poljska književnost. Počeci poljske književnosti sežu u srednji vijek, kad se razvija pod utjecajem procesa pokrštavanja i kad nastaju propovjedna i historiografska djela. “Historia polonica” Jana Długosza (XV. stoljeće) najznačajnije je djelo koje prikazuje ranu povijest Poljske. Razdoblje renesanse i humanizma utjecalo je na oblikovanje svjetovnoga karaktera poljske književnosti. Među renesansnim autorima ističu se prvi svjetovni pisac Mikołaj Rej, “otac poljske književnosti”, i prvi veliki pjesnik Jan Kochanowski, koji je postavio temelje poljskoga književnog jezika (oba u XVI. stoljeću). U doba prosvjetiteljstva Ignacy Krasicki piše prvi poljski moderni roman, a Adam Naruszewicz svoje satire. Godine 1800. osniva se Društvo prijatelja znanosti s programom da književnost mora služiti očuvanju nacionalnog identiteta. Nacionalna tematika prevladava u vremenu romantizma kad stvaraju Adam Mickiewicz, Juliusz Słowacki, Zygmunt Krasiński i drugi pisci koji povezuju utjecaje byronovskoga romantizma i nacionalnoga pokreta. Sredinom XIX. stoljeća romantički idealizam ustupa pred pozitivizmom (Aleksander Fredro, Cyprian Kamil Norwid), a u drugoj polovini XIX. stoljeća, obilježenoj stvaranjem realističkoga romana, djeluju dva buduća nobelovca, Henryk Sienkiewicz i Władysław Stanisław Reymont, te Stefan Żeromski. Vrlo jak modernistički pokret, koji obuhvaća simbolizam (Stanisław Wyspiański), esteticizam i avangardizam, obilježava otvorenost prema različitim umjetničkim poticajima, jednako kao i političkim opredjeljenjima (Julian Tuwim, Jarosław Iwaszkiewicz, Maria Dąbrowska, Zofia Nałkowska, Stanisław Ignacy Witkiewicz, Bruno Schulz, Jerzy Andrzejewski, Czesław Miłosz, Konstanty Ildefons Gałczyński, Tadeusz Różewicz). U razdoblju nakon II. svjetskoga rata, poslije kraćega socrealističkog razdoblja, poljska književnost okreće se eksperimentalnim putovima ispitivanja normi moderne literature. Uz istaknute prozaike poput Sławomira Mrożeka, Mareka Hłaska, te satiričara i aforista Stanisława Jerzyja Leca, treba istaknuti pjesnikinju Wisławu Szymborsku i pjesnika Zbigniewa Herberta, kao i dramatičara Witolda Gombrowicza, koji je svojim djelima utjecao na cjelokupno suvremeno europsko kazalište, i Stanisława Lema, svjetski poznata pisca znanstvenofantastičnih romana. Velika priznanja poljska književnost dobila je dodjeljivanjem H. Sienkiewiczu (1905), W. S. Reymontu (1924), Cz. Miłoszu (1980) i W. Szymborskoj (1996) Nobelove nagrade.