japanska književnost. Klasično razdoblje. U Japanu postoji vrlo duga tradicija usmene književnosti, no najstariji sačuvani zapisi datiraju s poč. VIII. st. To su “Fudoki”, u kojima se opisuju različiti krajevi, šintoističke molitve “Norito” te kronike “Kojiki” i “Nihongi”. Kronika “Kojiki” predstavlja povijest Japana od mitoloških vremena do pov. ličnosti. U drugoj pol. VIII. st. nastaje i najstarija jap. zbirka poezije “Manyo Shu”, a posebno se izdvajaju pjesnici. Kakinomoto no Hitomaro, Otomo no Tabito, Yamabe no Akahito i Otomo no Yakamochi. Među najstarijim pjesmama razlikuju se duže naga-uta te kraće waka. God. 751. pojavljuje se “Kaifuso”, prva zbirka poezije kin. stila (kanshi). Poč. IX. st. javlja se i prva zbirka pripovjedaka budističkog značaja. Kasno klas. razdoblje počinje preseljenjem prijestolnice u Kyoto potkraj VIII. st., kada se, usporedno s razdobljem Heian (794–1192), stapaju šintoizam i budizam, te dolazi do osamostaljenja jap. kulture. Razvijaju se poezija waka i kanshi. Potonja neko vrijeme predstavlja dominatnu pjesničku školu, koju na kraju IX. i u X. st. predvode Ariwara no Narihira i Sugawara no Michizane. Poeziju waka najbolje predstavlja zbirka “Kokin Waka Shu” (“Zbirka starih i novih waka”) koju su 905. sastavili Ki no Tsurayuki i njegovi suradnici. Na taj se način tradiciji Manyo Shu, koju karakterizira muževnost i slikovitost, suprotstavlja tradicija Kokin Waka Shu, obilježena suptilnošću, esteticizmom i intelektualizmom. S predgovorom zbirki, u kojemu Ki no Tsurayuki raspravlja neka pitanja knjiž. teorije, postavljeni su i temelji jap. knjiž. kritici. Ki no Tsurayuki istaknuti je predstavnik i novog žanra jap. proze nikki, dnevnika u kojima se donose anegdotski ispripovijedani događaji. U djelu “Tosa dnevnik” opisuje svoje tajno putovanje u gl. grad 935–36. Ostale poznate dnevnike ovog tipa napisale su ugl. dvorske dame poput Murasaki Shikibu i Michitsuna no Haha. U tom se razdoblju razvija i žanr monogatari. Najpoznatija su ostvarenja “Taketori Monogatari” (“Pripovijest o sabiraču bambusa”), “Ise Monogatori” (“Pripovijest iz Ise”), “Ochikubo Monogatari” (“Pripovijest o japanskoj Pepeljugi”) i “Utsubo Monogatari” (“Pripovijest o Utsubo”). Ta su djela znatno utjecala na formiranje samosvojnog jap. knjiž. stila. Obrazovane dvorske dame ugl. su autorice i tih djela, a među njima se izdvaja spomenuta Murasaki Shikibu (o. 975–1013), spisateljica znamenitog romana “Genji Monogatari” (“Pripovijest o princu Genji”), prvog djela pisanog na čistom jap. jeziku. Također je prisutan i žanr legendarne i pov. pripovijesti, kojega gotovo u potpunosti predstavlja djelo “Konjaku Monogatari” (“Pripovijesti iz sadašnjih i prošlih vremena”), golema zbirka od 31 sv. i s 1065 priča. Nešto poslije javlja se i prozni žanr zuihitsu u vidu kratkih bilješki esjističkog tipa na različite teme. Najpoznatiji su autori tog žanra Sei Shonagon, Kamo no Chomei i Yoshida Kenko. Srednjovjekovna književnost. Od kraja XII. st. dolazi do uspostavljanja šogunata Bakufu u Kamakuri, učvršćava se jap. srednjovj. feud. sustav, dolazi do uspona samurajske klase, a to je i vrijeme mnogih građ. ratova. Tada se os. razvija proza na ratne teme gunki-mono, u kojoj se opisuju i veličaju samurajski kodeks i ratna vještina, a izvodi se uz pratnju instrumenta biwa. U razdoblju Kamakura nastaje “Hogen Monogatari” (“Pripovijest iz vremena Hogen”) i klas. djelo “Heike Monogatari” (“Pripovijest o obitelji Hei”), u kojima se opisuje samurajski život i suprotnosti koje potresaju jap. društvo. U lirici tanka poeziju potiskuje oblik renga, lirski vijenac sastavljen od stihova različitih autora (gl. su zbirke “Tsukuba Shu”, 1356; “Shin Tsukuba Shu” 1445). I dalje se piše waka. Na kraju klas. razdoblja nastaje “Hachidai Shu” (“Zbirka osam generacija”), a vrhunsko ostvarenje predstavlja “Shin Kokin waka Shu” (“Nova zbirka starih i novih waka”). Od XIV. st., od razdoblja Muromachi, snažno se do današnjih dana razvija jap. lirska drama no s glazbom i plesom. Nastala je iz festivalskih i obrednih igara umetanjem dijaloga i korskih recitacija, a utemeljiteljima ove kaz. tradicije smatraju se Kannami (1333–84) i njegov sin Zeami (1363–1443). Predmoderno razdoblje. Rano predmoderno razdoblje poklapa se s vremenom šogunata Tokugawa (od 1603) kada se u Japanu konstituira jaka središnja vlast, a knjiž. se život ugl. odvija u okolini Kyota i Osake. Kasno predmoderno razdoblje obilježava premještanje knjiž. života u Edo (današnji Tokyo). Vrhunac ranog razdoblja je u razdoblju Genroku (1688–1704). U poeziji se javlja nova škola poezija haikai, a poslije i poezija haiku, koja će ostati izrazito popularna forma sve do danas. Najpoznatiji pjesnik haiku je Matsuo Basho. U dram. književnosti rađa se žanr joruri, u obliku tekstova za kazalište lutaka. Najznačajniji autor drame joruri, također i pučke drame s pjevanjem kabuki, i ujedno jedan on najistaknutijih jap. dramatičara uopće jest Chikamatsu Monzaemon (1653–1725). U prozi prevladavaju “romani o prolaznom ovozemaljskom životu” ili žanr ukiyo-zushi, a najčitaniji je autor Ihara Saikaku (1642–93). Motoori Morinago predvodi skupinu knjiž. povjesničara, koji su proučavanjem jap. knjiž. baštine otvorili put modernim istraživačima. Kasno predmoderno razdoblje svoj vrhunac ima u razdoblju Anei i Tenmei (1772–89), kada se javlja popularni prozni žanr gesaku, pišu se popularni, nerijetko duhoviti, romani na društv. i posebice grad. teme, snažno se razvijaju kazališta joruri i kabuki, a kao pjesnici haikua ističu se Yosa Buson i Kobayashi Issa. Moderno razdoblje. Ovo razdoblje započinje snažnim društv., polit. i ekon. promjenama koje su zahvatile Japan restauracijom Meiji (1868), okončanjem šogunata (1868), otvaranjem svijetu (1854–61), donošenjem modernog ustava eur. tipa (1889) te snažnom industrijalizacijom. Ubrzo u jap. književnost prodiru eur. i amer. utjecaji. Prvi moderni pisac je Futabatei Shimei, u čijem se romanu “Ploveći oblaci” (“Ukigumo”, 1887) spajaju realistički stil i tematiziranje soc. pitanja s istančanim osjećajem za psihol. portretiranje. Na kraju XIX. st. kao realist se izdvaja i Ozaki Koyo. S jedne strane u otporu spram realizma na prijelazu stoljeća javlja se romantizam, koji predstavljaju Mori Ogai, Kitamura Tohoku i Kunikida Doppo, dok ga, s druge, u prvim desetljećima XX. st. nastavljaju naturalisti Shimazaki Toson, Tayama Katai i Masamune Hakucho. U otporu spram naturalističke poetike razvija se nekolicina izvrsnih pisaca Natsume Soseki, Nagai Kafu i Tanizaki Junichiro. U prvoj pol. XX. st. izdvajaju se i neorealisti Kikuchi Kan, Akutagawa Ryunosuke i Yamamoto Yuzo. Moderno razdoblje Showa započinje 1926, a dominantni pravci sredine stoljeća su modernistička i tzv. proleterska književnost. Prvu najbolje predstavljaju Yokomitsu Riichi i Kawabata Yasunari, dobitnik Nobelove nagrade (1968), a drugu prozaici Hayama Yoshiki, Noma Hiroshi i Kobayashi Takiji. Nakon II. svj. rata suvr. jap. književnost predvode Oka Shohei, Dazai Osamu, Ito Sei, Mishima Yukio, Abe Kobo, Ibuse Masuji i Kinoshita Junji, a u novije vrijeme nezaobilazni su autori Shiba Rjotaro, Endo Shusaku, nobelovac Oe Kenzaburo (1994) i Kita Morio.