn al-Abd, Amr ibn Kulthum, Harith ibn Hilliza, Zijad ibn Muavija). Pojava Muhamedova učenja označava prekretnicu u kulturnom životu Arapa. Mnogi prestaju s književnim radom, dok se, s druge strane, javljaju pjesnici koji slave Muhamedovo djelovanje (Mejmum ibn Kais, Kab ibn Zuhejr i Hasan ibn Thabit al-Ansari). Zbirka Muhamedovih objava Kur’an postat će najvažnija knjiga arapske i uopće islamske književnosti i kulture. Nakon prvih velikih islamskih osvajanja, na dvoru Omejida u Damasku nastavlja se pjesnička tradicija. Pomaže se rad skupljača narodnog pjesništva (Abu amr ibn al-Ala) pa tako nastaju zbirke divani. U to se vrijeme ističu pjesnici al-Akhtal, al-Farazdak i Džarir ibn Atija, dok se u Arabiji razvija ljubavna lirika (Omar ibn Abi Rabia). Nakon širenja arapske vlasti do Indije i Kine, na dvoru Abasida (750–1000) u Bagdadu okupljaju se pjesnici i učenjaci, što dovodi do procvata arapske kulture u tzv. zlatnom vijeku. U pjesništvu je jak perzijski utjecaj, a prevladavaju tradicionalne forme i motivi, sve do pojave novog izraza i njegovih pjesnika nazvanih zindik (raskolnik). Vrhunac abasidske poezije pada u vrijeme vladavine kalifa Haruna al-Rašida. Istaknuti predstavnici ovog razdoblja su Muti ibn Ijas, Ismail Abul Atahija, Abdullah ibn al-Muten i Hasan ibn Hani zvan Abu Nuvas, jedan od najvećih pjesnika arapske književnosti uopće. U tom razdoblju javlja se i umjetnička proza pod utjecajem prijevoda s perzijskog. Snažno se razvija poučna proza (Amribn Bahr al-Džahiz, Abu Muhamed ibn Kutejba, Ibrahim ibn Muhamed al-Bejhaki, Abu Omar ibn Abdi), a u XI. stoljeću nastaje makama (položaj, stanje, doživljaj), žanr u kojem se donose doživljaji učenog pustolova koji zadivljuje svojim lažima i znanjem (Ahmed al-Hamdani, Abu Muhamed al-Kasim ibn Ali al-Hariri). Svjetski poznato djelo arapske proze postat će čuvena zbirka priča perzijskog podrijetla Tisuću i jedna noć (Elf lejle vi lejle). Potkraj abasidske vladavine ističu su pjesnička djela Abut-Tajjiba al-Mutanabija i Abu Firasa ali-Hamdanija. Veliku vrijednost ima opus pjesnika Abual-Alaa al-Ma’arrija (973–1057), prožet kriticizmom prema službenom vjerskom učenju. Pjesništvo će svoj vrhunac doživjeti u Španjolskoj, gdje se na dvorovima u Córdobi, Badajozu, Toledu, Malagi i Sevilli okupljaju glazbenici, umjetnici i pisci, od kojih je najpoznatiji Abu Muhamed ibn Hamdis. Među njima nalazio se i jedan Hrvat, neki Habib iz Córdobe, koji je na arapskome napisao djelo (izgubljeno) o podvizima svoga naroda. Između XI. i XIII. stoljeća arapska je književnost na istoku u opadanju. U to vrijeme prodiru Seldžuci, a poslije i Mongoli, pa se središte kulture seli u Egipat. Važnija su tek djela vjerske književnosti (al-Busiri). U XVI. stoljeću turska osvajanja dokidaju dominaciju arapske kulture u islamskom svijetu, iako arapski ostaje jezik obrazovanosti čak i u nearapskom svijetu, gdje se na arapskom jeziku ili na arapskom pismu (arabici) pišu književna i filozofska djela (npr. alhamijado u Bosni). U dodir s Europom Arapi će doći tek s Napoleonovim pohodom na Egipat (1797–1801), kada dobivaju tiskaru i novine. Otada je arapska književnost pod jakim europskim utjecajem. Razvija se novinarstvo, a u Siriji i Egiptu pišu se prvi povijesni romani. Početkom XX. stoljeća arapski pisci iz Libanona i Sirije, koji su kao emigranti živjeli u Americi, afirmiraju arapsku književnost u svijetu (ar-Reehany, Khalil Gubran, Naimy i Šukri Hurin). Poslije njihovu ulogu preuzimaju “egipatski modernisti” okupljeni oko Kairskog sveučilišta, koji spajaju europsku književnu orijentaciju i klasične uzore. Glavna prozna forma postaje novela (Muhamed Husein Haikal, Taha Husein, Muhamed Taimur), a razvijaju se i drama (Muhamed Taimur, Taufik al-Hakim) i roman (Tawfiq al-Hakin i nobelovac Nagib Mahfuz). Moderno arapsko pjesništvo također njeguje vezu s abasidskim razdobljem, kao i sa suvremenim svjetskim pravcima, a ističe se lirika egipatskog pjesnikâ Ahmeda Šaukija i Hafiza Ibrahima, Sirijca Halila Matrana i Ahmeda Zekija te Iračana Abdulmuhsina al-Hazimija, al-Zaharija i ar-Rusafija.