bibliografija

bibliografija (grčki), stručno-znanstvena djelatnost koja prikuplja, odabire, analizira, sistematizira i opisuje tiskane ili na drugi način umnožene, javnosti namijenjene tekstove te ih kao uređene popise publicira s namjerom da pruži informaciju kao pomoć pri stručnom i znanstvenom radu; riječ bibliografija javlja se u ←V stoljeću u Grčkoj i označava pisanje ili prepisivanje knjiga; od sredine XVII. stoljeća koristi se u značenju popisivanje, opisivanje knjiga. U značenju popisa tekstova pojavila se prvi put u naslovu djela → Gabriela Naudéa Bibliographia politica, Pariz, 1633; u XVIII. i XIX. stoljeću izraz je označavao i znanost o knjizi, njezinu postanku, vrstama i oblicima. To joj značenje daje i prvi teoretičar bibliografije Jean-François Née de la Rochelle u raspravi Discours sur la science bibliographique objavljenoj u X. knjizi Bibliographie instructive I–XI 1763–82, Guillaume-Françoisa Deburea ml.; gledište blisko današnjem iznosi velika francuska Enciklopedija iz 1885. (urednik → Berthelot Marcelin) koja bibliografiju definira kao znanost o knjigama s gledišta njihova opisivanja i njihove klasifikacije. Vrste bibliografije određene su sadržajem, predmetom, opsegom, vremenom i metodom obrade te svrhom, oblikom i načinom rasporeda građe. Najosnovnija podjela bibliografije bila bi na opću, koja obuhvaća svu objavljenu građu, i specijalnu, koja obuhvaća građu što se odnosi na određenu struku, predmet ili osobu; jedna od najraširenijih vrsta specijalne bibliografije jest osobna bibliografija, kojoj možemo pribrojiti i skupne osobne bibliografije koje popisuju djela autora određene struke (liječnika, pravnika i sl.); prema obuhvatu građe može biti međunarodna, nacionalna, regionalna ili lokalna; prema načinu izlaženja retrospektivna, kada donosi popise ranije objavljenih tekstova, tekuća, ako u kraćim razdobljima prati publiciranu građu, ili kumulativna, koja je česta za veća razdoblja kod tekućih općih bibliografija u SAD-u, Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj; prema vrsti građe koju opisuje razlikuje se bibliografija knjiga, bibliografija članaka iz periodike, bibliografija rukopisa, bibliografija muzikalija i sl.; posebna je vrsta bibliografija bibliografijâ koja se može izrađivati i za pojedinu struku. Međunarodni standardi za bibliografski opis – ISBD (International Standard Bibliographic Description), izrađeni 1970-ih godina u okviru IFLA-e (International Federation of Library Association), obvezni su za sve nacionalne bibliografije zemalja članica UNESCO-a, u cilju provođenja programa Opće bibliografske kontrole – UBC (Universal Bibliographic Control). Obrada, pretraživanje, diseminacija i zamjena bibliografskih podataka omogućena je uvođenjem formata za strojno čitljivo katalogiziranje MARC (Machine Readable Cataloguing), a naročito UNIMARC (UNIversal MARC) u velik broj nacionalnih knjižnica. Opću bibliografsku kontrolu u modernom značenju dugujemo Paulu Otletu i Henriju La Fontaineu i njihovu Međunarodnom institutu za bibliografiju (International Institute of Bibliography), osnovanom 1895. u Bruxellesu, s ciljem usklađivanja metoda bibliografskog rada. Rast produkcije danas pogoduje umnažanju specijalnih bibliografija, poslovnih kataloga, pregleda, referentnih časopisa i upozorava na stalnu potrebu izrade bibliografija, danas sve više kao online bibliografskih baza podataka. Prvi svjetski kompjutorizirani bibliografski sustav za pretraživanje literature MEDLARS (The Medical Literature Analysis and Retrieval System) počeo se izrađivati 1960-ih godina u američkoj Nacionalnoj knjižnici za medicinu (National Library of Medecine, NLM) i danas je općeprihvaćen u medicinskim knjižnicama širom svijeta. Razdoblje intenzivnog razvoja informacijske i komunikacijske tehnologije na područje bibliografije donosi nove tehnološke mogućnosti obrade, tiskanja i pohranjivanja podataka. Time je porasla važnost bibliografije u znanstvenom i stručnom radu te njezino društveno značenje. Povijest: U starom je vijeku pojava bibliografskih djela povezana s djelima biografskog značaja te su prve bibliografije zapravo biobibliografije, poput Kalimahovih Tablica (Pinakes, ←III. stoljeće) i Aristotelove biobibliografije koju je izradio Ptolemej (sačuvana u arapskom prijevodu); i u srednjem vijeku uz biografije autora donose se popisi njihovih djela; najpoznatije je djelo sv. Jeronima (340–420) De viris illustribus liber ad Dextrum praefectum praetorio, koje abecedno popisuje 135 crkvenih pisaca od početaka kršćanstva. Pronalaskom tiska stvoreni su uvjeti za nastajanje pravih bibliografija; zbog prodaje knjiga javlja se potreba da se sve brojnija djela popišu, pa prve popise objavljuju tiskari; poznati su popisi Aldusa Manutiusa (1498, 1503. i 1513). Potkraj XV. stoljeća izlazi prva tiskana bibliografija: Liber de scriptoribus ecclesiasticis (Basel, 1494) Johannesa Trittheima; početkom XVI stoljeća javljaju se prvi, nesavršeni pokušaji stručne bibliografije: Symphorien Champier objavljuje De medicine claris scriptoribus (Lugdunum /Lyon/ 1506) za medicinu, a Giovanni Nevizzano Inventarium librorum… (Lugdunum/Lyon/, 1522) za pravo. Sredinom XVI. stoljeća Švicarac Konrad Gesner objavljuje prvu međunarodnu opću bibliografiju Bibliotheca universalis (Tiguri /Zürich/, 1545), u kojoj nalazimo i djela našeg Matije Vlačića. Koncept nacionalne bibliografije, koji je postavio Johannes Trittheim u Catalogus illustrium virorum Germaniae (1495), slijede engleski teolog John Bale objavivši na latinskome prvu englesku nac. bibliografiju uzoritih pisaca Illustrium Maioris Britanniae scriptorum… (1548), Anton Francesco Doni (1513–74), koji objavljuje La libreria del Doni Fiorentino (Venecija, 1550), prvu nacionalnu bibliografiju na narodnom jeziku u koju je prvi put uključena i bibliografija glazbene literature, te François Grudé de la Croix Du Maine i Antoine Du Verdier s bibliografijama istog naziva Bibliothèque française (prvi u Parizu 1584, i drugi u Lyonu 1585), prvim francuskim nacionalnim bibliografijama. Prvu osobnu bibliografiju izrađuje Erazmo Roterdamski, koji u djelo Lucubrationum (1523) uključuje popis vlastitih djela; osobna bibliografija → Primoža Trubara Register und summarischer Inhalt … (Tübingen, 1561) ujedno je i prva slovenska nacionalna bibliografija. Andrew Maunsell u engleskoj nacionalnoj bibliografiji Catalogue of English Printed Books… (London, 1595) donosi novinu u opisu, popisujući kompletan impresum te ime i prezime autora u inverziji. Pojavom knjižara i knjižarskih sajmova u Mainzu i Frankfurtu, a poslije i Leipzigu, javljaju se knjižarski katalozi s potpunijim opisima knjiga iz tiskara cijele Europe. Značajni su polugodišnji katalozi koje objavljuje Georg Willer (Augsburg, 1564–92), što je početak njemačke nacionalne bibliografije; tradiciju izrade velikih općih bibliografija na osnovi sajamskih kataloga zadržali su u XVII. stoljeću njemački bibliografi Johann Jacob Cless, Georg Draud i Martin Lipen. U XVII. stoljeću javljaju se specijalne bibliografije kao spomenuta Bibliographia politica (Venecija, 1633) Gabriela Naudéa te tekuće bibliografije od kojih je prvu, godišnju tekuću bibliografiju Bibliographia Parisina (Pariz, 1645–51) sastavio Louis Jacob de Saint-Charles. Porastom bibliografskih radova javlja se nova vrsta – bibliografija bibliografijâ; prva, Bibliotheca bibliothecarum (Pariz, 1664) Philippea Labbéa sadrži 1500 jedinica koje je sastavilo oko 800 autora. U XVIII. stoljeću javljaju se nove vrste bibliografija koje popisuju časopise, bibliofilska, stara ili anonimna djela; za XIX. stoljeće karakteristične su velike retrospektivne te stručne međunarodne bibliografije; prva je za kemiju Chemisches Zentralblatt (Berlin, 1830), a zatim se javljaju i druge. Osnivanje bibliografskih društava pridonosi razvoju bibliografije; najstarije je Société bibliographique et des publications populaires (Pariz, 1868), zatim slijede Bibliographical Society (London, 1892), Bibliographical Society of America (Chicago, 1904) i dr. Prvi bibliografski kongres održan je u Parizu 1878, a od 1895. niz kongresa priređuje spomenuti Međunarodni institut za bibliografiju u Bruxellesu. Nacionalna bibliografija kao obveza države, koju izrađuje neka nacionalna institucija, često na osnovi zakona o obveznom primjerku, započinje s Bibliographie de la France (1811) i do prve polovine XX. stoljeća gotovo sve razvijene zemlje uspostavljaju izradu nacionalne bibliografije, većinom pri nacionalnim knjižnicama. Danas se izrađuje mnoštvo bibliografija svih vrsta i oblika, a uvid omogućuju retrospektivni i tekući pregledi; značajan je A World Bibliography of Bibliographies (London, 1939–40) Theodora Bestermana, čije 4. izdanje (Lausanne, 1965–66) donosi popis 117 187 bibliografija na pedeset jezika. Bibliografija kod Hrvata: Zanimanje za skupljanje podataka o knjigama javlja se i u Hrvatskoj u vezi s izradbom biografija pisaca; prvi su popisi regionalni i lokalni, mnogi pronađeni samo u rukopisu.; u XVII. i XVIII. stoljeću u Dubrovniku i Splitu biografska djela Ambroza Gučetića, Ignjata Đurđevića, Serafina Crijevića, Sebastijana Slade-Dolcija te M. Dumanić-Dumanea, Jerolima Kavanjina, Julija Bajamontija sadrže bibliografsku građu; najveće i najpotpunije je biografsko-bibliografsko djelo Bibliotheca Ragusina dominikanca Serafina Crijevića, objavljeno u redakciji Stjepana Krasića u tri knjige (Zagreb, 1975–80). Sredinom XVIII. stoljeća biografsko-bibliografski rad širi se i u s Hrvatskoj: bibliografski podaci nalaze se u djelima N. Benegera, → Baltazara Adama Krčelića, Josipa Jakošića, Grgura Čevapovića te → Adama Alojzija Baričevića, koji je prvi počeo sustavno skupljati knjige iz svih hrvatskih regionalnih književnosti. U XIX. stoljeću nastaje prva bibliografija na narodnom jeziku Izbor dugovanyh vszakoverztneh … (Zagreb, 1821, 1829) → Tomaša Mikloušića; prvi pokušaji tekuće bibliografije jesu stalni pregledi “ilirskih knjiga” koje → Stanko Vraz uvodi u Kolo; → Ivan Kukuljević uređuje prvu opću hrvatsku retrospektivnu bibliografiju Bibliografija hrvatska (1860–63), za koju na žalost nije mogao upotrijebiti biografski i bibliografski zasnovanu povijest hrvatske književnosti u tri dijela → Pavla Josipa Šafaríka, napisanu 1835, objavljenu 1865. u 2. knjizi njegove Geschichte der südslawischen Literatur s posebnim naslovom Geschichte der illirischen und kroatischen Literatur (Prag, 1865). Prvi sustavni opći pregled hrvatske periodike Hrvatska štampa 1789 do 1911 objavljuje Joso Lakatoš u djelu Jugoslovenska štampa (Beograd, 1911), dok tekuće preglede hrvatske periodike donosi kalendar Strossmayer (1907, 1908, 1909, 1912); među mnogobrojnim specijalnim bibliografijama treba spomenuti Hrvatsku glagoljsku bibliografiju (Zagreb, 1911) → Ivana Milčetića tiskanu u Starinama (sv. 33). Hrvatsko bibliotekarsko društvo, uz potporu Sveučilišne knjižnice, izdaje Hrvatsku bibliografiju (Zagreb, 1941–44); JAZU 1948–56. objavljuje Hrvatsku bibliografiju u tri niza koja se izrađuje u Sveučilišnoj knjižnici. Rad na tekućoj hrvatskoj bibliografiji odvijao se od 1950. do 1990. u okviru Jugoslavenskog bibliografskog instituta (JBI) koji na temelju obveznog primjerka objavljuje Bibliografiju Jugoslavije u dva dijela: 1. knjige, brošure i muzikalije i 2. članci i prilozi u časopisima, novinama i zbirnim djelima; od 1956. JBI objavljuje i tekuće popise serijskih publikacija. Leksikografski zavod “Miroslav Krleža” izdaje važnu bibliografiju Građa za bibliografiju jugoslavenske periodike // Anali Leksikografskog zavoda FNRJ, sv. 2 (Zagreb, 1955) te Bibliografiju rasprava članaka i književnih radova (Zagreb, 1956–73) u 11 svezaka. Godine 1978. Nacionalna i sveučilišna biblioteka (NSB) pokreće Hrvatsku bibliografiju u 3 niza, koja nakon prekida ponovno izlazi od 1990; od 1982. NSB objavljuje Građu za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga: 1835-1940 (sv. 23, Tom–Ve, Zagreb, 1998). Važnije preglede hrvatske bibliografije objavili su → Franjo Fancev u Narodnoj enciklopediji (1926) te → Matko Rojnić u Hrvatskoj enciklopediji (1941) i Enciklopediji Jugoslavije (1955; 1980).

Johannes Trithemius

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: