Armenija

Službeni naziv: Republika Armenija; Hajastani Hanrapetut’jun
Površina: 29 800 km2
Stanovništvo (procjena 2012): 2 975 000 (127 stanovnika/km2 ); 69% gradsko
Glavni grad Erevan (Jerevan), 1 100 000 stanovnika (procjena 2012)
Upravna podjela 10 provincija (marz) i 1 grad (k’aghak’);
Službeni jezik armenski
Valuta armenski dram (AMD) = 100 luma
Armenija, država u jugozapadnoj Aziji, u južnom dijelu Zakavkazja, graniči s Gruzijom na sjeveru, Azerbajdžanom na istoku, azerbajdžanskim Nahičevanom na jugozapadu, Iranom na jugu i Turskom na zapadu; nema morske obale.
Prirodne značajke
kapela na jezeru Sevan
Crvena palača u Erevanu
Armenija je izrazito planinska zemlja: najniža točka je na 450 m n. m. (uz rijeku Araks), prosječna visina oko 1800 m, a 90% površine je iznad 1000 m n. m. Na sjeveru se pružaju lanci Maloga Kavkaza. U Armenskom visočju na sjeverozapadu Armenije pružaju se planinski lanci ispresijecani dubokim riječnim dolinama, te vulkanski platoi iznad kojih se uzdižu ugasli vulkani; tu je i najviši vrh zemlje Aragac (4090 m). Trusno područje, mnogobrojni rasjedi, česti potresi; posljednji jaki u prosincu 1988. na sjeverozapadu Armenije razorio grad Sitak, oko 25 000 žrtava, velike štete u industriji. Zbog smještaja u kontinentalnoj unutrašnjosti i okruženosti visokim planinama, prevladava suha kontinentska klima s hladnim zimama i toplim ljetima. U nižim dijelovima prosječne ljetne temperature su do 25 °C, a zimske -5 °C, s nadmorskom visinom padaju, pa su planinski vrhovi pod snijegom cijelu godinu. Količina oborina varira od 200 mm do 800 mm. Vegetacija je prilagođena suhoći, s izraženom visinskom zonalnošću; najniža je zona polupustinja, prevladava stepska vegetacija, pošumljeno je 12% površine; slijede planinski pašnjaci te tundra. Ozemlje Armenije odvodnjava se u Kaspijsko jezero, najvećim dijelom preko pritoka rijeke Araks, koja čini 480 km granice s Turskom i Iranom. Rijeke uglavnom kratke, s mnogobrojnim brzicama i vodopadima, važne za hidroenergiju, ali i natapanje; najveće su Razdan, Arpa, Akhuryan i Vorotan. Najviše vode u proljeće (kopnjenje snijega) i jesen (kiše). Sjeverni dio odvodnjava rijeka Debed, pritok Kure. Na sjeveroistoku je jezero Sevan koje s 1360 km2 zauzima 5% površine Armenije.
Stanovništvo
Većinu (preko 90%) čine Armenci, od manjina najbrojniji su Azerbajdžanci, Kurdi i Rusi. U Armeniji živi tek 50% Armenaca od 7 milijuna koliko ih, prema nekim procjenama, ukupno ima u svijetu. Oko 150 tisuća živi ih u susjednom Azerbajdžanu, u autonomnom području Gorskom Karabahu, koji je predmet sukoba dviju zemalja. Nemiri potakli preseljenja Armenaca i Azerbajdžanaca u matične zemlje. Velika, ali neravnomjerna gustoća naseljenosti; najgušće su naseljeni zapadni dio zemlje i riječne doline na jugoistoku. U gradovima živi 64% stanovnika; uz Erevan, najveći gradovi su Vanadzor (prije Kirovakan, 159 000 stanovnika) i Gyumri (Kumajri, 120 000 stanovnika). Spor porast stanovništva od 0,14 %/god. (2012) zbog niska prirodnog porasta i iseljivanja. Mlađih od 15 godina je oko 17,3%, starijih od 60 godina 19%; očekivano trajanje života 73,5 godina. Armenci su kršćani, većinom pripadnici Armenske pravoslavne crkve. Manje od 1% stanovništva je nepismeno, obvezna osmogodišnja škola, sveučilište u Erevanu od 1919.
Gospodarstvo
Armenija je nakon što je postala nezavisna, provela niz gospodarskih reformi kako bi s centralnoplanskog (u doba SSSR-a) prešla na tržišno gospodarstvo. Suočila se s velikim teškoćama zbog ekonomskih problema (prekid gospodarskih veza, gubitak tržišta, loša struktura industrije), ali i zbog šteta od potresa iz 1988. te ratnih prilika u regiji (izbjeglice, gospodarska blokada, zatvaranje naftovoda i plinovoda iz Rusije, iseljivanje kvalificirane radne snage). Od 1991. zatvorena je granica s Turskom i Azerbajdžanom zbog podrške odcjepljenju Gorskog Karabaha. Uz međunarodnu pomoć od 1994. zaustavljeni su negativni trendovi (ekonomski rast iznosio je 7,2%, 1998), smanjena je inflacija. Uslijedile su godine gospodarskog rasta koji je zbog svjetske gospodarske krize usporen 2009. godine. Recesijom izazvan pad BDP-a u 2009. iznosio je 14%. Gospodarstvo se 2010. počelo oporavljati, rast BDP-a iznosio je 2,1%, 2011. 4,6%, da bi u 2012. usporio na 3,8%. Od kolovoza 2011. armenska valuta deprecirala je 15 % uz snažan rast nezaposlenosti. Armenska poljoprivreda suočena je s manjkom obradivog tla, potrebno je natapanje. Glavna grana poljoprivrede je vinogradarstvo; uzgoj voća i povrća, kukuruza, duhana i pamuka. U planinskom području stočarstvo (ovce i koze, goveda). Armeniji nedostaje vlastitih energetskih izvora; iskorišćivanje hidroenergije; jedina nuklearna elektrana zatvorena je nakon potresa 1988, ali zbog energetske krize, nakon što je Azerbajdžan zatvorio plinovod, ponovno je otvorena 1995. Godine 2002. privatiziran je sustav distribucije električne energije koji je 2005. prešao u rusko vlasništvo. Najveće rudno bogatstvo je bakar, značajni zlato, olovo, cink i boksit. U novije doba važne su strojarska, elektrotehnička, obojena metalurgija, kemijska, tekstilna i prehrambena industrija. Armenija uvozi naftu i plin, prehrambene proizvode, drvo i papir; izvozi zlato i nakit, aluminij, precizne instrumente, električne uređaje, grožđe i vino. Glavni partneri: Rusija, Iran, Turkmenistan, Gruzija, EU. Usprkos prirodnim uvjetima promet je dobro razvijen, pogotovu cestovni. Željezničke veze s Gruzijom, dok su one preko Azerbajdžana prekinute.  Znatan zračni promet u izvozu svježeg voća. Usprkos mogućnostima (bogata povijest, planine, termalni izvori), turizam slabo razvijen zbog nesigurnosti.
BNP (2012) 10,55 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (1995):
poljoprivreda 19,2%, industrija 40,8%, usluge 40%
Udio zaposlenih po sektorima (2008):
poljoprivreda 44,2%, industrija 16,8%, usluge 39%
Nezaposlenih (2012) 7%
Inflacija (2012) 4%,  (2011) 7,7%
Realan rast gospodarstva (2010)  14,8%
Uvoz (2012) 3,27 mlrd. USD
Izvoz (2012) 1,49 mlrd. USD
Povijest
Naseljena od prapovijesti. Od ←II. tisućljeća na području Armenije nastaju mnogobrojne državice s prethodno huritskim stanovništvom koje se u ←IX. stoljeću ujedinjuju u državu Urartu. Oko ←600. dolazi pod vlast Medije, a u isto se vrijeme ondje naseljavaju Indoeuropljani Armenci. Od sredine ←VI. stoljeća pod vlašću Perzije, nakon ←331. pod vlašću Aleksandra Velikog i njegovih nasljednika (Seleukidi). Osamostaljuje se iskoristivši sukobe Antioha III. i Rimljana ←189. pod vodstvom kralja Artaksije. Jedan od Artaksijinih nasljednika Tigran Veliki (←95–←55) proširio se kratkotrajno na Siriju i Kapadociju, ali ih je morao napustiti nakon poraza od Rimljana ←66. kao i prihvatiti status rimskoga saveznika. Dio Armenije zapadno od Eufrata, takozvana Mala Armenija  (Armenia Minor), ubrzo dolazi pod izravnu rimsku vlast te se tamo ustrojava istoimena provincija, a ostatak, takozvana Velika Armenija (Armenia Maior), ostaje nezavisan i trajan predmet sukoba između Rimljana i Parta. Car Trajan kratkotrajno je 114. pripaja Rimskom Carstvu. Od 238. do 280. pripojena Perziji, a od 280. ponovno je kao vazalna država pod vlašću Rima. Potkraj III. stoljeća prihvaća kršćanstvo te postaje prva kršćanska država svijeta. Godine 387. dio Armenije osvajaju Perzijanci, a veći dio podijeljen je na 4 provincije Istočnoga Rimskog Carstva. Sredinom VII. stoljeća dolazi pod arapsku vlast. Ponovno stječe neovisnost 885. kada Ašot I. iz dinastije Bagratida osniva Armensko Kraljevstvo. Njegov veći dio osvojio je Bizant 1080, a Bagratidi osnivaju u Kilikiji novo kraljevstvo koje se održalo do mamelučkog osvojenja 1375. U XII. stoljeću bizantski dio Armenije dolazi pod vlast mongolske perzijske države, a od 1514. najveći dio Armenije osvajaju i pripajaju Osmanlije. Od XVI–XVIII. stoljeća Armenija je podijeljena između Turskoga Carstva i Perzije, a stanovništvo se dijelom raseljava zbog progona i ugnjetavanja. Dio Armenije (Jerevanski i Nahičevanski kanat) sjeverno od Kavkaza dolazi 1828. pod rusku vlast nakon rusko-perzijskoga rata, a Rusija počinje pojačavati pritisak i prema turskom dijelu iskorišćujući pritom nezadovoljstvo i oslobodilačke težnje Armenaca. Armensko pitanje postaje u XIX. stoljeću sredstvo pritiska velikih sila (Rusije, Engleske i Francuske) na Tursku što dovodi do zaoštravanja već postojećega turskog državnog terora nad Armencima. Položaj Armenaca posebice se pogoršao (unatoč nadama koje su izazvale odluke Berlinskoga kongresa 1878) potkraj XIX. stoljeća. Prvi genocid Armenaca počinjen je 1895–96. kada je pobijeno oko 100 000 ljudi, a još veći genocid izvršen je 1917. kada je, na izrazito okrutan način, ubijeno oko 300 000 Armenaca (muškaraca, žena i djece); toliko je izginulo i prilikom prisilne deportacije u pustinjska područja, oko 400 000 ljudi prešlo je pod pritiskom na islam, a oko 200 000 pobjeglo je na teritorij pod ruskom vlašću. Genocid Armenaca koji je potpomogla nezainteresiranost velikih sila bio je presedan za sve kasnije genocide u XX. stoljeću (u prvom redu za Hitlerovo “konačno rješenje” takozvanoga židovskog pitanja u II. svjetskom ratu). Oktobarskom revolucijom stvorena je Transkavkaska Federalna Republika čija je sastavnica bila i Armenska Republika. Godine 1918. Armenija se izdvojila kao samostalna republika, a ubrzo potom započeli su armensko-gruzijski i armensko-azerbajdžanski ratovi. Iako je mirovnim ugovorom u Sèvresu Armenija trebala postati nezavisnom državom, 29. XI. 1920. stvorena je Armenska Sovjetska Socijalistička Republika pod ruskim utjecajem, koja se unatoč otporu građanskih snaga 1922. udružila s Gruzijskom i Azerbajdžanskom Sovjetskom Socijalističkom Republikom u Zakavkasku Sovjetsku Federativnu Socijalističku Republiku te iste godine stupila u Sovjetski Savez. Zbog Gorskoga Karabaha ušla je 1989. u rat s Azerbajdžanom; nakon raspada Sovjetskoga Saveza, proglasila je 23. IX. 1991. neovisnost. Prvi predsjednik → Levon Ter-Petrosjan. Članica UN-a od ožujka 1992.
Na predsjedničkim izborima 1998. i 2003. pobijedio je → Robert Kočarjan, a 2008. Serž Sargsjan (ponovno izabran 2013).

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: