Sigismund (Žigmund) Luksemburški

Sigismund (Žigmund) Luksemburški, djelo Pisanella, Beč, Kunsthistorisches Museum
Sigismund (Žigmund) Luksemburški, ug.-hrv. kralj od 1387, njem. kralj od 1411, češ. kralj od 1419, tal. kralj od 1431, rim.-njem. car od 1433. (Nürnberg, 15. II. 1368 – Znojmo, Češka, 9. XII. 1437). Odvjetak dinastije Luksemburg; drugi sin rim.-njem. cara i češ. kralja Karla IV. Zaručen za nasljednicu Ludovika I. Anžuvinca Mariju 1379. Nakon njezina stupanja na prijestolje 1382, barunska opozicija pokušala je razvrgnuti zaruke i udati je za franc. princa Luja Orleanskog, ali je Sigismund 1385. upao u Ugarsku te je svadba zaključena. Upadom i krunidbom Karla II. (Malog) S. je natjeran da napusti Ugarsku u prosincu 1385. Nakon Karlove smrti, u travnju 1386. dobiva naslov princa supruga, ali se i dalje ne uspijeva učvrstiti u Ugarskoj zbog neslaganja baruna i kraljice majke Elizabete. Nakon što su pristaše napuljske stranke 1386. zarobili kraljicu, S. ponovno upada u Ugarsku te organizira otpor i uzima naslov “predvodnika i kapetana Ugarske”. U ožujku 1387. okrunjen je za kralja i postaje i formalno suvladar svoje supruge. U građ. ratu koji je uslijedio, S. je do 1409. uspio poraziti ug., hrv. i bos. pobunjenike te natjerati napuljske Anžuvince da odustanu od svojih pretenzija na ug.-hrv. krunu, ali je u tim sukobima izgubio i vlast nad velikim dijelom Dalmacije (Zadrom i okolnim gradovima i otocima koji su prihvatili vlast Ladislava Napuljskog), a koje je njegov poraženi protivnik prodao Veneciji. U ratu s Venecijom koji je uslijedio (1412–20) izgubljeni su svi dalm. gradovi osim Dubrovnika. Jedan od razloga Sigismundova neuspjeha bili su i njegovi pokušaji vođenja eur. politike, prilikom kojih je zadobio vlast u Češkoj i Sv. Rim. Carstvu, ali i do maksimuma napregao svoje snage i resurse. God. 1414. odigrao je važnu ulogu u sazivanju koncila u Konstanzu kojim je okončan veliki zap. raskol, ali je svojom dvoličnom politikom prema češ. reformatoru Janu Husu i njegovim smaknućem na istom koncilu započeo dugotrajne husitske ratove. Budući da je zbog svojih ug.-hrv. iskustava bio svjestan osman. opasnosti, tijekom svoje vladavine više je puta pokušavao pokrenuti križarski rat s ciljem izbacivanja Osmanlija iz Europe, ali bez uspjeha (1396, 1428). U unutar. politici umnogome se oslanjao i na potporu knezova Celjskih, koje je i uzdigao u rang knezova Carstva. Iz te je obitelji bila i njegova druga supruga → Barbara Celjska.
Pogledaj natuknicu u drugim edicijama:

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: