Afrika

Afrika, drugi po veličini kontinent na Zemlji, s ukupno 30,3 milijuna km2 ili oko 1/5 kopna na Zemlji; gotovo po polovici presijeca ga ekvator, no oko 2/3 površine je na sjevernoj Zemljinoj polutki. U smjeru sjever–jug, između krajnjih kopnenih točaka, od rta Abiada (37° 20′ sjeverne geografske širine) do rta Agulhasa (34° 51′ južne geografske širine) proteže se u duljini od oko 8000 km, a u smjeru istok–zapad, od rta Verta (17° 35′ zapadne geografske dužine) do rta Hafuna (51° 26′ istočne geografske dužine) oko 7500 km. Afriku oplakuje Sredozemno more na sjeveru, Crveno more i Indijski ocean na istoku, te Atlantski ocean na zapadu. Podnevnik rta Agulhasa, na jugu Afrike, granica je Atlantskog i Indijskog oceana. Na sjeveroistoku Afrike je prevlaka koja je veže s Azijom, preko koje je prokopan Sueski kanal. Europi se najviše približava na 13 km u Gibraltarskim vratima. Obala slabo razvedena, duljine oko 30 500 km. Kontinentu pripadaju Madagaskar i manji otoci: Mafio, Zanzibar, Pemba, Komori, Sejšelski otoci, Maskareni i Sokotra u Indijskom oceanu, te Madeirsko otočje, Kanarski, Kapverdski otoci, Bijagosko otočje, Gvinejski otoci i pučinski otoci Ascension, Sveta Helena i Tristan da Cunha u Atlantskom oceanu. Moguće da naziv potječe od latinskog Afriga, u značenju zemlja Afriga (to jest Berbera, prema berberskom plemenu južno od Kartage), za zemlju južno od rimskih naselja na obali. Iako je, zbog afričkog Sredozemlja, često smatrana dijelom “staroga svijeta”, većina Afrike je Europljanima do XIX. stoljeća nepoznata.
Građa i reljef

