Arapi

Arapi, narodi semitskog podrijetla, isprva nastanjeni u Arabiji. Do širenja islama u VII. stoljeću Arapi su nomadska stočarska plemena koja su živjela u teškim pustinjskim uvjetima da bi poslije osnivali naselja u oazama baveći se poljoprivredom i osobito obrtima i trgovinom. U modernom smislu, terminom Arapi označavaju se različiti narodi koji govore arapskim jezikom, a žive od atlantske obale Afrike na zapadu preko cijele s Afrike do Iraka i Irana na istoku. Oko 180 milijuna pripadnika, pretežito muslimanske vjeroispovijesti (ima oko 5% kršćana, druza, židova i animista). Arapi su dali niz istaknutih filozofa, književnika, prirodnih znanstvenika i graditelja.
Povijest
Prema arheološkim tragovima, plemena na području južne Arabije imala su razvijenu kulturu već u ←II. tisućljeću, dočim se plemena u sjevernoj Arabiji spominju od ←IX. stoljeću. U ←X. stoljeću u južnoj Arabiji ustrojena je država Saba; u sjevernoj Arabiji opstojala je od ←IV. stoljeća nabatejska država, koja je od ←60. priznavala vrhovništvo Rima; nju je 106. zauzeo car Trajan i ustrojio kao rimsku provinciju. Novo doba arapske povijesti započinje Muhamedovom hidžrom (622); islamska vjera postaje presudan objedinjavajući čimbenik koji potiče nova osvajanja i širenje arapske vlasti. Za kalifa Abu Bekra (632–34) i Omara (634–44) dovršeno je sjedinjenje Arabije i započeta su osvajanja prema Bizantu. Godine 637. srušeno je Perzijsko Carstvo Sasanida, osvojeni su Jeruzalem (638), Sirija (640), Aleksandrija i Egipat (642), a arapska vlast širi se sjevernom Afrikom i Sredozemljem. Za Omejida Muavije I. (661–80) napuštena je Medina i novom prijestolnicom proglašen Damask; istodobno omejidski vladari započinju razdoblje intenzivnih osvajačkih pohoda u Afganistan, Turkestan, Malu Aziju i Tunis, a mornaricom dopiru i do Carigrada. U Africi zauzimaju Kartagu (697), Ceutu (709), cijeli Alžir i Maroko te 711. zapadnogotsku Španjolsku. Arapi koji su osvojili Afriku stopili su se s tamošnjim Berberima te su prozvani Maurima (prema rimskoj pokrajini Mauretaniji); istim imenom označavaju se i Arapi koji su zaposjeli Španjolsku i ondje ostali do pada Granade (1492). Sjevernoafrički Arapi, koji su zauzeli Maltu, Siciliju, Korziku, Sardiniju i Kalabriju, nazivaju se Saracenima. Godine 715. prelaze Pireneje, ali ih između Toursa i Poitiersa zaustavlja → Karlo Martel. U prvoj polovici IX.stoljeća osvajaju Palermo, Messinu, Brindisi, Bari i Taranto, upadaju u južnu Francusku i započinju prodor u Jadran. Od konca IX. stoljeća arapska dominacija na sjevernim obalama Sredozemlja slabi, iako su stalnu opasnost za europske kršćane stoljećima predstavljali arapski gusari iz sjeverne Afrike. Na istoku Arapi dopiru do Inda, Buhare i Samarkanda; Kinu upoznaju u V. stoljeću, a od X. stoljeća brodovljem dolaze do Indonezije, Japana i Koreje te preko Crnog i Kaspijskog mora, Volge i Dona do Sibira. Uspješna osvajanja pratila je i jaka unutarnja kriza; 749. izbila je opća pobuna šijita te je Abul-Abas, potomak Muhamedova strica, proglašen novim kalifom u Kufri; njime počinje doba vladavine dinastije Abasida (750–1517), obilježeno cvatom arapske književnosti, umjetnosti i znanosti. Godine 756. Omejid Abdurahman I. utemeljio je emirat u Córdobi. Al-Mansur, nasljednik Abul-Abasa, proglasio je 762. novom prijestolnicom Bagdad, koji to ostaje sve dok ga nije osvojio Džingis-kanov unuk Hulagu (1258) i ubio kalifa al-Mustasima. Jedini preostali Abasid, al-Mustansir, izbjegao je u Kairo gdje je priznat za kalifa. Početkom XVI. stoljeća Osmanlije zauzimaju Irak, Siriju i Egipat te ga 1517. pretvaraju u tursku pokrajinu. Protiv turske vlasti ustala je koncem XVIII. stoljeća sljedba vahabita; nakon Sedmogodišnjeg rata (1811–18) Arabija je došla pod egipatsku vlast, a Oman stekao nezavisnost. Tijekom XIX. i poč. XX. stoljeća većina arapskih zemalja potpada pod kolonijalnu vlast europskih sila: Francuska zauzima Alžir (1830), Tunis (1881), Maroko (1912); Velika Britanija okupira Egipat (1882) i Sudan (1898), a Italija prodire 1911. u Libiju. Poč. XX. stoljeća obnovljena je vahabitska država (Saudijska Arabija). Nakon I. svjetskog rata i raspada Osmanskog Carstva u Aziji, Iran, Transjordanija i Palestina postaju mandatna područja Velike Britanije, a Sirija i Libanon Francuske; Iran stječe nezavisnost 1932, a Egipat ograničenu neovisnost 1922. Procesom dekolonizacije i oslobodilačkim ratovima okončano je stjecanje nezavisnosti većine arapskih zemalja na širem Sredozemlju (1946–62) i na Arapskom poluotoku (1961–71). Učvršćenje jedinstvene arapske politike (Arapska liga) sprječavala su regionalna suparništva. Nove arapske podjele uzrokuje proglašenje nezavisnosti Zapadne Sahare (1976), odnos prema Izraelu nakon mira s Egiptom (1979), pritisak SAD-a na Irak u 1990-ima te odnos prema radikalnim islamističkim skupinama.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: