Bosna i Hercegovina

Službeni naziv: Bosna i Hercegovina
Površina: 51 129 km2
Stanovništvo (2013): 3 531 159 (69 stanovnika/km2); 39% gradsko
Glavni grad Sarajevo, 275 524 stanovnika (2013); kanton sarajevo 413 593 stanovnika
Upravna podjela dva ravnopravna entiteta: Federacija BiH (hrv. i boš.) i Republika Srpska te distrikt brčko
Službeni jezik bosanski, hrvatski i srpski
Valuta konvertibilna marka (KM)
Bosna i Hercegovina, država u jugoistočnoj Europi, graniči s Hrvatskom na jugozapadu i sjeveru (932 km), te sa Srbijom (357 km) i Crnom Gorom (249 km) na istoku; u Neretvanskome kanalu izlazi na Jadransko more, ima 20 km obale.
Prirodne značajke

kula Zmaja od Bosne Husein-kapetana Gradaščevića u Gradačcu

Maglić
Bosna i Hercegovina pretežito je planinska zemlja; samo 15% teritorija niže je od 200 m nadmorske visine; ta su područja smještena periferno: na jugu uz Neretvu i na sjeveru uz Savu, te uz neke njihove pritoke. Prema prirodnim značajkama izdvajaju se četiri osnovne cjeline. Peripanonska Bosna (ili Bosanska Posavina) nizinsko je i brežuljkasto područje na sjeveru zemlje, uz rijeku Savu, široko 80-ak km; nizina u dolinama savskih pritoka prodire dalje i na jug. Doline Une i Sane, Vrbasa, Bosne i Spreče te Drine razdvajaju pojedina brežuljkasta područja. Visine su uglavnom 100–300 m, povećavaju se prema južnom rubu; izdvajaju se manje, osamljene, otočne planine (Prosara, 363 m, Motajica, 652 m, Vučjak, 368 m), ali ni visine najvećih uzvisina (Kozara, Majevica) ne prelaze 1000 m. Središnji planinski prostor obuhvaća planinsko područje s mnogim vrhovima iznad 2000 m; dvije su cjeline – Srednja Bosna i bosanskohercegovački visoki krš. Srednja Bosna omeđena je na sjeveru planinskim nizom Grmeč, Manjača, Čemernica, Vlašić, Konjuh, Javor; zauzima planinsko područje središnjih Dinarida koje se širi od sjeverozapada prema jugoistoku; građena pretežito od nečistih mezozojskih vapnenaca pomiješanih s dolomitima te od paleozojskih škriljevaca i eruptiva; eruptivi su najčešći duž rasjednih linija koje su obilježene nizom termalnih vrela i rudnim žilama. U reljefu se ističu zaobljena i uravnjena planinska bila visine 1000–1500 m, velikim dijelom pošumljena; viši od toga dijelovi su građeni od otpornijih stijena. Pretežito vododrživa podloga omogućila je nastanak guste riječne mreže; riječne doline, u pravilu, duboko su usječene u planinski okvir, važni su prometni koridori, a dolinska i kotlinska proširenja žarišta su naseljenosti i gospodarske djelatnosti. Položajem, veličinom i značenjem posebno se ističe Sarajevsko-zenička kotlina u dolini rijeke Bosne. Srednju Bosnu s jugozapadne strane omeđuje planinski niz koji čine Grmeč, Srnetica, Vitorog, Raduša, Bitovnja, Treskavica, Lelija, te Maglić s najvišim vrhom Bosne i Hercegovine, 2386 m; taj je niz važna reljefna zapreka preko koje se prolazi prijevojima: Kupreška vrata (1384 m), Makljen (1123 m) i Ivan sedlo (959 m). Jugozapadno od toga niza nastavlja se regija bosansko-hercegovačkoga visokog krša. U građi prevladavaju propusni mezozojski vapnenci s razvijenim krškim oblicima; između vapnenačkih bila dinarskoga smjera pružanja (sjeverozapad–jugoistok) viših od 1500 m, na visinama iznad 600 m prostiru se polja u kršu, od kojih su najveća: Livanjsko (405 km2), Nevesinjsko (188 km2), Glamočko (129 km2), Duvanjsko (122 km2) i Kupreško (95 km2). Niska Hercegovina najmanja je regija; sastoji se od vapnenačkih zaravni, polja u kršu (Posuško blato, dio Imotskoga polja, Popovo polje) i polja uz dolinu Neretve i njezinih pritoka Trebižata, Bregave i Bune. Raznolikost klime uglavnom je rezultat raščlanjenosti reljefa i udaljenosti od Jadranskoga mora čiji utjecaji, zbog planinskoga ruba, ne prodiru daleko u unutrašnjost. U najvećem dijelu Bosne i Hercegovine prevladava umjerena kontinentska klima koja je u višim područjima hladnija i vlažnija, a u nizinskima uz Savu na sjeveru poprima prijelazne stepske karakteristike (manje oborina, veće temperaturne amplitude). Količina oborina iznosi od 800 do 1200 mm u nizinskim i kotlinskim područjima, 1000–1500 mm u višim planinskim područjima, a mjestimično i više od 2000 mm.
U godišnjem hodu oborina ističu se dva maksimuma, jedan potkraj proljeća, drugi u jesen.
U najvećem dijelu Bosne i Hercegovine snijeg se zadržava 40-ak dana, na visokim planinama i više od 4 mjeseca. Područje Niske Hercegovine pod izrazitijim je utjecajem Jadranskoga mora i ima submediteransku klimu. Količina oborina je manja, većina padne u hladnom dijelu godine, a ljeta su izrazito suha i vruća. Prosječne temperature također su vrlo raznolike: zanemarimo li nenaseljena planinska područja koja su hladnija, srednje siječanjske temperature iznose od –2 °C u Posavini do 6 °C u Hercegovini, srednje srpanjske od 21 °C u sjeverozapadnoj i istočnoj Bosni, do 26 °C u Hercegovini. Što se tiče ekstrema, najviša izmjerena temperatura bila je 46,2 °C u Mostaru, a najniža –41,8 °C na Bjelašnici, koja ima šest mjeseci s prosječnom temperaturom nižom od 0 °C (srednja temperatura veljače je –8 °C). Zbog klimatskih i reljefnih razlika vegetacija je vrlo raznolika. Šume pokrivaju 53% površine Bosne i Hercegovine; miješane bjelogorične šume prevladavaju u sjevernim i sjeveroistočnim dijelovima (hrast i grab); u središnjem planinskom prostoru prevladavaju šume bukve, koja se na većim visinama miješa s jelom, a na još višima i smrekom; u krškim jugozapadnim dijelovima vegetacija je oskudna, raširene su goleti i kamenjar. Riječna mreža je gusta; najveći dio Bosne i Hercegovine pripada crnomorskomu slijevu, a manji jadranskomu. Značajno je da se zbog vapnenačke građe i izražene podzemne cirkulacije ne poklapaju površinska i podzemna razvodnica. Najveće rijeke crnomorskoga slijeva jesu Una s pritokom Sanom, Vrbas, Bosna s pritokom Sprečom te granična Drina, sve pritoci Save, koja čini granicu Bosne i Hercegovine s Hrvatskom. Riječne su doline u pravilu  prometni koridori u čemu se posebno ističe dolina Bosne, koja je, nastavljajući se na dolinu Neretve, glavni transverzalni prometni koridor Bosne i Hercegovine. Najveća rijeka jadranskoga slijeva je Neretva s pritocima Ramom, Trebižatom, Bregavom i dr. U krškom području mnogobrojne su ponornice, među kojima se ističe Trebišnjica, najveća ponornica dinarskoga krša. Prirodnih jezera je malo, ističu se jezera u Hutovu blatu, Blidinjsko i Bjelačko jezero, riječna jezera na Plivi i Uni, te manja ledenjačka jezera u visokim planinama, na primjer Boračko jezero. Umjetna su jezera Modračko kraj Tuzle, Ramsko na rijeci Rami, Jablaničko na Neretvi, Zvorničko i Perućačko na Drini, Bilećko na Trebišnjici i dr.; izgradnjom brana u stalno jezero pretvoreno je Buško blato.

Sarajevo

Blagaj, izvor rijeke Bune

Kupreško polje

ugođaj na Neretvi

višegradski most Mehmed-paše Sokolovića

vodopad Koćuša

Široki Brijeg

Ostrožac

Plivsko jezero
Stanovništvo
Posljednji pouzdani podaci o stanovništvu Bosne i Hercegovine odnose se na 2013. godinu, kada je obavljen popis stanovništva. Prema najopćenitijim procjenama u ratu tijekom 1990-ih smrtno je stradalo oko 200 000 stanovnika, a više od milijun bilo je prisiljeno napustiti prijeratna mjesta boravka (prema nekim procjenama i dvostruko više). Demografska slika znatno je izmijenjena, a razmjeri tih promjena sagledivi su objavljivanjem rezultata popisa u lipnju 2016. Pokazuje se da Bosna i Hercegovina ima 3 531 159 stanovnika (Federacija BiH 2 219 220, Republika Srpska 1 228 423, distrikt Brčko 83 516). Broj stanovnika znatno je manji od onoga u prijeratnom popisu 1991, kada je Bosna i Hercegovina imala 4 364 574 stanovnika. S padom broja stanovnika pala je i gustoća naseljenosti s 85 st./km2 (1991) na 69 st./km2 (2013); najgušće su bila naseljena područja sarajevsko-zeničke zavale i sjeveroistočna  Bosna, a najrjeđe zapadna i istočna Bosna te Hercegovina, posebice njihovi planinski dijelovi. U strukturi stanovništva 1991. prevladavali su Bošnjaci (Muslimani) s 43,7%, Srba je bilo 31,4%, a Hrvata 17,3%; preostali su pripadnici drugih naroda ili neopredijeljeni. Nacionalna struktura stanovništva 2013. nešto je manje izmijenjena – i dalje prevladavaju Bošnjaci 50,1%, zatim Srbi 30,7%, Hrvati 15,4% i 3,6% pripadnika ostalih naroda ili neopredjeljenih. S nacionalnom strukturom uvelike se poklapa i religijska: Bošnjaci su pretežito muslimani, Srbi pravoslavci, a Hrvati katolici. Porast stanovništva prije rata bio je 6‰ godišnje (prosjek 1987–92) uz negativnu migracijsku bilancu. Procjenjuje se da je tijekom 1990-ih, uz izrazitu emigraciju, i prirodna promjena stanovništva bila negativna (pad), a takav trend nastavlja se i u idućem desetljeću. U dobnoj strukturi stanovništva (2013) najviše je zrelog stanovništva, mlađih od 15 godina je 15,4%, a starijih od 65 je 14,2%; očekivano trajanje života je 76 godina (za muškarce 73, a za žene 78 godina). U gradovima živi 39,8% stanovnika. Uz Sarajevo, najveći su gradovi Banja Luka (185 042 stanovnik), Tuzla (110 979), Zenica (110 663), Bijeljina (107 715) i Mostar (105 977). Sveučilišta su u Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli i Mostaru; nepismeno je 2,82% stanovnika.
Gospodarstvo

sušenje duhana u Hercegovini
Prije raspada Jugoslavije Bosna i Hercegovina spadala je među slabije razvijene republike; poljoprivreda obilježena prevelikom agrarnom gustoćom, a industrija nepovoljnom granskom strukturom (u skladu s nekadašnjom strategijom, u Bosni i Hercegovini bila je smještana teška i vojna industrija) i prevelikim brojem zaposlenih. Nakon osamostaljenja, uoči rata u Bosni i Hercegovini, gospodarstvo zemlje bilo je suočeno s problemima tranzicije iz socijalističkoga u tržišno. Međutim, rat koji je počeo u proljeće 1992. prekinuo je te napore, a gospodarstvo je doživjelo potpun raspad. Tijekom rata zemlja je ostala bez makroekonomske politike, bez tržišta i novca, a mnogobrojni su industrijski pogoni razoreni. Zavladali su “siva ekonomija” i šverc, a opstanak stanovništva postao je ovisan o međunarodnoj pomoći. Nakon 1996. počinje postupni oporavak, ali su rezultati zasad slabi, nezaposlenih je 2013. 31,8%, a gospodarstvo je još daleko ispod razine iz 1990. Visoke stope rasta gospodarstva više su rezultat niskih baza nego nagla oporavka. Vodeći su trgovački partneri Hrvatska, Slovenija, Srbija, Njemačka i Italija. Uvoze se strojevi i oprema, kemikalije, prehrambeni proizvodi i goriva, a izvoze metali, odjeća i drvni proizvodi. Među ključnim dostignućima ističu se donošenje zakona o privatizaciji, uvođenje nacionalne valute (konvertibilne marke), obuzdavanje inflacije, reprogramiranje vanjskoga duga. U idućim godinama predstoji daljnja rekonstrukcija gospodarstva, reforma fiskalne politike, ublažavanje vanjskotrgovinskoga deficita, ali i suočavanje sa sve manjom međunarodnom pomoći. Duljina cesta iznosi 22 926 km (84% asfaltirano), od toga je 4652 km međugradskih. Željeznička mreža (1027 km) oštećena je u ratu (1992–95) i danas je u funkciji (771 km elektrificirano). Zračne su luke u Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli i Mostaru. Manje riječne luke (na Savi) Bosanska Gradiška, Bosanski Brod, Brčko i Orašje, a prekomorski promet odvija se preko hrvatske luke Ploče. Godine 2013. 60,1% stanovnika u potpunosti ili djelomično je kompjuterski pismeno.
BDP (2014): 18,5 milijardi USD
Udio BDP-a po sektorima (2014):
poljoprivreda 7,9 %, industrija 26,5 %, usluge 65,6%
Nezaposlenih: 80% (
1995); 27,7% (2015) 
Inflacija: 66% (1996); 2,7% (1997); 2,1% (2012., procjena)
Uvoz (2013): 10,3 milijarde USD
Izvoz (2013): 5,6 milijardi USD
Povijest

unutrašnjost Karađoz-begove džamije u Mostaru

ćilim iz Foče

stećak Kotromanića iz Donje Zgošće
Tragovi naselja iz paleolitika; od početka ←I. tisućljeća naseljavaju je ilirska plemena Mezeji, Oserijati, Breuci, Japodi, Desidijati, Delmati, Daorsi i dr. U ←IV. stoljeću prodiru keltska plemena. Od ←229. do ←168. traju dugotrajne borbe Ilira protiv Rimljana, koji su tek nakon sloma Batonova ustanka (6–9) ovladali područjem Bosne i Hercegovine i uključili ga u sastav rimske provincije Dalmacije. Diobom Carstva (395) područje Bosne i Hercegovine pripalo je njegovu zapadnom dijelu. Od 476. ovim prostorima prolaze mnogi germanski narodi (vlast Ostrogota 489 – oko 540), a zatim se javljaju Avari i Slaveni, koji se od početka VII. stoljeća trajnije naseljavaju. Sredinom X. stoljeća prvi se put spominje ime Bosne kao neveliko upravno područje. Pojedina područja razvijaju se do XII. stoljeća duže ili kraće vrijeme u sastavu susjedne hrvatske, odnosno srpske države. Od sredine XII. stoljeća Bosna ima svoje vladare s naslovom bana (Borič, Kulin). Tijekom XIII. stoljeća bosanski banovi (Matej Ninoslav, Prijezda I. i II.) odupiru se nastojanjima Ugarske da se Bosna priključi zemljama krune sv. Stjepana; političke težnje ugarskoga dvora u to vrijeme najčešće su opravdavane borbom protiv krivovjerja (Crkva bosanska). Potkraj XIII. i početkom XIV. stoljeća veći dio Bosne nalazio se pod upravom bribirskih knezova Šubića, dočim je manjim dijelom vladao srpski raskralj Stefan Dragutin. Od početka 1320-ih započinje teritorijalno širenje Bosne pod upravom bana Stjepana II. Kotromanića, čija se država prostirala “od Save do mora i od Cetine do Drine”. Jačanje bosanske države nastavljeno je za njegova nasljednika bana → Tvrtka I. Kotromanića; 1377. Bosna je proglašena kraljevstvom, a ban Tvrtko njezinim prvim kraljem. Nakon Tvrtkove smrti (1391) državu je zahvatio proces jačanja lokalnih velikaških obitelji te je tijekom dugotrajnih unutarnjih sukoba Bosna podijeljena na niz uglavnom neovisnih područja pod vlašću obitelji Hrvatinić, Radinović-Pavlović i Hranić-Kosača. Ta je rascjepkanost i nepostojanje središnje kraljevske vlasti olakšala osmansko prodiranje te su Turci 1463. zauzeli najveći dio nekadašnjega Bosanskoga Kraljevstva. Od sjevernih dijelova hrvatsko-ugarski kralj ustrojio je dva vojno-obrambena područja (Jajačka i Srebrenička banovina) koja su trebala susjedne zemlje štititi od daljnjih osmanskih upada. Padom Hercegovine (1482), Jajačke banovine (1527) i Bihaća (1592) Osmanlije su ovladali cijelim područjem Bosne i Hercegovine i ustrojili vlastitu upravu; 1580. osnovan je Bosanski pašaluk, kojemu je jezgru činilo područje srednjovjekovne bosanske države. U tom razdoblju nastaju krupne vjerske i etničke promjene. Velik dio starosjedilačkoga stanovništva bježi u susjedne hrvatske krajeve, a istodobno započinje proces islamizacije (osobito u drugoj polovini XV. i u XVI. stoljeću). Slabljenjem Osmanskoga Carstva u XVII. i XVIII. stoljeću Bosnu i Hercegovinu potresaju nemiri i krize. U prvoj polovini XIX. stoljeća jačaju zahtjevi za reformama Carstva, što je u Bosni praćeno pobunama (Husein-kapetana Gradaščevića 1832) koje je središnja vlast okrutno ugušila (pohod Omer-paše Latasa na Bosnu 1850–51) i potpuno skršila otpor bosanskih feudalaca. Godine 1875. izbija → Bosansko-hercegovački ustanak (1875–78) koji u rat uvlači Srbiju i Crnu Goru, a od 1877. i Rusiju. Na → Berlinskom kongresu 1878. Austro-Ugarska dobila je mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine, a 1908. ju je i anektirala; otada je na bosansko-hercegovačkim prostorima sve izraženiji hrvatsko-srpski antagonizam. Srpski nacionalisti iz terorističke udruge Mlada Bosna (izravno usmjeravane iz Srbije) izvršili su 1914. u Sarajevu atentat na austrijskoga nadvojvodu Franju Ferdinanda; kriza izazvana time prerasta u I. svjetski rat. Slomom Austro-Ugarske 1918. Bosna i Hercegovina ulazi u sastav Države SHS te potom Kraljevine SHS (Kraljevina Jugoslavija). U veljači 1924. ukida se upravna cjelovitost Bosne i Hercegovine, a ustrojava pet administrativnih oblasti. Šestosiječanjskom diktaturom 1929. uvedene su četiri banovine kojima su pojedina područja Bosne i Hercegovine pripojena administrativnim središtima izvan Bosne i Hercegovine. Sporazumom Cvetković–Maček 1939. Bosna i Hercegovina upravno je podijeljena između Hrvata i Srba. U cijelom tom razdoblju Bosna i Hercegovina izložena je jakom srpskom pritisku; izvlašćuju se begovske obitelji, agrarna reforma provodi u korist srpskih seljaka; progone se Hrvati i Muslimani, kao i građanske oporbene stranke. Nakon izbijanja II. svjetskog rata cjelokupni teritorij Bosne i Hercegovine ulazi u sastav NDH (1941–45); područje Bosne i Hercegovine postaje poprištem teških borba, koje započinju četničkim pokoljima Muslimana, a nastavljaju se brojnim međunacionalnim odmazdama pri čemu kao alternativa jača antifašistički pokret. U Jajcu je 29. XI. 1943. održano II. zasjedanje AVNOJ-a na kojem su udareni temelji drugoj Jugoslaviji u koju je Bosna i Hercegovina ušla kao federalna jedinica, proglašena na I. zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu 27. XI. 1943. U Titovoj Jugoslaviji stanovništvo Bosne i Hercegovine islamske vjeroispovijesti dobiva sva prava naroda i konstituira muslimansku naciju. Nakon Titove smrti produbljuju se političke suprotnosti među narodima u Bosni i Hercegovini. U jesen 1990. održani su prvi slobodni višestranački parlamentarni izbori, na kojima je nacionalna podijeljenost Bosne i Hercegovine došla do potpunog izražaja (prevaga triju nacionalnih stranaka: muslimanska Stranka demokratske akcije /SDA/, Hrvatska demokratska zajednica /HDZ/ i Srpska demokratska stranka /SDS/). Prvim predsjednikom Bosne i Hercegovine postao je → Alija Izetbegović (SDA). Memorandum o suverenitetu Bosne i Hercegovine (12. X. 1991) Srbi iskorištavaju za napuštanje i bojkot Skupštine te 9. I. 1992. jednostrano proglašavaju “srpsku republiku” (od kolovoza 1992. Republika Srpska). Na osnovi rezultata referenduma o neovisnosti (29. II. i 1. III. 1992) članice EZ-a priznale su 7. IV. 1992. Bosnu i Hercegovinu, koja je 22. V. 1992. postala članicom UN-a. Uzdajući se u vojnu pomoć Srbije (Jugoslavije), poglavito dobro naoružanu JNA, SDS je u proljeće 1992. započeo oružanu agresiju s ciljem da se područja pod srpskim nadzorom prošire u jedinstvenu cjelinu od Drine do Une, a ostatak Bosne i Hercegovine razbije u manji broj nepovezanih enklava. Glavni grad Sarajevo od početka rata drže u obruču, a zahvaljujući premoći u ratnoj tehnici velik dio ciljeva uspijevaju ostvariti do studenoga 1992, kada drže oko 70% teritorija Bosne i Hercegovine. Na područjima koje nadzire srpska strana provedena su etnička čišćenja nesrpskoga stanovništva i počinjeni mnogobrojni ratni zločini. Prvi zapaženiji uspjeh obrambenih snaga zabilježen je u studenom 1994. (oslobođenje Kupresa), a nastavljen je u ljeto i jesen 1995. (probijanje blokade Bihaća, oslobođenje Grahova, Glamoča, Drvara, Jajca, Mrkonjić-Grada, Ključa, Bosanskoga Petrovca). Tijekom rata u Bosni i Hercegovini rasle su i političke nesuglasice između Hrvata i Muslimana te su u proljeće 1993. u nekim krajevima prerasle u otvorene oružane sukobe (srednja Bosna, Rama, Mostar), koji su zaustavljeni posredovanjem SAD-a (Washingtonski sporazum 1994; Splitski sporazum 1995). Rat u Bosni i Hercegovini okončan je potpisivanjem sporazuma u Daytonu (1995), kojim je Bosna i Hercegovina privremeno ustrojena kao država dvaju “entiteta” (Federacije BiH i Republike Srpske te distrikta Brčko). Distrikt Brčko (formalno osnovan 8. ožujka 2000) ima poseban status, ne pripada nijednom entitetu, pod međunarodnom je upravom. Vođa bosanskih Srba → Radovan Karadžić prisiljen je odstupiti sa svih političkih funkcija, a protiv njega podignuta je optužnica za počinjene ratne zločine. Nakon Daytonskoga sporazuma multinacionalne mirovne snage IFOR-a (Implementacijske snage iz 30-ak zemalja, oko 54 000 vojnika) pod pokroviteljstvom NATO-saveza zamijenile su međunarodne snage UNPROFOR-a (Zaštitne snage UN-a) u Bosni i Hercegovini. Potkraj 1996. IFOR ustupa mjesto SFOR-u (Sigurnosne snage), a od 2004. godine EUFOR (Snage Europske unije) preuzima nadgledanje primjene Daytonskoga sporazuma. Istraga i suđenje za ratne zločine počinjene tijekom rata u Bosni i Hercegovini u nadležnosti je Međunarodnoga suda za ratne zločine u Den Haagu. 

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: