bjeloruska književnost. U XIV. stoljeću formira se zaseban bjeloruski književni jezik, na kojem će do XVIII. stoljeća nastajati uglavnom crkvena djela i poneko svjetovno (ljetopis Litovskaja metrika). Od XVI. do XVIII. stoljeća bjeloruska se kultura nalazi na udaru polonizacije i rusifikacije. Pojavom (u XIX. stoljeću) narodnoga pokreta obnavlja se književno djelovanje: intenzivno se skuplja narodna književnost (Jan Čačot, Jan Barščeuski, Aljaksandar Lipinski), a folklorni karakter zadržavaju i tadašnja lirika i neka dramska djela (Vincênt Dunin-Marcinkevič). Zbog zabrane tiskanja knjiga na bjeloruskom jeziku, književnost će svoj novi procvat doživjeti tek 90-ih godina XIX. stoljeća, kada djeluju pjesnici → Francišak Baguševič i Janka Lučyna. Prva desetljeća XX. stoljeća obilježila je lirika Janke Kupale, Jakuba Kolasa, Mihasa Čarota Kudzeljke, Arkadza Kulešova i Antona Bjaleviča, proza Mihasa Zareckog, T. Hadkeviča i Kuzme Čornoga te kazališni tekstovi Kondrata Krapive i Arkadza Movzoma. Nakon II. svjetskog rata ističu se pisci Maksim Tank, Filip Pestrak, Valentin Taulaj, Mihas Mašara i Mihas Linjkov, a kao najznačajnija imena novije bjeloruske književnosti izdvajaju se pjesnik Pjatrus Brouka, prozaici Janko Bryla i Vasil Bykava te dramatičar Andrej Makajonko.