engleska književnost. Staroenglesko doba (600–1100). Već od VII. st. razvija se književnost na staroengl. jeziku i to će radoblje trajati sve do dolaska Normana 1066, kada značajnije u jezik prodiru romanski elementi. Prvi poznati engl. pjesnik je Caedmon (VII. st.). U njegovo vrijeme na engleskom i latinskom piše i Saint Aldhelm, no njegove engl. pjesme nisu sačuvane. Najpoznatije djelo staroengl. doba je ep “Beowulf” u kojem se opjevaju junaštva istoimenog viteza, a predstavlja jedno od najstarijih germ. knjiž. djela. Važno je ostvarenje i narativna pjesma “Widsith” u kojoj se opisuju lutanja po moru i legendarnim kraljevinama. U drugoj pol. VIII. st. djeluje pjesnik Cynewulf, kojemu se pripisuje nekoliko religijskih pjesama. Razdobljem dominira aliterativni stih. Proza se počinje razvijati potkraj IX. st. zahvaljujući kralju Alfredu, koji prevodi ili naručuje prijevode lat. djela na engl. jezik. “Anglosaska kronika”, koju je utemeljio, te “Crkvena povijest engleskog naroda” koju potpisuje Venerable Bede, predstavljaju najvažnija ostvarenja tog vremena i bogat izvor pov. građe. S kraja X. i poč. XI. st. poznati su Aelfric i Wulfstan.
Srednjoenglesko doba (1100–1485). Nakon normanskog osvajanja Engleske, engl. jezik potisnut je francuskim i latinskim. Tek u XIII. st. dolazi do obnove književnosti pod snažnim romanskim utjecajima. Pišu se kronike u stihu, romantični spjevovi, satire, anegdote i lirske pjesme, a u vidu crkv. prikazanja, misterija, mirakula i moraliteta javljaju se prvi oblici engl. teatra. Romantični spjevovi postaju izrazito popularni potkraj XIII. st., a najčešća su tema legende o kralju Arturu i vitezovima Okruglog stola, koje obrađuju normanski pjesnik Wace i na engleskom Layamon. Značajniji razvoj počinje od sredine XIV. st. William Langland u poemi “Piers Orač” oslikava život crkv. i dvorskih slojeva. Potkraj XIV. st. prvi pjesnik koji se koristi rimom umjesto aliteracije je John Gower, autor zbirke priča u osmercima Ispovijest zaljubljenog. No najveći pisac engl. sr. vijeka je Geoffrey Chaucer (?, 1340–1400), koji u svojem najboljem djelu “Canterburyjske priče” daje uvjerljivu sliku ondašnjeg engl. društva prikazujući hodočašće u Canterbury skupine muškaraca i žene iz svih slojeva. Pod utjecajem Boccaccia napisao je i jedan od najboljih engl. romana u stihovima “Troilo i Kresida”, a u engl. književnost uveo je jampski pentametar koji će postati jednim od najraširenijih stihova u engl. pjesništvu. U XV. st. izdvajaju se škot. pisci W. Dunbar, kralj Jakov I., R. Henryson i G. Douglas te u Engleskoj Sir Thomas Malory, koji je u prozi prepričao engl. i franc. legende na temu kralja Artura i njegovih vitezova. – Renesansa. (1485–1603). U ovom razdoblju, od sred. XV. st., započinje razvoj modernog engl. jezika. Između 1485. i 1603. Engleskom upravlja kuća Tudor. U vremenu vladavine kraljice Elizabete I. (1558–1603) dolazi do snažne obnove književnosti te se cijelo razdoblje po njoj naziva “elizabetansko doba”. To je vrijeme u kojem dolazi do otkrivanja klas. književnosti, grč. i rim. pisaca, koji će snažno utjecati na elizabetanske književnike, a 1476. William Caxton osniva prvu tiskaru u Engleskoj. U tom razdoblju javlja se esej, sonet, roman, pastorala, a drama dostiže svoj vrhunac. Sir Thomas Wyatt i Henry Howard, earl of Surrey, pod tal. utjecajem donose sonet u engl. književnost dajući mu elizabetanski oblik, a Surreyev prijevod Vergilijeve “Eneide” uvodi poslije rašireni blank verse. U drugoj pol. XVI. st. Sir Philip Sidney piše sonete, knjiž. kritike i utemeljuje pastirski roman (“Arkadija”). Narativne poeme, ekloge i sonete potpisuje Edmund Spenser, a najpoznatije mu je ostvarenje alegorijski spjev “Vilinska kraljica”. Narativne poeme pisali su i poznati dramatičari W. Shakespeare (“Venera i Adonis”; “Otmica Lukrecije”) te Christopher Marlowe. Izdvajaju se još i M. Drayton i Th. Campion. U nešto kasnijem razdoblju javljaju se tzv. metafizički pjesnici, koje predvodi John Donne (1573–1631), a među ostalim slijedili su ga George Herbert, R. Crashaw, Abraham Cowley, Andrew Marvell i Henry Vaughan. Ben Johnson (1572–1637), poznat ponajprije kao dramatičar i autor nekoliko poznatih komedija (“Volpone”; “Alkemičar”), predvodi pjesnike sklone ljubavnoj i idiličnoj lirici (The Cavalier poets), među koje se ubrajaju Thomas Carew, Robert Herrick, Richard Lovelace i Sir John Suckling. Prozni pisci ovog razdoblja pišu kako o drž. i društv. pitanjima, tako i o problemima umjetnosti, a prvi se put pojavljuje i roman. Filozof Sir Thomas More (1478–1535) piše “Utopiju” (lat. 1516; engl. 1551), a također filozof i esejist Francis Bacon (1561–1626) djela poput “Novog organona” i “Eseja”. Autor prvog engl. romana je John Lyly, po čijem će se djelu “Euphues” (1579) literarni stil prepun elegancije i kićenosti nazvati eufuizam. Značajniji su prozaici spomenuti Sir Ph. Sidney te Thomas Nash. Ipak, vrhunac je engl. renesansne književnosti u drami. God. 1576. James Burbage gradi prvu engl. kazališnu kuću (The Theatre), zatim slijedi izgradnja još nekoliko kaz. objekata, što će znatno utjecati na snažan intenzitet kaz. života. Pod utjecajem rim. komedije i tragedije nastaje učena sveuč. drama, čiji su istaknuti predstavnici Robert Greene, George Peele, Ch. Marlowe i Thomas Kyd, pisac komada “Španjolska tragedija”. Ch. Marlowe vodeća je ličnost među ovim dramatičarima poteklim sa sveučilišta u Oxfordu i Cambridgeu. Kao pisac tragedija koje obilježavaju snažne osobnosti razdirane strastima (“Tamburlaine”; “Doktor Faust”) smatra se pretečom Shakespearea. W. Shakespeare (1564–1616) najvažnija je ličnost ovog razdoblja te jedan od najznačajnijih pisaca u povijesti engl. književnosti. Njegove kraljevske drame “Rikard III.”, “Henrik IV.” i “Henrik V.”, komedije “San Ivanjske noći”, “Na Tri kralja”, “Mnogo vike ni za što” i “Kako vam drago”, komadi iz rimske povijesti “Tit Andronik” i “Julije Cezar” te čuvene tragedije “Hamlet”, “Othello”, “Kralj Lear” i “Macbeth”, čine sam vrhunac njegova stvaralaštva i predstavljaju neka od najznačajnijih ostvarenja dram. umjetnosti uopće.
XVII. stoljeće. Razdoblje borbi između Stuarta i puritanaca (1603–1660) i razdoblje restauracije (1660–1700). Na poč. XVII. st. kralj postaje Jakov I. iz kuće Stuart, nakon čije vladavine (1603–1625) na prijestolje dolazi Karlo I. God. 1642. izbija građ. rat između kraljevih pristaša i polit. skupine zvane puritanci. God. 1648. puritanci pobjeđuju i vladaju sve do 1660, kada nastupa razdoblje restauracije monarhije pod Karlom II. “Jakobinska drama” naziv je koji se upotrebljava za dram. djela nastala u vremenu vladavine Jakova I. Iz tog se razdoblja ističu tragedije Johna Webstera i komedije Francisa Beaumonta, koji je u suradnji s J. Fletcherom napisao više od 50 kaz. komada. Unutar epohe kao značajniji dramatičari izdvajaju se još G. Champan, Th. Middleton, Ph. Massinger, Th. Heywood, Th. Dekker, J. Ford i J. Shirley. God. 1642. puritanci zatvaraju kazališta, što će potrajati 18 godina i imati teške posljedice po engl. dramu. Kralj Jakov I. za svoje je vladavine naručio novi engl. prijevod “Biblije”, koji se pojavio 1611. i postao temeljem kasnijeg razvoja engl. proze. U prvoj pol. XVII. st. značajnija prozna djela napisali su J. Donne, Sir Thomas Browne, Jeremy Taylor i Izaak Walton. Najvažnija osoba engl. književnosti XVII. st. je John Milton (1608–1674), pisac znamenitog epa “Izgubljeni raj” (1667), poznatog po bogatom i muzikalnom stihu, kao i opisima Raja, Pakla i Edena, te brojnih proznih spisa, među kojima se izdvaja “Areopagitica” u kojem ustaje u obranu slobode tiska. U tom razdoblju djeluje i filozof Thomas Hobbes (1588–1679), čiji spis o državi “Levijatan” predstavlja važno djelo i engl. proze. Nakon pada puritanaca i ponovne uspostave monarhije, dolazi do značajnih promjena u društv. i knjiž. životu. To je vrijeme jačanja građanstva, pojave brit. empirizma (J. Locke), obnove drame i snažna razvoja proze. Kao istaknuta ličnost nakon Miltonove smrti javlja se John Dryden (1631–1700), pjesnik, dramatičar, satiričar i knjiž. kritičar. Pisao je komade pod franc. utjecajem, a značajnija su mu ostvarenja komedija “Marriage à la mode” (1672) i tragedija “Sve za ljubav” (1677). Pod Molièreovim utjecajem nastaju brojne komedije, a najpoznatiji komediografi su William Wycherley, Sir J. Vanbrugh i William Congreve, autor komada “Takav je svijet” (1700), jedne od najboljih engl. komedija. Od tragičara uz Drydena izdvaje se još jedino Th. Otway, pisac do našeg vremena izvođenog teksta “Spašena Venecija”. “Hodočasnikovo putovanje”, kršć. alegorija Johna Bunyana te dnevnici Samuela Pepysa i Johna Evelyna, u kojima je na zanimljiv način opisano engl. društvo kraja XVII. st., predstavljaju najbolja prozna ostvarenja tog razdoblja.
Doba neoklasicizma (1700–1784). To je razdoblje snažna razvoja engl. romana, eseja i knjiž. kritike te razdoblje djelovanja filozofa poput Georgea Berkleyja i Davida Humea. Značajno mjesto pripada satiri, koju najbolje predstavljaju Alexander Pope (1688–1744) i Jonathan Swift (1667–1745). Pope je ismijavao navike mondenog društva, kao i suvr. pisce, a uz eseje u kojima se ugl. bavi moralnom problematikom, unutar njegova opusa izdvaja se herojsko-komični spjev “Otmica uvojka”. U djelima poput čuvenih “Gulliverovih putovanja” Swift je društv. satiru doveo do vrhunca, a utjecaj njegovih djela bio je iznimno dugotrajan. U tom razdoblju, zahvaljujući Josephu Addisonu (1672–1719) i Sir Richardu Steeleu (1672–1729), pokreću se časopisi “The Tatler” i “The Spectator”, u kojima su ovi autori objavljivali kritičke eseje o tadašnjim društv. zbivanjima. Addisonov prozni stil dugo je služio kao uzor engl. piscima. Daniel Defoe (1660–1731) je djelima “Robinson Crusoe” (1719) i “Moll Flanders” (1722) započeo razdoblje procvata romaneskne forme u engl. književnosti. Ipak, prvim pravim engl. romanopiscem smatra se Samuel Richardson (1689–1761), pisac sentimentalnih romana “Pamela” (1740), “Clarissa Harlowe”. Sam vrh engl. romana XVIII. st. čine djela Henryja Fieldinga (1707–1754) “Joseph Andrews”, “Amelia” i os. “Tom Jones” (1749), jedan od najboljih engl. romana uopće, u kojima je uz puno humora i satire dao vjernu sliku engl. društva. Njima se pridružuje i “Tristram Shandy” (1760–67) Laurencea Sternea (1713–1768), djelo koje se sastoji od formalnih eksperimenata i koje je služilo kao uzor mnogim kasnijim sličnim pokušajima. Uz njih izdvajaju se još i Tobias Smollett (1721–1771), autor pikarskog romana “Putovanje Humphryja Clinkera” te Oliver Goldsmith (1728–1774), pisac romana “Vikar iz Wakefileda”, značajnih pjesama i poznate komedije “Ona se ponizuje da bi pobijedila”. Uz njegov dram. rad ističu se i komedije Richarda Brinsleyja Sheridana (1751–1816) “Škola ogovaranja” i “Suparnici”. Najznačajnija ličnost cjelokupnoga klas. razdoblja engl. književnosti svakako je Samuel Johnson (1709–1784), čije je svestrano djelovanje i utjecaj obilježilo epohu, pa se tako razdoblje njegova najintenzivnijeg rada od 1750. pa do smrti 1784. naziva i “Johnsonovo doba”. Među prvima je objavio kritičko izdanje Shakespeareovih djela, sastavio je znameniti “Rječnik engleskog jezika”, bavio se engl. pjesništvom u knjizi “Životi engleskih pjesnika”, koja će uz njegove brojne eseje i kritičke spise postati uzornim djelom engl. knjiž. kritike, a pisao je i pjesme te prozne tekstove. Njegov životni i knjiž. put opisao je James Boswell (1740–1795) u klas. biografiji “Život Samuela Johnsona” (1791), a u XX. st. otkriveni Boswellovi dnevnici, u kojima na briljantan način opisuje onodobna zbivanja, ubrajaju se među najbolja ostvarenja tog razdoblja. Pjesništvo XVIII. st. predstavljaju J. Thomson, E. Young, Th. Gray i G. Crabbe, koji najavljuju pojavu romantizma opisima snažnih emocionalnih doživljaja. Javlja se i zanimanje za nar. pjesništvo, što je posebno potaknuo James Macpherson (1736–1796) knjiž. mistifikacijom, tj. prijevodom tobožnjih pjevanja mitskoga keltskog barda Ossiana, a utjecaju nar. pjesničkih oblika pridonosi i zbirka nar. pjesništva koju je 1765. izdao Thomas Percy. Pretkraj neoklasicističkog doba javljaju se spram klasicističkog građ. romana tzv. “gotički roman” i priče groze, koje karakterizira opis fantastičnih događaja i natprirodnih zbivanja u medijevalnom okružju. Najznačajniji su predstavnici Horace Walpole (“Otrantski dvorac”), Matthew Gregory Lewis (“Redovnik”) i Anne Radcliffe (“Udolphovi misteriji”).
Romantizam (1784–1832). Romantičarskoj lirici prethodila je skupina predromantičarskih pjesnika, među kojima najistaknutije mjesto imaju Robert Burns (1759–1796) i William Blake (1557–1827). Burnsovu poeziju pisanu na škot. dijalektu odlikuje bliskost pučkim napjevima te izrazita melodioznost, dok će Blakeova lirika, okrenuta misticizmu i bogata iznimno snažnim slikama i simbolima, biti izvor nadahnuća mnogim kasnijim pjesnicima. Prvi značajniji engl. romantičarski pjesnici su William Wordsworth (1770–1850) i Samuel Taylor Coleridge (1772–1834). Oni su zajedno objavili zbirku “Lirske balade” (1798), čije drugo izdanje (1800) sadrži Wordsworthov predgovor koji predstavlja program engl. romantizma, a gl. su mu postavke vezane uz jezik pjesničkog djela i ulogu imaginacije. Jedna od najutjecajnijih eur. romantičarskih figura, kako po svojim pjesničkim djelima tako i po načinu života, jest George Gordon Byron (1788–1824), autor spjevova “Hodočašće Childea Harolda” (1812–18) i nedovršenog “Don Juana” (1819–24). Vrhunac razdoblja predstavljaju Percy Bysshe Shelley (1792–1822), autor idealističke i socijalno osjetljive lirike (“Oslobođeni Prometej”), i John Keats (1795–1821), koji je stekao veliku popularnost zahvaljujući bogatstvu lirskih slika i virtuoznosti pjesničkog izraza. Romantičarsku prozu predvode Thomas De Quincey, William Hazlitt, W. S. Landor i Charles Lamb, kao najistaknutiji esejisti i kritičari, te Jane Austen (1775–1817) i Sir Walter Scott (1771–1832) kao romanopisci. Jane Austin je u svojim romanima (“Ponos i predrasude”, 1813; “Emma”, 1816) pisala o životu u malim sredinama posebno tematizirajući položaj žene u tadašnjem društvu. Scottova prozna djela, posebice iz ciklusa “Waverly Novels” i roman “Ivanhoe” (1819), snažno su utjecali na razvoj eur. pov. romana, a njegova smrt 1832. označila je kraj romantičarskog razdoblja engl. književnosti.
Viktorijansko doba (1832–1901). Viktorija je postala kraljica Velike Britanije 1837. i njezina je vladavina, najduža u povijesti Engleske, trajala sve do 1901. To je vrijeme brit. kolon. ekspanzije te velikog ekon. i znanstv. napretka, ali i vrijeme velikih soc. potresa i stvaranja golemih razlika između bogatijih i siromašnih slojeva. Upravo će stanje engl. društva kroz XIX. st. biti jedna od gl. tema njihovih djela, a romani posvećeni ovoj problematici ubrajaju se među najbolja djela engl. proze. Charles Dickens (1812–1870) je u seriji romana (npr. “Oliver Twist”, 1837–39; “David Copperfield”, 1849–50; “Velika iščekivanja”, 1860–61) predstavio tegobne okolnosti onodobnog života siromašnih, pritom se obilato služeći ironijom i humorom. William Makepeace Thackeray (1811–1863) ocrtao je srednje i više slojeve tadašnje Engleske (“Vašar taštine”, 1847–48). U ranome razdoblju viktorijanske književnosti značajna su i prozna ostvarenja sestara Brontë: “Jane Eyre” (1847) potpisuje Charlotte (1816–1855), a “Orkanske visove” (1847) nešto mlađa Emily (1818–1848). Kasniju viktorijansku prozu obilježili su George Elliot (1819–1880), koja daje zanimljive psihol. portrete svojih likova i razmatra soc. i moralna pitanja (“Middlemarch”, 1871–72), Anthony Trollope (1815–1888) satirama iz ruralnog života Barsetshirea, George Meredith (1828–1909) zaokupljen psihol. problematikom, posebno istaknutom u romanu “Egoist” (1879), Robert Louis Stevenson (1850–1894), poznat po pustolovnom romanu “Otok s blagom” (1881) i fantastičnoj prozi “Doktor Jekyll i gospodin Hyde” (1886) te Thomas Hardy (1840–1929), čiji su realistički romani posvećeni sukobu čovjeka s vlastitom sudbinom (“Tess”, 1891). Lord A. Tennyson (1809–1892) jedan je od istaknutijih viktorijanskih pjesnika koji se posvećuje obradi nekih intelektualnih i religijskih ideja, a dvojbe modernog društva izražava u svojoj poeziji i kritičar Mathew Arnold (1822–1888). Vodeći je pjesnik razdoblja Robert Browning (1812–1889), koji je u obliku lirskih dijaloga ostvario brojne psihol. studije stvarnih i imaginarnih karaktera (“Prsten i knjiga”, 1868–69), a njegova žena Elizabeth Barrett Browning (1806–1861) poznata je po ljubavnoj lirici (“Soneti s portugalskog”, 1850). U to vrijeme djeluje tek nakon 1918. otkriveni pjesnik Gerard Manley Hopkins (1844–1889), čija će eksperimentalna rješenja u kombinacijama riječi te strukturi stiha i ritma znatnije utjecati na rane engl. pjesnike XX. st. Važno mjesto ima i prerafaelitska škola, koja je povezivala slikarstvo i pjesništvo, a najznačajniji su predstavnici D. G. Rossetti (1828–1882), njegova sestra Christina (1830–1894), W. Morris (1834–1896) i A. Ch. Swinburne (1837–1909). Uz ovu je školu vezan i J. Ruskin (1819–1900), pisac brojnih estetičkih rasprava i kritika u kojima umjetnost svojega vremena povezuje sa širim društv. kontekstom. Kao knjiž. kritičari viktorijanskog doba važnu su ulogu imali i Thomas Carlyle (1795–1881) teorijom o velikim ličnostima kao pokretačima umjetnosti i povijesti, i M. Arnold spisima o važnosti etičke dimenzije u književnosti, dok su W. Pater (1839–1894) i Oscar Wilde (1854–1900) predstavljali larpurlartističku kritiku. Obnovi engl. drame koja nastupa potkraj XIX. st. pridonijele su i Wildeove komedije zanimljivih zapleta (“Važno je zvati se Ernest”, 1895), a značajna su i njegova pjesnička te prozna ostvarenja (“Slika Doriana Graya”, 1891).
