hrvatska glazba

hrvatska glazba. O povijesti hrv. glazbe od XI. do XV. st. svjedoče zapisi u kronikama, darovnicama i rukopisnim knjigama.
Pisani spomenici (sekvencijari, evanđelistari, sakramenti, misali, lekcionari, antifonariji) svjedoče o glazbi kao sastavnici crkvenih obreda.
Prva osoba koju bilježi povijest hrv. glazbe bio je zagreb. biskup Augustin Kažotić (1260–1323), koji je organizirao crkveno pjevanje, oblikovao višestoljetni zagreb. obred (ukinut 1788) i najvjerojatnije sâm stvorio bar tri crkv. napjeva.
U dijelu Hrvatske (Istra, Hrvatsko primorje s otocima, Lika, sjev. i sr. Dalmacija) postojala je posebna redakcija glazbe za obrede na staroslav. jeziku, glagoljaško pjevanje. Premda notni dokumenti nisu pronađeni, smatra se da je postojalo još u IX. st., a na temelju još uvijek žive tradicije suvr. su istraživanja pokazala da su napjevi oblikovani od elemenata gregorijanskoga korala, biz. liturgijskih napjeva i elemenata pučkog pjevanja. Vrste napjeva istovjetne su onima na lat. jeziku (misni dijelovi, himne, sekvence), izvođeni su bez uporabe glazbala, pretežno su silabični, jednostavne ritmike i u pravilu jednoglasni, premda ima i onih u višeglasju heterofonog tipa.
O glazbi svjetovnog sadržaja dokumenti spominju svirače na raznim glazbalima, pretežno strance u službi gradova, koji su sudjelovali u javnim svečanostima.
Dokumenti svjedoče da je u XIV. st. nastala naša najstarija dosad poznata božićna popijevka (poznata samo u stihovima sve do 1644. kada je s notama objavljena u “Pavlinskoj pjesmarici”), te da je sred. XV. st. Splićanin Mihael Bogotić kao glazbenik djelovao u Veneciji.
Novo razdoblje u hrv. glazbi počinje u XVI. st., kada je, u duhu renesanse, proširila svoja stvaralačka obzorja i zakoračila u razdoblje ranog baroka. Znakovi novog vremena jesu povezanost s onodobnom književnošću (pastorale i dram. igre s pjevanjem), uvođenje monodijskih težnji (jedan i više solističkih glasova uz continuo), uz crkv. motete stvaranje svjetovnih madrigala za različiti broj glasova u stilu a cappella ili uz continuo (najpoznatija djela: moteti “Sacrae Cantiones” Ivana Lukačića; “Il primo libro da Villote” Andrije Patricija, dosad najstarija poznata zbirka madrigala jednoga hrv. skladatelja; moteti, madrigali i gregeske Julija Skjavetića; “Parnasia militia”, “Arion I” i “Arion II” Vinka Jelića).
Barokno stilsko razdoblje u hrv. glazbi navješćuje pojava instrum. skladbi, od kojih je prvi poznati dokument osam sonata za jedan solistički instrument i obilježeni (šifrirani) bas (basso continuo) Tome Cecchinija objavljenih u Veneciji 1628. g.
Iz razdoblja kasnog baroka (XVIII. st.) poznato je više naših glazbenika koji su djelovali u inozemstvu, zabilježeno je da su neki od njih zapisivali nar. napjeve, a posebno si je mjesto osigurao Julije Bajamonti, hvarski i split. liječnik, erudit, orguljaš, autor više od dviju stotina skladbi, među kojima su od pov. značenja oratorij “Prijenos sv. Dujma” (1770), prvo djelo ove vrste nastalo na našem tlu, “Requiem”, te prva u Hrvatskoj sačuvana “Sonata za orgulje” i bar jedna (spominje ih se čak devet) simfonija u maniri bečke pretklasike.
O kasnobaroknim odn. ranoklasičnim nastojanjima posebno svjedoče djela Dubrovčanina Luke (Lukše) Sorkočevića-Sorge, autora vokalnih i komornih skladbi, posebno sedam simfonija, po kojima je dobio naziv “oca” hrv. simfonizma.
Glazb. djelatnost u sjev. dijelu Hrvatske također se odvijala na dva područja. O crkvenom svjedoči niz sačuvanih obrednih knjiga s notama (najstarija je iz XI. st.), podaci o orguljašima, razne pjesmarice i zbirke crkvenih napjeva. Najznatniji je monumentalni zbornik “Cithara octochorda” (“Osmostruna kitara”, Beč, 1701. i 1723, Zagreb, 1757). Sadrži crkvene napjeve za sve dijelove crkvene godine na lat. i hrv. jeziku, pa i na kajkavskom narječju.
Sred. prve pol. XIX. st. počinje novo razdoblje hrv. glazbe. Demokratizacija glazbe očitovala se nastojanjem građ. društv. sloja da stvori pretpostavke za dostupnost umj. glazbe širem krugu građana. Osnivaju se glazb. društva, glazb. škole, priređuju se javni koncerti. Povijesno je značenje steklo društvo osn. 1827. pod nazivom Musikverein in Agram. Mijenjajući nazive (Skladnoglasja društvo zagrebačko, Družtvo prijateljah muzike, Hrvatski zemaljski glazbeni zavod, Hrvatski glazbeni zavod) održalo se do danas i čitavo stoljeće organiziralo je koncertni život u Zagrebu, 1829. otvorilo glazb. školu i vodilo je do 1920, kada ju je preuzela država (1951. podijeljena je na Muzičku akademiju i na glazb. školu nižeg i srednjeg stupnja), 1876. izgradilo, a 1895. dogradilo vlastitu zgradu s koncertnom dvoranom, osnovalo glazb. arhiv, društveni orkestar i desetljećima objavljivalo skladbe hrv. autora.
Shvaćanje da glazb. stvaralaštvo mora biti u nac. duhu težilo je glazbi koja bi bila čimbenik buđenja, razvijanja i učvršćivanja nacionalne svijesti. Skladatelji su nastojali stvarati popijevke i zborove (os. budnice i davorije) na stihove idejno srodne težnjama ilirizma, a glazbeno utemeljene na nar. napjevima ili u njihovu duhu, stvorivši tako hrv. nac. glazbeni stil.
Osobitosti i značajke tog stila vidno su izražene u djelima Vatroslava Lisinskoga, vodećeg predstavnika ranoga hrv. glazb. romantizma, uz ostalo i prve hrv. opere “Ljubav i zloba” (1843–45).
Glazb. život dobio je nov zamah os. osnivanjem i djelovanjem amaterskih pjevačkih društava, koja su, udružena u Hrv. pjevačkom savezu (osn. 1874– 75) sustavno širila zanimanje za zborsku glazbu.
Svojim djelovanjem glazb. amaterizam ubrzo je postao i sve do danas ostao važan i nezaobilazan čimbenik hrv. glazb. kulture, a postao je i znatan čimbenik glazb. nakladništva i jedan od začetnika masovnih glazb. manifestacija – pjevačkih, tamburaških i drugih vrsta smotri i festivala.
Za hrv. glazbu u drugoj pol. XIX. st. i prvog desetljeća XX. od posebnog je značenja bilo djelovanje Ivana Zajca, skladatelja, dirigenta i glazb. pedagoga, koji je po dolasku iz Beča u Zagreb 1870. osnovao i 19 god. vodio zagrebačku Operu, skladao niz raznovrsnih skladbi, među kojima desetke opereta i opera (najpoznatija “Nikola Šubić Zrinjski”) i svojim djelovanjem dao pečat Zajčevu razdoblju.
Istodobno Franjo Ksaver Kuhač, melograf, glazb. teoretik i pisac, postavljao je temelje hrv. muzikologiji (sabrao više tisuća napjeva, objavio četiri sveska naslovljena “Južno-slovjenske narodne popievke”).
Otvorenje nove kaz. zgrade u Zagrebu (1895) poticajno je djelovalo na stvaranje glazb.-scenskih djela, upriličene su i prve baletne priredbe i učestalo izvođenje oratorijskih i simfonijskih djela te gostovanja stranih glazbenika.
Potkraj 1870-ih godina počelo se i s objavljivanjem glazb. periodike, a hrv. se glazba u stvaralačkom i izvođačkom pogledu uzdigla na znatno višu razinu.
U kratkom postzajčevskom razdoblju stvoreno je nekoliko kapitalnih djela na simfonijskom (simfonija Franje Lučića), glazbeno-scenskom (wagnerijanski obilježena opera “Oganj” Blagoja Berse, veristička opera “Povratak” Josipa Hatzea), orguljskom (preludiji i fuge Franje Dugana st.), koncertantnom (“Koncert za klavir i orkestar” Dore Pejačević), komornom i instrum.-solističkom području.
Razdoblje između dvaju svj. ratova u hrv. glazbi obilježeno je povratkom nac. usmjerenju stvaralaštva (najavljeno još 1916. praizvedbom djelâ šestero skladatelja na tzv. pov. koncertu). Počinje i intenzivno njegovanje zabavne glazbe i jazza. Već 1923. organiziran je prvi jazz sastav.
Hrv. glazba u drugoj pol. XX. st. višestruko je orijentirana. Prvih poratnih desetljeća u tematskom je pogledu uočljivo orijentiranje na tradiciju NOB-a, poratnu obnovu i izgradnju zemlje, uz znatno oslanjanje na idejno srodnu poeziju (od popijevki preko masovnih pjesama i zborova, do kantata i glazb.-scenskih ostvarenja).
Uporedo se nastavila koegzistencija nac. i kozmopolitskih stilsko-izražajnih i tematskih usmjerenja. Tako se nalaze neoklasičnost, postromantizam i folkl. utjecaji u orkestralnim, koncertantnim, komornim, klavirskim i instrum.-solističkim, te vokalno-instrum. i glazb.-scenskim djelima.
Posebnu značajku hrv. glazbi u drugoj pol. XX. st. pribavilo je priklanjanje znatnog dijela skladatelja, os. onih mlađe generacije, tzv. novom zvuku ili tekovinama glazb. avangarde. Očitovalo se prihvaćanjem i primjenjivanjem dodekafonije, atonalnosti i politonalnosti, aforistike i punktualizma, načela konkretne glazbe, sklonošću prema elektronički proizvođenim zvukovima, aleatorici, stvaranju kibernetske i sintetske glazbe, unošenju u stvaralački proces načela totalne organizacije i neizbježnog eksperimentiranja, koristeći se pritom raznim suvr. dostignućima tehnike.
Svakog od izrazitih protagonista novih idejnih i stilsko-izražajnih značajki tako stvorene glazbe (Ivo Malec, Milko Kelemen, Silvio Foretić, Ruben Radica, Stanko Horvat, Davorin Kempf, Igor Kuljerić, Frano Parać i dr.) obilježava samosvojan, individualan pristup odabiru i primjeni najsuvremenijih tehn. sredstava i načela u svakom svojem stvaralačkom činu.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: