cenzura

cenzura (latinski), službena kontrola nad tiskom, filmom, kulturnim i javnim manifestacijama i sl.; sprječavanje ili zabrana govora, pisanja, objavljivanja ili distribuiranja onoga što je proglašeno subverzivnim za javno dobro, tj. što je u suprotnosti s interesima države; događa se u svim državama, a rješava uspostavom pravne države, poštovanjem međunarodnih ugovora o slobodi izražavanja kao temeljnoga ljudskog i građanskog prava (Opća deklaracija o pravima čovjeka, čl. 19; Europska konvencija za zaštitu prava čovjeka i temeljnih sloboda, čl. 10 i dr.) te širenjem utjecaja organizacija za borbu protiv cenzure (Article 19 – Međunarodni centar za borbu protiv cenzure, International Freedom of Expression Exchange i sl.); slučajeve kršenja slobode izražavanja u svijetu objavljuje periodička publikacija Index on censorship (London, od 1972). Dva su oblika službene cenzure: kao zabrana objavljivanja, tj. preventivna cenzura, te sudska zabrana distribuiranja, tj. suspenzivna (povlačenje publikacija iz prodaje i knjižnica, “bunkeriranje” filmova i sl.); neslužbena cenzura najčešće je povezana s autocenzurom kao načinom vlastitog prilagođivanja izvanjskom svijetu cenzure. Naziv od rimskog časnika cenzora, zaduženog za popisivanje imovine građana radi razreza poreza u starom Rimu; prvi se put javlja u ediktu protiv kršćana (303) cara →Dioklecijana, u kojem je naređeno da se sve kršćanske knjige predaju predstavnicima vlasti; razvija se u srednjem vijeku učvršćivanjem organiziranoga kršćanstva kao vjerskog i političkog sustava; tijekom V. i VI. stoljeća niz zakona o zabrani držanja određenih knjiga; u XVI. stoljeću Crkva počinje izdavati popise zabranjenih knjiga, godine 1571. papa → Pio V. osniva Kongregaciju indeksa koja popunjava i izdaje Index librorum prohibitorum (1559–1966), najimpozantniji spomenik cenzure (posljednje izdanje 1948. s više od 4000 naslova). Širenjem tiska proširila se cenzorska institucija “prethodne zadrške”, tj. preventivna cenzura; Aeropagitica → Johna Miltona (1644) znamenita je kritika takva oblika cenzure i označava početak modernoga protucenzorskog pokreta. U razdoblju prosvjetiteljstva pojava političke cenzure pravda se moralnim, a ne više vjerskim razlozima; lijeve i desne diktature XX. stoljeća stvorile su čitave sustave zakona i propisa kako bi se prekinuo dotok informacija, koje su se s razvojem radija i televizije sve brže širile; → Hitlerovim dolaskom na vlast započinje akcija “Protiv njemačkog duha” koja kulminira spaljivanjem knjiga 10. V. 1933. u Berlinu, a slijedi objavljivanje popisa zabranjenih knjiga (1936; 1939–44); popise zabranjenih knjiga objavljuju i mnoge druge zemlje: u Južnoafričkoj Republici Odbor cenzora izradio je 1955. popis zabranjenih knjiga s 4000 naslova. Čest je i drugi oblik cenzure, izbacivanje nepoćudnih knjiga iz javnih knjižnica pa i u razvijenim demokracijama (slučaj čišćenja knjižnica u oko 200 američkih informacijskih agencija /USIA/, tijekom 1953, u vrijeme hajke senatora → Josepha McCarthyja). Kao odgovor na represiju i izbjegavanje cenzure u zemljama Istočnog bloka nastale su mnogobrojne emigrantske knjižne produkcije te samizdat. Razvojem modernih demokracija i postizanjem slobode izražavanja odgovornost se prebacuje na autora, a procjena prepušta sudu javnosti.
Pogledaj natuknicu u drugim edicijama:

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: