armenska književnost, jedna od najstarijih azijskih narodnih književnosti, s pričama i epovima o Aru Prekrasnom i Šamiram (Semiramidi), Hajku, Artašesu i dr. Prvo sačuvano djelo na armenskom jeziku je prijevod Biblije iz V. stoljeća. U to se doba snažno razvija kršćanska književnost. Prevodi se Aristotel i roman o Aleksandru Velikom, a u djelu “Povijest Velike Armenije” Movsesa Horenacija skupljeni su temeljni podaci o pretkršćanskoj Armeniji. Najznačajnije djelo narodne poezije jest ep iz IX/X. stoljeća. “Sasunci David”, s temom borbe protiv Arapa. U XII. stoljeću Armenci, bježeći pred Seldžucima, dolaze u Kilikiju. Iz tog su vremena crkvene himne na klasičnom armenskom jeziku i mnogi drugi spisi na jeziku bliskom narodnom, a najpoznatiji tadašnji pisci su Nerses Šnorali i Mekhitar Goš. Od XIV. stoljeća Armenci masovno emigriraju, a u književnosti tog doba prevladava patriotski naboj. Prvo armensko djelo tiskano je u Veneciji 1512, a prve novine izlaze u Madrasu, u Indiji 1794. U XVIII. stoljeću, pod utjecajem svećenika Mehitera u Carigradu i, poslije, u Veneciji i Beču intenzivno se proučava armenska povijest, jezik i književnost. U XIX. stoljeću se Istočna Armenija ujedinjuje s Rusijom i tada se začinje nova književnost na narodnom jeziku, a njezini važniji predstavnici su Hačatur Abovjan, Hakob Meliq-Hakobjan, Mikael Nalbadjan i Gabriel Sundukjan. Poslije se javljaju pjesnici I. Joannisjan, Ovanes Tadevosovič Tumanjan i Avetik Isaakjan. Najpoznatiji suvremeni. pisci su Derenik Demirčjan, Stepan Zorjan, Nairi Zarjan, R. Kočar i Sylva Kaputikjan, a među zapadnoarmenskim autorima satiričar Hagop Baronjan i pjesnik Mehrtič Bešiktašljan.