Dvadeseto stoljeće. Na prijelazu stoljeća među vodeća imena engl. proze ubrajaju se Joseph Conrad (1857–1924), autor brojnih romana često posvećenih zbivanjima na moru i dalekim zemljama u kojima suptilno psihološki ocrtava brojne likove (“Lord Jim”; “Srce tame”; “Tajni agent”) te Rudyard Kipling (1865–1936), koji opisuje život kolonija (“Kim”). U prvim desetljećima XX. st. njima se pridružuju Arnold Bennett (1867–1931), pisac romana o životu manjih engl. sredina (“Priče starih žena”) te H. G. Wells (1866–1946), svjetski poznat autor znanstvenofantastičnih romana i satirične proze (“Vremenski stroj”; “Rat svjetova”). U to doba poznati su i realistički romani (“Saga o Forsyteima”) i drame Johna Galsworthyja (1867–1933) te romani i novele Somerseta W. Maughama. Ranu engl. poeziju obilježilo je pjesništvo Williama Butlera Yeatsa (1865–1939) bogato simbolima, prigušenim misticizmom i profinjenom ironijom. Prvi svj. rat označit će pojavu sasvim novih gibanja u poeziji. Kao vodeća pjesnička ličnost nakon rata javlja se Thomas Stearns Eliot (1888–1965), a njegova “Pusta zemlja” (1922), sastavljena od intelektualnih igara, složenih simbola i referencija na knjiž. povijest, otvorit, će nove putove ne samo engl. poeziji. Skupina pjesnika koja je u poeziju unosila puno više socijalnih motiva bila je predvođena vrlo utjecajnim Hughom Wystanom Audenom (1907–1973), a važniji su predstavnici i C. Day-Lewis, L. Mac-Niece i S. Spender. Među značajnije pjesnike prve pol. XX. st. ubraja se i Velšanin Dylan Thomas (1914–1953) s lirikom obilježenom emocionalnošću i živim slikama strastvene ljubavi prema životu, te W. Empson, pisac intelektualistički obilježene lirike. Spomenuti preporod engl. kaz. života ponajprije se vezuje uz djelovanje Georgea Bernarda Shawa (1856–1950), koji se ugl. posvetio razotkrivanju nedostataka i problema društv. poretka (“Tri komada za puritance”; “Čovjek i natčovjek”; “Sveta Ivana”). Soc. drame pišu i J. Galsworthy te J. B. Priestley, zabavnije komade W. S. Maugham i N. Coward, dok će poetsku dramu obnoviti W. B. Yeats. Na početku stoljeća formira se književni krug → Bloomsbury Group, čiji će vodeći pisac postati Virginia Woolf (1882–1941) s romanima “Gospođa Dalloway” (1925) i “Svjetionik” (1927). Prodor modernih postupaka, os. vidljiv pri upotrebi postupka “struje svijesti” koji je primijenjen u njezinim prozama, svoj će vrhunac imati u djelima Jamesa Joycea (1882–1941), čiji roman “Uliks” (1922) predstavlja nezaobilazno ostvarenje književnosti XX. st. Između dvaju ratova romanima u kojima razmatra pitanja seksualnosti i tadašnjih društv. normi (“Ljubavnik Lady Chatterley”) važno je mjesto zauzeo D. H. Lawrence (1885–1930). Ford Madox Ford piše o promjenama u engl. društvu, Graham Greene o akcijskim junacima opterećenim moralnim i religijskim sumnjama, Evelyn Waugh poznat je kao satiričar, dok proze E. M. Forstera obilježavaju zanimljivi i psihološki izvrsno obrađeni zapleti (“Put do Indije”). Aldous Huxley (1894–1963) ostvario je vrlo značajan prozni opus. Izdvaja se roman “Kontrapunkt života” (1928) u kojem na satiričan način opisuje mondeno intelektualno društvo, no svj. čitanost donijet će mu negativnoutopistički roman “Hrabri novi svijet” (1932). Totalitarno društvo sadašnjosti ili skore budućnosti opisuje i George Orwell (1903–1950) u čuvenim romanima “Životinjska farma” i “1984” (1949). 1940-ih snažna je društv. kritika izražena u tekstovima A. Comforta. U tom desetljeću neke od svojih najznačajnijih romana objavljuju Malcolm Lowry (“Pod vulkanom”, 1947), Joyce Cary i Henry Green, dok William Golding (1911–1993) objavljuje 1954. poznati roman “Gospodar muha”. Zasebno mjesto imaju djela Lawrencea Durrella (1912–1990), koje obilježavaju zanimljivi narativni postupci i bogat jezik (“Aleksandrijski kvartet”). Sredinom 1950-ih javlja se generacija mlađih pisaca koji će izraziti svoje nezadovoljstvo postojećim polit. i društv. stanjem Engleske i postati poznata pod nazivom “gnjevni mladi ljudi”. Među njima se izdvajaju John Wain, Kingsley Amis, pisac romana “Sretni Jim” (1954), i Iris Murdoch, koja se posvećuje egzistencijalističkoj problematici, a njima su bliski John Braine, koji u romanu “Put u visoko društvo” otkriva stajališta cijelog naraštaja, te dramatičar John Osborne sa snažnom soc. dramom “Osvrni se gnjevno”. Sasvim po strani od ovih knjiž. zbivanja sred. 1950-ih J. R. R. Tolkien objavljuje svjetski popularnu trilogiju “Gospodar prstenova” (1954–55). Engl. društv. stvarnost kroz nekoliko desetljeća opisuju Anthony Powell, C. P. Snow i Angus Wilson. Poč. 1960-ih javljaju se Doris Lessing, koja tematizira ženska pitanja, te John Le Carre, pisac vrlo čitanih špijunskih romana iz razdoblja hladnog rata. Romanima među kojima se ističe “Žena francuskog poručnika” (1969), u kojem je reaktualizirao viktorijansku eru služeći se mnoštvom postmodernističkih narativnih postupaka, mjesto jednog od najboljih suvr. engl. pisaca stekao je John Fowles. Gl. predstavnici engl. poezije iz tog razdoblja su John Wain, Philip Larkin, Donald Davie, D. J. Enright, Roy Fuller, Thom Gunn, Ted Hughes, John Betjeman, Robert Conquest i Elizabeth Jennings, dok suvr. pjesništvo predvode Geoffrey Hill, Basil Bunting, Douglas Dunn, Tony Harrison, Blake Morrison, James Fenton, Craig Reine i nobelovac Seamus Heaney. U drami dolazi do kratkotrajne obnove drame u stihu, a gl. su predstavnici T. S. Eliot (“Ubojstvo u katedrali”) i Christopher Fry. Vodeći je poslijeratni engl. dramatičar Harold Pinter, čiji komadi slijede neka avangardistička rješenja i sklonost apsurdu (“Ničija zemlja”, 1975; “Izdaja”, 1978). Važno ime suvr. engl. teatra je i Tom Stoppard, čije drame sadrže intrigantne zaplete, a obogaćene su filozofskim temama (“Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi”, 1966; “Arcadia”, 1993). Među dramatičarima izdvajaju se još Terence Rattigan, Shelagh Delaney, Arnold Wesker, John Arden, Joe Orton, Alan Ayckburn, David Edgar, David Hare, Simon Gray, Denis Poter, Alan Bennett, Peter Schaffer i Caryl Churchill. Među najbolje engl. suvr. prozaike ubrajaju se Barbara Pym, Margaret Drabble, Muriel Spark, Angela Carter, Malcolm Bradbury, David Lodge, Penelope Lively, Paul Scott, J. G. Farrell, Timothy Mo, Adam Thorpe, Ian McEwan, Peter Ackroyd, A. S. Byatt, Emma Tennant, William Boyd, Salman Rushdie, Graham Swift, Martin Amis, Julian Barnes, Kazuo Ishiguro, Hanif Kureishi i Jeanette Winterson. Pišući na engleskome, u korpus engl. književnosti mogu se ubrojiti i ovi pisci: nobelovci W. Soyinka (r. 1934) iz Nigerije, J. M. Coetzee (r. 1940) iz Južnoafr. Republike i P. White (1912–90) iz Australije, te Kanađani M. Ondaatje (r. 1943) i Margaret Atwood (r. 1939).