bosansko-hercegovačka književnost. Počeci su već u srednjem vijeku, kada nastaju mnoga anonimna djela svjetovnog i crkvenog sadržaja. Bosanska se pismenost u to doba razvijala na bosančici, inačici ćiriličnog pisma na kojoj su napisani i najstariji spomenici bosansko-hercegovačke književnosti: natpis bana Kulina iz 1185. i Kulinova povelja Dubrovčanima iz 1189. Za vrijeme turske vlasti u Bosni formira se nekoliko književnih krugova: franjevačka književnost na narodnom i latinskom jeziku, alhamijado književnost, književnost na orijentalnim jezicima (turski, arapski, perzijski), židovska književnost i književnost bosanskih Srba. Franjevačka književnost, koja traje sve do XIX. stoljeća, oslanjala se na europski humanizam i hrvatsku književnost u Dalmaciji posebno njegujući teološki, propovjednički, historiografski, znanstveni, polemički i beletristički žanr. Među važnije pisce svrstavaju se → Matija Divković, prvi pisac koji piše na narodnom jeziku i autor popularnog djela Nauk krstjanski za narod slovinski, Ivan Bandulavić, koji prvi piše na latinici, Ivan Ančić (latinski: Ancius), Filip Lastrić, Nikola Lašvanin, autor važnog ljetopisa (1725–50) i Vice Vicić. Alhamijado književnost, pisana na bosanskom jeziku prilagođenim arapskim pismom, razvija se od XVI. pa sve do početka XX. stoljeća. Dominiraju pobožne (ilahije), didaktičke (kaside), ljubavne i satirične pjesme, a pišu se i predstavke (arzuhali), molitve, rječnici te uglavnom religiozna proza. Poznatiji pisci ove književne tradicije jesu Hadži Jusuf, Muhamed Hevaji Uskufi, Hasan Kaimija, Umihana Čuvidina, Fejzo Softa i Jusuf-beg Čengić. Na orijentalnim jezicima, posebice na turskom, pjesnici su pisali gazele, kaside, tarihe, mulammae, dok su se u prozi njegovali autobiografija, putopis i ljetopis. Posebno je značajna književnost derviša. Kao prozaik ističe se vrstan stilist Nergesi, a poznati su i opusi Hadži Derviša Mostarca, Hadži Jusufa Livnjaka, Ahmeda Šemsudina Sarajlije, Hadži Derviša Žugrića i poznatog ljetopisca Mule Mustafe Bašeskije. Književnost bosanskih Židova, pisana na hebrejskom i ladino jeziku, imala je uglavnom utilitarni i vjerski karakter, ali su također poznate brojne romanse i poslovice, koje je skupio David Kahmi. Do austro-ugarskih vremena značajan je rad nekih srpskih folklorističkih pisaca, publicistička djelatnost Vase Pelagića, kao i odjek ilirskog preporoda, posebno vidljiv u pjesmama → fra Grge Martića, u djelima Martina Nedića i Ivana Franje Jukića, koji pokreće prvi časopis u BiH Bosanski prijatelj (1850). Nešto poslije pojavljuje se i prvi list Bosanski vjesnik (1866). Od 1878. do početka XX. stoljeća smjenjuju se orijentacije od romantičarskog i folklorističkog zanosa, do realizma i naznaka modernih književnih gibanja. Vrlo su značajnu ulogu imali časopisi Bosanska vila (1885–1914), Nada (1895–1903), Behar (1900) i mostarska Zora (1896–1901). Do I. svjetskog rata značajne će opuse ostvariti poznati mostarski pjesnik → Aleksa Šantić, zatim → Jovan Dučić, romanopisac Svetozar Ćorović, satiričar → Petar Kočić, zatim Vladimir Ćorović i Jovan Palavestra, pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević te Tugomir Alaupović, Vladimir Treščec, Jagoda Truhelka, Stjepko Ilijić, Osman Đikić, Musa Ćazim Ćatić, Safet-beg Bašagić i Abdurezak Hifzi Bjelevac. Između dvaju ratova javljaju se mnogi novi pisci i časopisi (Pregled, 1927–41), koji intenziviraju književni život. → Ivo Andrić ostat će godinama jedno od prvih imena bosanske književnosti, a njegova mnogobrojna djela (npr. Na Drini ćuprija; Travnička hronika; Gospođica; Prokleta avlija), u kojima ga je posebno zanimala bosanska prošlost i specifične prilike, postat će poznati širom svijeta, osobito nakon što je za svoj književni rad dobio Nobelovu nagradu (1961). U tom vremenu značajna su književna djela → Novaka Simića, → Hasana Kikića, → Hamze Hume, Marka Markovića, Zvonimira Šubića, → Borivoja Jevtića, Jovana Kršića, → Veselina Masleše, → Rasima Filipovića, → Jakše Kušana i → Skendera Kulenovića, a važna prozna djela s tematikom iz sarajevske židovske sredine piše → Isak Samokovlija. Nakon rata bosanska se književnost u potpunosti veže uz suvremene europske književne tokove. U pjesništvu posebno mjesto i izvan domaćih okvira zauzimaju lirike Maka Dizdara i Nikole Šopa, a u novijoj poeziji nezaobilazna su ostvarenja Izeta Sarajlića, Ilije Ladina, Miodraga Žalice, Vladimira Čerkeza, Huseina Tahmiščića, Vuka Krnjevića, Dare Sekulić, Anđelka Vuletića, Ilije Kozića, Duška Trifunovića, Veselka Koromana, Velimira Miloševića, Nikole Martića, Vladimira Nastića, Marija Suška, Mubere Pašić, Abdulaha Sidrana, Josipa Ostija, Marka Vešovića, Ivana Kordića, Džemaludina Alića, Mile Pešorde, Mile Stojića i Feride Duraković. U poslijeratnoj i suvremenoj prozi izuzetno su značajni ratni romani → Branka Ćopića, romaneskna djela → Meše Selimovića, prozni rad Envera Čolakovića, ostvarenja Ćamila Sijarića, Derviša Sušića, Anđelka Vuletića, Vitomira Lukića i Alije Isakovića, dok su u novije vrijeme istaknutija imena bosanske proze Marko Vešović, Ivan Lovrenović, Dževad Karahasan i Irfan Horozović, a od pisaca mlađe generacije Nenad Veličković i → Miljenko Jergović.