arhajski (grčki ἀρχαῖος, arhaios), star, drevan, najraniji, starinski, zastario. Arhajska umjetnost, u povijesti umjetnosti, najstarija je stilska faza umjetnosti u pojedinoj sredini. Uglavnom označava stilsko razdoblje grčke antičke umjetnosti, prije Fidije, oko 650. do oko 480. pr. Kr., koja se dijeli na: primitivno-arhajsku (VII–VI. st. pr. Kr.), arhajsku (VI–V. st. pr. Kr.) i zrelu arhajsku (oko 480. pr. Kr.). Osnovne su mu značajke: jednostavan izraz, grubo isticanje oblika i osobina te nedostatak tehničke vještine u obradbi materijala. Megaroni prerastaju u monumentalne hramove dorskoga i jonskoga stila (Krf, Atena i dr.), s bogato ukrašenim zabatima ispunjenim kvalitetnim reljefima i kipovima (friz na Riznici Sifnijaca u Delfima). U kiparstvu se pojavljuju figure → kora i → kurosa (likovi strogo naglašene simetrije, ukočenoga, bezizražajnog lica, ruku spuštenih i priljubljenih uz trup, te stisnutih nogu u stavu mirovanja). Dinamika se pokušala dobiti plitkim urezima na tkanini odjeće ili na licu naznakom smiješka, tzv. → arhajskim osmijehom. Takva obilježja, značajna za kipove istesane od drvenoga trupca (ksóana), zadržala su se i u arhajskoj kamenoj skulpturi, a počinju se lijevati i brončani kipovi. U slikarstvu se pojavljuje tehnika slikanja na vazama (→ crnofiguralni, VII. st. pr. Kr., → crvenofiguralni, VI. st. pr. Kr., i bilingualni stil, u kojem je jedna strana vaze oslikana crnofiguralnim, a druga crvenofiguralnim stilom). Vazno slikarstvo oponaša fresko-slikarstvo, u kojem su likovi prikazani u profilu u kombinaciji s geometrijskim stilom i orijentalnim šarama.