Sahara u blizini Merzouga, Maroko

Viktorijini slapovi, Zambija

Kilimandžaro

slapovi na Modrom Nilu
U osnovi najvećeg dijela današnje Afrike nalaze se prastare prekambrijske stijene, uglavnom neporemećene od paleozoika. Samo je na krajnjem sjeverozapadu i južnom rubu kontinenta došlo do mlađeg nabiranja. Kristalična pramasa dio je nekadašnjega jedinstvenog prakontinenta → Gondvane. Za današnji reljef važni su tektonski pokreti u tercijaru; razlamanje kontinenta, pri čemu su pojedini dijelovi uzdignuti, a drugi spušteni. U istočnoj Africi nastaje prepoznatljiv sustav tektonskih uleknina (istočnoafrički tektonski jarak, srednjoafrički tektonski jarak), gdje su uz rasjede nastale vulkanske planine i prostrani pokrovi lave. Ulekninu Crvenog mora ispunilo je more i odvojilo Arapski poluotok od Afrike.Afrika je golemi visoki ravnjak; područja ispod 200 m nad morem zauzimaju samo oko 15% površine Afrike; planinska područja iznad 2000 m nad morem samo oko 2,3% površine. Šire su priobalne ravnice samo uz Gvinejski zaljev, u Somaliji i Mozambiku. Glavninu reljefa čine prostrane zavale, pokrivene mlađim sedimentima i naplavinama, međusobno izdvojene niskim pregradama gdje je mjestimice ogoljela stara kristalasta osnova. U osnovi se razlikuje niska Afrika na sjevernom, zapadnom i središnjem dijelu kontinenta (visina uglavnom do 500 m), i visoka Afrika na jugu, jugoistoku i istoku kontinenta (uglavnom na 1000 m nadmorske visine i više). U niskoj Africi mogu se izdvojiti veće cjeline: Atlasko gorje, Sahara, Sudan i zavala Konga. Atlasko gorje na sjeverozapadu građom i izgledom je “stranac” u Africi, jer je dio sustava mlađih nabranih planina susjedne Europe. Valovita Sahara jednolična je pustinja s kristalastim osamljenim masivima na 1500–3000 m nad morem (Ahaggar, Tibesti) s kojih se spuštaju vadiji. Sudan je prostrani pojas južno od Sahare u kojem se ističu plitke zavale (najveća je Čadska), pragovi i ravnjaci. Najveća zavala Afrike jest zavala Konga, omeđena Šabom, Istočnoafričkim ravnjakom i Južnogvinejskim visočjem koje prema sjeveru prelazi u vulkansko gorje Kamerun. U visokoj Africi nalaze se etiopsko-somalijsko područje, Istočnoafrički jezerski ravnjak i Južnoafričko visočje. Istočnoafrički tektonski jarak razdvaja Etiopsko visočje na zapadu od Somalijskoga visočja na istoku. U Etiopskom visočju (2000–3000 m nad morem) pojedini vrhunci uzdižu se i više od 4000 m (Ras Dashen, 4620 m). Istočnoafrički jezerski ravnjak prostran je kraj između zavale Konga i Indijskog oceana, u jezgri od kristaličnih stijena, pod znatnim vulkanskim pokrovima. Ovdje su najviše planine Afrike; uz visoke vulkanske planine uz istočnoafrički tektonski jarak (Kilimandžaro 5895 m, Kenya 5199 m, Elgon 4321 m), duž srednjoafričkoga tektonskog jarka ističe se Ruwenzori (5119 m). U sjevernom dijelu ravnjaka nalazi se zavala (na 1000–1500 m nadmorske visine) u kojoj je prostrano, ali plitko Viktorijino jezero. U srednjoafričkom tektonskom jarku, koji se pruža od doline Albertova Nila do donjega toka rijeke Zambezi, leže Albertovo jezero, Edwardovo jezero, jezera Kivu, Rukwa i Tanganyika, a u istočnoafričkom tektonskom jarku, koji se pruža središnjim dijelom Etiopije, Kenijom i Tanzanijom, leže jezera Ziway, Shala, Abaya, Ch’amo, Turkana (Rudolfovo), Naivasha, Natron i dr. U južnom dijelu ravnjaka oba tektonska jarka spajaju se u Njaško visočje s potolinom jezera Malavi. Južno od donjega toka rijeke Zambezi jest 900 do 1000 m visoko Južnoafričko visočje. U središnjem je dijelu blaga zavala u kojoj je polupustinja Kalahari. Prema obalnim nizinama visoka su rubna područja; ističe se gorje Drakensberg (3482 m) na istočnom rubu. Na južnom rubu prijelaz prema unutrašnjosti u dvjema reljefnim stubama: Mali i Veliki Karoo.
Klima
Najveći dio Afrike smješten je u tropima, između obratnica, pa je Afrika najtopliji kontinent, bez velikih temperaturnih kolebanja. Stoga su klimatske razlike ponajprije uvjetovane raspodjelom oborina. Odmicanjem od ekvatora sve je manje oborina i sve su duža sušna razdoblja, a uz obratnice, u području suptropskog maksimuma tlaka zraka, najsušnija su područja Afrike. S obje strane ekvatora simetrično se nižu klimatsko-vegetacijski pojasi. Izrazitiji su na sjevernoj polutki, gdje je kontinent širi i gdje raspodjela kopna i mora (blizina jugozapadne Azije) onemogućava donos vlage sjeveristočnim pasatima. Nasuprot tomu, na južnoj polutki jugoistočni pasati s Indijskog oceana donose vlagu istočnim obalama Afrike što, uz visoki reljef na istoku, uvjetuje da su pojasi manje izraženi. U dijelu zavale Konga, na gvinejskom primorju, na obali Sijera Leonea, Liberije, Obale Bjelokosti te na istočnom Madagaskaru područje je prašumske klime, s više od 1500 mm oborina na godinu. Nema suhog razdoblja, dva su godišnja maksimuma vezana uz zenitalni položaj Sunca (konvekcijske kiše). Najviše oborina prima gvinejsko primorje (Kamerunsko gorje; do 10 000 mm na godinu). Za ljeta na sjevernoj polutki dodatnu vlagu dijelu primorja s prašumskom klimom donose jugozapadni vjetrovi, po postanku jugoistočni pasati koji prelaze ekvator (zbog područja niskog tlaka nad ugrijanom sjevernom Afrikom), skreću udesno, te kao jugozapadni vjetar s (toplog) mora donose vlagu. Tako primjerice u Monroviji (Liberija) prosječno više od 1000 mm kiše padne samo u mjesecu lipnju, pa se može govoriti o tropskoj monsunskoj klimi. Područje prašumske klime okružuje prostrano područje savanske klime, s oko 750 do 1500 mm oborina na godinu. Ovu klimu ima i velik dio istočne Afrike, pa i uz ekvator, zbog visoka reljefa. Smjenjuje se vlažno (ljetni mjeseci) i suho (zimski mjeseci) razdoblje koje je sve dulje idući prema obratnicama. Na područja savanske klime nastavlja se područje vruće stepske klime s više oborina ljeti: na južnom rubu Sahare, u visokoj Africi, u Kalahariju. Vruća stepska klima javlja se i na sjevernom rubu Sahare, samo sa zimskim oborinama. U većem dijelu godine nedostaje vode, a količina oborina vrlo je promjenjiva. Povremene sušne godine uzrokuju pojave gladi i migracije stanovnika, posebice u pojasu na južnom rubu Sahare. Područja vruće pustinjske klime imaju vrlo malo oborina (manje od 250 mm na godinu), najčešće u neredovitim pljuskovima. To su Sahara, dijelovi Somalijskoga poluotoka, jugozapad Kalaharija i Namib. Uzak dio primorja Magreba, te primorje na krajnjem jugozapadu Afrike imaju sredozemnu klimu. Toplu klimu sa suhom zimom imaju istočni dijelovi JAR-a, manja izdvojena područja u istočnoj Africi i viši dijelovi Etiopije. Reljef općenito uvjetuje visinske klimatsko-vegetacijske pojase. Na visokim vrhuncima (Kilimandžaro i dr.) ima vječnoga snijega.
Vode na kopnu
Afrika ima vrlo nejednaku raspodjelu voda. Bitno se razlikuju vodama bogata ekvatorska i suha suptropska područja. Velika područja nemaju stalnih tokova. Oko 1/3 površine Afrike nema otjecanja prema moru, odnosno endoreična su područja s otjecanjem (često i areična) prema unutarnjim zavalama. Takvih je više područja u Sahari (suhe plitke zatvorene zavale, ponegdje šotovi i vadiji) i u Kalahariju (na primjer Okavango – Makgadikgadi), te unutarnji sljevovi jezera (na primjer jezero Čad, jezero Turkana). Slijev Sredozemnoga mora zauzima oko 10% površine Afrike; osim izduženoga Nila koji pritječe iz unutrašnjosti, u Sredozemno more ulijevaju se kratki tokovi, uglavnom s Atlasa (Moulouya, Sig, Chéliff, Seybouse, Majardah). Slijev Indijskog oceana zauzima oko 18% afričke površine, osim Zambezija i Limpopa pretežu razmjerno kraći tokovi s visočja (Jubba, Tana, Rufiji, Ruvuma, Save). Najprostraniji je slijev Atlantskog oceana s oko 35% afričke površine. Prostrana porječja imaju Niger, Kongo i Oranje. Od drugih: Senegal, Gambija, Volta, Ogooué, Cuanza i Cunene. Općenito, najveće afričke rijeke (Nil, Niger, Kongo, Zambezi) primaju pritoke u zavalama, a u more se ulijevaju velikim deltama. Kroz rubne uzvisine i pregrade rijeke se često probijaju sutjeskama i brzicama, što smanjuje plovnost, ali povećava još nedovoljno iskorišten hidroenergetski potencijal (oko 15% svjetskoga).
Biljni i životinjski svijet

žirafe, Kenija

afrička ljubica, Saintpaulia
Sjeverni dio Magreba i dijelovi obale Libije i Egipta po raslinju tvore cjelinu s europskim dijelom Sredozemlja. Tipična je makija i degradirana šuma. U Sahari je raslinje bujnije samo u oazama, gdje je značajna datulja. Na dijelovima visočja i vadija prevladavaju jednogodišnjice. Halofitne biljke nalaze se uz obalu i u slanim depresijama. Životinjski je svijet prorijeđen, posebno na sjevernom rubu Sahare i uza sredozemnu obalu; nalazimo zeca, antilope, gazele, jelena, divljeg magarca i dr. Od majmuna, kao i na Gibraltaru, bezrepi magot (Simia inuus). Uz vode ptice: čaplja, plamenac, nesit, roda, neki orlovi i supovi. Mnogobrojni su gmazovi (zmije, gušteri, kameleoni, krokodili). U pustinji: pustinjska lisica, pustinjski ris, pjegava hijena, skočimiš, trčimiš; pustinjski puževi važan su izvor hrane. Južno od Sahare značajne su endemične vrste bilja, osobito na nekim planinama, otoku Sokotri i u području Namiba, gdje u pustinji priobalna magla opskrbljuje bilje vlagom. Na Madagaskaru nalazimo endemično raslinje i životinjske vrste kojih nema na afričkom kopnu (lemuri i drugi polumajmuni, primitivne cibetke, neke ptice). U rijekama u sustavu Nila, Nigera i Zambezija javlja se vodena vegetacija zvana sudd kojoj, primjerice, pripada papirus. Na ušćima rijeka i vlažnim tropskim obalama nalazimo vegetaciju mangrove. Cjelokupni nizinski vegetacijski pokrivač tropske Afrike razlikuje se od onog u afričkom visokom gorju. Tamo se javlja visinska pojasnost; tako na Kilimandžaru pojas savana seže do 1600 m, iznad kojega je pojas gorskih šuma do 3000 m, zatim su gorski travnjaci i goleti, te vječni snijeg.U nizinskom području znatne su razlike između vlažnih i suhih krajeva. U vlažnom području prirodno raslinje je tropska kišna šuma. Sastoji se od više raslinskih slojeva (katova), s najvišim drvećem i do 50–60 m. Stanište je mnogobrojnih životinjskih vrsta, posebno kukaca i ptica. Među sisavcima okapi, majmuni (čimpanza, gorila, mandril), leopard. U tropima su vrlo raširene savane. Vlažna savana prelazi u suhu; listopadna tropska šuma s grmljem i travnjacima postupno se prorjeđuje u visoke travnjake s lugovima i napokon u niske travnjake s usamljenim stablima. Uz tokove rastu galerijske šume. U savanama živi afrički slon, nosorog, žirafa, zebra, razne vrste antilopa, lav, leopard, gepard, hijena i šakal, a u rijekama vodenkonj. U stepama, na suhim travnjacima tvrda lišća, žive noj, antilope, gnu i dr. Na sjeveru to je uski pojas Sahela, na jugu velik dio Kalaharija.
Stanovništvo

Narodi Afrike, žena iz naroda Masai

Narodi Afrike, bubnjar iz Gane

Narodi Afrike, djevojke iz naroda Zulu

Narodi Afrike, pastir iz Sahela

Narodi Afrike, žena iz naroda Mursi
Afrika ima oko 1,031 milijarde stanovnika (procjena 2010); prosječna gustoća naseljenosti je 34 stanovnika/km2. Prostrana prirodno nepogodna područja (pustinje i polupustinje, prašume) rijetko su naseljena, a druga prenaseljena (dijelovi sredozemne obale, dolina Nila, dijelovi Nigerije i zapadne obale, dijelovi Etiopije i istočnoafričkoga jezerskog područja, jugoistočna obala). U XX. stoljeću, osobito od 1950, snažan je porast broja stanovnika zbog visoke rodnosti uz sniženje smrtnosti; prosječni godišnji porast stanovništva Afrike najveći je među kontinentima 2,47% (2005–10).Uz područja prijelaza i miješanja, stanovništvo Afrike je negroidno i nenegroidno. Negroidno stanovništvo čini gotovo 3/4 afričkog stanovništva; preteže južno od Sahare. Mlađe crnačko stanovništvo potisnulo je najstarije negroidne skupine: Pigmeje (prašuma zavale Kongo) i Kojsane (Bušmani i Hotentoti u polupustinjama na jugu Afrike). Crnačka skupina naroda dijeli se na dvije grane: brojniji Bantuidi (veći dio središnje i južne Afrike) i Sudanidi (pretežu sjeverno od spojnice ušće Nigera – Albertovo jezero). Sudanidi su jače pomiješani s Hamitima i Semitima u području prema Sahari. Posebno se izdvajaju Niloti, mješavina Bantuida i Hamita. Sjeverno od Sahare preteže nenegroidno stanovništvo. Stariji Hamiti potisnuti su i najbolje se očuvali u planinskom Atlasu (Berberi) i u Sahari (Tuarezi). Hamitska osnova u Etiopiji pomiješana je sa Semitima. Arapi (oko 100 milijuna u Africi) su Semiti, mlađi sloj pridošao iz jugozapadne Azije. Na Madagaskar se iz jugoistočne Azije prije oko 2 tisuće godina doselilo malajo-polinezijsko stanovništvo. Oko 5,3 milijuna stanovnika je europskoga (uglavnom engleskog, francuskog, nizozemskog) podrijetla; većina živi u JAR-u.U Africi se govori oko 2000 jezika, no u komunikaciji su rašireni arapski, svahili, hausa, te od kolonijalnoga doba engleski, francuski i portugalski. Među jezicima negroidnoga stanovništva tri su glavne porodice: nigero-kordofanska (bantuski jezici, akan, igbo ili ibo, joruba i dr.), nilotsko-saharska (dinka, kanuri, masai i dr.) i kojsanska. Afro-azijskim (hamitsko-semitskim) jezicima govori se na sjeveru i sjeveroistoku (arapski, berberski, hausa, amharski, galla, somali i dr.). Jezik malgasy na Madagaskaru pripada malajo-polinezijskoj porodici jezika. Od indoeuropskih jezika rašireni su engleski i afrikaans na jugu Afrike. Afrički vjernici su muslimani, kršćani (uglavnom Rimokatolička i Protestantska te Etiopska i Koptska crkva) i pripadnici domorodačkih vjerovanja. Etnička, jezična i vjerska složenost, te granice uglavnom naslijeđene iz kolonijalnoga doba, uzrok su povremenim sukobima.
Gospodarstvo

ribarski brod na Viktorijinu jezeru

tržnica u Bamaku, Mali
Afrika je u cjelini gospodarski nedovoljno razvijena (BDP 2011. iznosio je 3 129 467 milijarda USD; godišnji rast BDP-a je 5,16% u razdoblju 2004–2006). Većina afričkih zemalja pripada najsiromašnijim zemljama svijeta (36,2% stanovništva živi s manje od 1 USD dnevno). Veći BDP po stanovniku imaju države afričkog Sredozemlja, Ekvatorijalna Gvineja, južnoafričke zemlje (Bocvana, JAR, Namibija, Svazi) te Sejšeli i Mauricijus, no samo se JAR ističe općom gospodarskom razvijenošću i raznovrsnom proizvodnjom. Velike su razlike u razvijenosti između država, ali i unutar njih. Poljoprivredom se bavi većina stanovništva. Oko 60% poljoprivrednoga zemljišta koristi se za samoopskrbnu poljoprivredu. S druge strane, u Africi postoje veleposjedi i plantaže na kojima se tržišno uzgajaju palmini plodovi (Gvineja, Gvineja Bisau, Angola, Zair, Burundi), arašidi (Senegal, Gambija, Sudan, Nigerija, Mali), kakao (Obala Bjelokosti, Gana, Nigerija, Kamerun), kava (Obala Bjelokosti, Etiopija, Uganda), pamuk (Egipat, Sudan), sisal (istočna Afrika, Angola, Mozambik), kaučuk (Nigerija, Liberija, DR Kongo), duhan (Zimbabve, Malavi), čaj (Kenija), agrumi (Egipat, Maroko, JAR) i dr. Stočarstvo je tradicionalno u mnogim zemljama, ali samoopskrbno i ograničeno tropskim bolestima. Šuma se pretjerano siječe, uglavnom za ogrjev; važan je izvoz plemenitoga drva (na primjer ebanovina). Rudarstvo je važno u pojedinim afričkim državama. Afrika je svjetski važna u proizvodnji zlata (najveći svjetski proizvođači: JAR, Gana, Zimbabve), kobalta (najveći svjetski proizvođač DR Kongo), vanadija (najveći svjetski proizvođač JAR), kroma (najveći svjetski proizvođač JAR), mangana (JAR, Gabon), platine (najveći svjetski proizvođač JAR), bakra (Zambija, JAR), dijamanata (Bocvana, JAR, Namibija, Gana, Gvineja), fosfata i urana (Niger, Namibija, JAR, Gabon). JAR je i važan proizvođač kamenog ugljena. Među svjetski istaknutim proizvođačima nafte jesu Nigerija, Libija, Egipat i Alžir. Alžir je važan proizvođač prirodnoga plina. Industrijska proizvodnja u Africi općenito nema velikog značenja, što je dijelom posljedica kolonijalizma, kada su afričke zemlje bile samo sirovinska baza i tržište. Mnoge afričke države nemaju dovoljno sredstava za podizanje suvremenih pogona te izobrazbu stručnjaka. Veći afrički gradovi imaju manje industrijske pogone koji proizvode robu široke potrošnje, uglavnom za domaće tržište: na primjer cigarete, namještaj, obuću, pivo, sapun, sokove, tekstil. Razvijena industrijska zemlja je JAR, koja proizvodi oko 2/5 svih industrijskih proizvoda Afrike. Razmjerno industrijski razvijeniji jesu Egipat, Alžir, Maroko i Libija te Nigerija i Zimbabve. Afrika sudjeluje sa samo oko 5% vrijednosti sveukupne svjetske trgovine, iako je trgovina važna u gospodarstvu afričkih zemlja. Većina afričkih država ostvaruje najveći prihod od izvoza dvaju ili triju poljoprivrednih proizvoda ili ruda. Kolebanja cijena na svjetskom tržištu čine gospodarstvo tih država ranjivim i ovisnim. Prirodne nepogode (suša, erozija tla, najezde štetočina) i povremeni ratovi i sukobi otežavaju stanje. Nafta čini oko 50% vrijednosti afričkog izvoza. Afrika najviše trguje s Europom (bivše kolonijalne matice), te s Japanom i Sjevernom Amerikom. Turistički promet značajniji je na jugu u JAR-u te u Bocvani, Svaziju i Zimbabveu, na sjeveru u sredozemnim zemljama, na istoku u Keniji i Ugandi, te na Sejšelima i Mauricijusu.
Promet
Najbolje razvijen željeznički sustav imaju JAR, Namibija, Svazi te sjevernoafričke države (Maroko, Tunis, Egipat). Većina pruga izgrađena je u kolonijalno doba, od obale (luka) u unutrašnjost (sirovine), i međusobno su slabo povezane. Većinu krajeva povezuju ceste. Najkvalitetnije su u JAR-u i Namibiji, a najlošije u Gvineji, Gabonu i Mozambiku. Afrika danas ima 9 transkontinentalnih autocestovnih koridora (56 683 km). U pustinjama na sjeveru kontinenta još su važne deve. Većina afričkih država ima vlastite nacionalne tvrtke u zračnom prometu. U 2010. Afrikom je prevezeno 62,6 milijuna putnika.
Povijest

ples po inicijaciji mladih djevojaka, Ngere, Obala Bjelokosti

primitivni crtež iz Tanganjike

Trajanova vrata u Timgadu, ←III. stoljeće, Alžir
Bliski evolucijski preci današnjega čovjeka nastanjivali su Afriku već prije nekih 5 milijuna godina, otprilike prije 1,5 milijuna godina razvijaju se u napredniju formu (Homo erectus). Homo sapiens pojavljuje se prije 200 000 godina. Koncem paleolitika prostor Afrike naseljavali su Bušmani i Pigmeji (ekvatorijalna Afrika) i negridsko stanovništvo (sjeverna, zapadna i središnja Afrika). Prva važna civilizacija razvila se u dolini Nila (oko ←5000); od ←XI. stoljeća na sjevernim obalama Afrike trgovačke faktorije uspostavljaju Feničani, a tijekom ←II. i ←I. stoljeća Rim zauzima sjevernu Afriku od Maroka do Egipta. Raspadom Rimskoga Carstva (395) Egipat pripada istočnom dijelu Carstva, dok zapadni dio sjeverne Afrike zauzimaju Vandali (429). Bizant je tim prostorom zavladao 533; kraj njegove dominacije označen je arapskim osvajanjima u VII. stoljeću. Drugo žarište drevnih civilizacija na afričkom kontinentu bila je sjeveroistočna Afrika, gdje je oko ←1000. u Nubiji ustrojeno kraljevstvo Kuš; u ←VIII. stoljeću Kušiti zauzimaju Egipat i ondje uspostavljaju svoju dinastiju. Njihovo je kraljevstvo srušeno oko ←350. jačanjem kraljevstva Aksum, koje u VI. stoljeću biva poprištem vjerskih sukoba; nestaje u X. stoljeću arapskim zauzimanjem obale Crvenoga mora. Već do konca VII. stoljeća arapski su osvajači zauzeli cijelu sjevernu Afriku, a postupno i istočnu obalu do rijeke Zambezija, čime je velik dio kontinenta potpao pod islamsko-arapski vjerski i kulturni utjecaj. Područje se nalazilo pod vlašću damaščanskoga (poslije bagdadskoga) kalifa, a kao vladarske dinastije smjenjivali su se Fatimidi (X–XI. stoljeće) i Ajubidi (XII–XIII. stoljeće). U tom razdoblju islam postaje vladajuća religija. Početkom XVI. stoljeća sjeverna Afrika dospijeva pod vlast osmanskih sultana. Povijesna događanja južno od Sahare odvijala su se uglavnom odvojeno od sjevernoga dijela kontinenta. Od ←I. tisućljeća odvijala se seoba plemenâ Bantu. U zapadnom dijelu oko III–IV. stoljeća nastaje u gornjem toku rijeka Sénégala i Nigera država Gana, koja vrhunac procvata dostiže od IX. do XI. stoljeća; 1076. nanose joj poraz Almoravidi te se raspada na niz državica. Od XIII. stoljeća jača država Mali, koja procvat postiže u vrijeme Muse Velikoga početkom XIV. stoljeća, a konačno propada u XVII. stoljeću. Nasljednik njezine moći jest država Songaj, koju su 1591. osvojili Marokanci. Na području današnje Nigerije postojala je od XII. stoljeća država Benin, a od XIII. stoljeća država Joruba; na području Gane od XVII. stoljeća prisutna je država Ašanti, a na području Benina država Dahomej. Uz jezero Čad postojala je od VII. stoljeća država Kanem, a od XIV. stoljeća ondje se razvijaju države Vadaj i Bagirmi. U istočnom Sudanu opstojali su sultanati Dar Fur i Sennar, koji u XIX. stoljeću ulaze u sastav egipatskih posjeda. U XIV. stoljeću razvila se u donjem toku rijeke Kongo istoimena država; južno od nje nastala je u XIV. stoljeću država Ndongo (u današnjoj Angoli). Na području Zaira u XV. i XVI. stoljeću razvile su se države Luba, Kuba i Lunda. Potkraj XVII. stoljeća istočnom obalom vladali su Arapi. Na području Ugande razvila se u X. stoljeću država Kitwara; nakon njezina raspada u XVI. stoljeću na tom su prostoru postojale države Buganda, Karagwe, Kiziba, Toro, Bunjoro i Ankole. Raspadom Kitware razvila se na prostoru današnjih Ruande i Burundija država Rundi; u XVII. stoljeću nastaje država Ruanda kojom su vladali Tutsi. U južnoj Africi, na područjima današnjih država Zambije, Zimbabvea i Malavija, dolaze od VI. stoljeća narodi Bantu i utemeljuju svoje kulture. U XV. stoljeću ustrojena je između rijeka Limpopa i Zambezija snažna država Monomotapa. Narodi Bantu nisu na prostoru Južnoafričke Republike ustrojili centraliziranu državu; početkom XIX. stoljeća moćnu državu na tom prostoru ustrojava narod Zulu. Prve prodore u Afriku izvršili su Portugalci u XV. stoljeću zauzimajući obale Konga i istočne Afrike te stvarajući naseobine u Angoli i Mozambiku. U XVII. stoljeću Britanci zaposjedaju obale Gane, a Francuzi ušće Sénégala; 1652. koloniju Kaapland u južnoj Africi stvaraju Nizozemci, čiji se useljenici ubrzo formiraju kao poseban narod (Buri ili Afrikaaneri) i postaju jedini bjelački narod na prostoru Crne Afrike. Usporedno s osvajanjima započinje i velik izvoz crnoga roblja u Ameriku. Pravo kolonijalno zaposjedanje Afrike dovršeno je u XIX. stoljeću, kada prevlast i status kolonijalnih velesila prisvajaju Francuska i Velika Britanija. Britanci na prijelazu u XIX. stoljeće zauzimaju Gambiju, Sijeru Leone i Zlatnu Obalu, a 1806. i Kaapland (→ burski ratovi ), u drugoj polovini XIX. stoljeća osvajaju dijelove zapadne Afrike (Lagos, dijelove Nigerije); na istoku dio Somalije (1884), a obalu Kenije proglašavaju Istočnoafričkim protektoratom (1895); u južnom dijelu kontinenta zauzimaju Basuto (1886), Bocvanu (1889), Svaziland (1903), Rodeziju i Njasu (1890–1900), a 1882. nameću svoj protektorat Egiptu. Posjedi u Senegalu bili su polazište francuskim osvajanjima u Africi, a još 1677. zauzeli su otok Gorée i Zelenortske (Kapverdske) otoke. U XIX. stoljeću osvojeni su Alžir (1847), Tunis (1881), Gvineja (1886), Obala Bjelokosti (1891), Senegal (1895), Maroko (1901) te prostor današnjih država Malija, Čada, Burkine Faso, Benina i Srednjoafričke Republike. U istočnoj Africi zauzeli su dio Somalije, a današnji Kongo postao je francuskom kolonijom 1912. Njemačka je kolonijalnu ekspanziju u Africi započela potkraj XIX. stoljeća. Godine 1884. nametnut je protektorat Kamerunu i jugozapadnoj Africi, Togu (1885), Ruanda-Urundiju (1889), a 1890. stvorena je Njemačka Istočna Afrika (današnja Tanzanija). Prostrano područje Konga zauzela je Belgija, a manje uspjehe u kolonijalnom širenju imala je Italija (Eritreja, Somalija). Teritorijalnu razdiobu Afrike službeno su potvrdile velike sile Berlinskim kongresom 1885, kada su određene i zone utjecaja pojedinih velesila. Nakon I. svjetskoga rata iz Afrike je istisnuta Njemačka, a njezine su stečevine podijelile Francuska, Velika Britanija, Belgija i Južnoafrička Unija. Godine 1922. Egipat stječe neovisnost, a 1935–36. Italija zauzima Etiopiju. Nakon 1945. u Africi jačaju antikolonijalni pokreti; na IV. panafričkom kongresu u Manchesteru (1945), po uzoru na ideje istaknutih afričkih domoljuba (Jomo Kenyatta, Kwame Nkrumah i dr.) tražilo se samoodređenje afričkih naroda i sjedinjenje afričkih država. Do konca 1960. neovisnost su proglasile 23 zemlje; od 1961. do 1974. samostalnost stječe još 16 zemalja. Dekolonizacija juga završava postizanjem neovisnosti Angole, Mozambika (1975), Zimbabvea (1980) i Namibije (1990) te demokratizacijom Južnoafričke Republike (1994). Česti teritorijalni prijepori, vjerske i nacionalne podjele, diktatura brojnih vlastodržaca, gospodarska zaostalost i siromaštvo stanovništva učinili su Afriku pozornicom mnogih međudržavnih ratova. Tijekom druge polovine XX. stoljeća vođeni su ratovi arapskih zemalja na sjeveru Afrike i Izraela (1948–49, 1956, 1967, 1973) te mnogobrojni međudržavni ratovi zbog granica utvrđenih još u kolonijalnim vremenima. Vojne intervencije u Africi poduzimale su u više navrata i bivše kolonijalne velesile (na primjer Velika Britanija u Egiptu 1956. te u Ugandi, Keniji i Tanzaniji 1964; Belgija u Kongu 1961. i 1964; Francuska u Egiptu 1956, Mauretaniji i Tunisu 1961, Gabonu 1964, Džibutiju 1976–77. i dr.). Integrativne procese slabile su i suprotnosti afričkih država ovisnih o savezništvima s velikim silama (SAD, SSSR); njihovu razjedinjenost i suprotnosti pokušao je, s djelomičnim uspjehom, pomiriti pokret nesvrstanih zemalja. Na prijelazu u III. tisućljeće Afrika i dalje ostaje žarištem čestih međudržavnih sukoba, suočena s problemima izbjeglica (1/3 izbjeglica u svijetu), nedostatkom hrane i energije, bolestima (2013. oko 7 milijuna oboljelih od side) i izrazito nepovoljnom gospodarskom perspektivom.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: