Egipat

Službeni naziv: Arapska Republika Egipat; al-Đumhűriyya al-Misriyya al-Arabiyya
Površina: 1 002 000 km2
Stanovništvo (procjena 1998): 61 401 000 (61 stanovnika/km2 ); 45% gradsko
Glavni grad Kairo (El-Qâhira), 6 800 000 stanovnika (procjena 1998; aglomeracija 15 mil.)
Upravna podjela 27 namjesništava
Službeni jezik arapski
Valuta egipatska funta = 100 pijastra
Egipat, država u si Africi, pripada joj i Sinajski poluotok u Aziji; graniči s Libijom na Z, Sudanom na J te Izraelom na SI; izlazi na Crveno more na I i Sredozemno more na S. Ima 2450 km morske obale.
Prirodna obilježja
nubijsko selo
Asuan na Nilu
U najjednostavnijoj podjeli u Egiptu možemo razlučiti četiri cjeline. Središnje mjesto po položaju, a još više po značenju, zauzimaju dolina i delta Nila. U tom području nalazi se gotovo sve obradivo zemljište Egipta i tu živi gotovo cjelokupno stanovništvo zemlje. Dolina je široka 8–15 km, u Egiptu dugačka o. 1600 km, a uzvodno od Asuana potopljena je nakon gradnje Asuanske brane kada je nastalo Naserovo jezero. Delta je trokutasta oblika, osnovica trokuta uz Sredozemno more široka je o. 240 km, a visina mu je o. 160 km. Zapadno od Nila prostire se Libijska pustinja, dio Sahare, koja zauzima 2/3 Egipta. Prostrani plato građen je ugl. od kristaliničnih škriljevaca i paleozojskih sedimenata pretežno pokrivenih pješčanim dinama. Najviši je u j dijelu (plato al Gilf al Kebir), postupno se spušta prema S. U s dijelu javljaju se depresije, najveća je Munkhafad al-Qâttara, 133 m. Život je vezan za raštrkane oaze i uz sredozemnu obalu. Istočno od Nila postupno se uzdiže Arapska pustinja, najprije kao pjeskoviti plato, a zatim kao stjenovito gorje ispresijecano brojnim dolinama vadija. Gorski niz strmo se spušta prema obali Crvenog mora. Četvrtu cjelinu čini poluotok Sinaj između Akabskog i Sueskog zaljeva. Također pretežno pustinjski s pjeskovitom nizinom na S, postupno se izdiže prema J, gdje je i najviši egip. vrh, Gebel Katherîna, 2642 m. Klima je vruća i suha s dvama različitim godišnjim dobima. Svježija zima traje od studenog do travnja. Sr. siječanjska temp. kreće se od 18 °C u mediteranskom primorju do 23 °C na J, a sr. srpanjska od 28 °C na S do o. 40 °C na J. Značajne su velike dnevne amplitude temp. Količina padalina je mala i smanjuje se od S (175 mm) prema J s tek nekoliko mm kiše. Obala Crvenoga mora gotovo je bez padalina. Posebno obilježje daje vruć i suh južni vjetar khamsin , koji donosi puno pijeska, smanjuje vlagu i nanosi štete usjevima. Obično puše u travnju. Vegetacija je ugl. oskudna, polupustinjska i pustinjska, osim uz Nil, vezana uz oaze i vadije gdje se javlja i drveće (akacije, palme). Jedini stalni tok je Nil koji izvire izvan Egipta. Gradnjom Asuanske brane (1970) nastalo je Naserovo jezero dugačko više od 300 km u Egiptu i preko 150 km u Sudanu. Osim koristi (el. energija, natapanje, ribolov…), javili su se i negativni učinci: smanjena plodnost u dolini Nila jer se više ne taloži plodni mulj, ubrzano zatrpavanje jezera, salinizacija tla, onečišćenje tla i vode umjetnim gnojenjem i dr.
Stanovništvo
džamija u Kairu
citadela u Kairu, unutrašnje dvorište
Sueski kanal
Veliku većinu od preko 60 mil. st. čine Egipćani Arapi. Među manjinama izdvajaju se Nubijci u gornjem toku Nila, Beduini, Berberi, nešto Europljana u velikim gradovima. Služb. jezik arapski, koji je u VII. st. potisnuo koptski. Prosječna gustoća od 60-ak st./km2 govori malo, jer 99% st. živi u dolini i delti Nila, dok su golema prostranstva praktički nenaseljena. U gradovima živi 45% st. Uz gl. grad Kairo (El-Qâhira, 6,8 mil. st.), najveći su Aleksandrija (El-Iskandarîya, 3 380 000 st.), Giza (El-Gîza, 2 144 000 st.), Shubrâ el-Kheima (834 000 st.), Port Said (Bur Sa‘îd, 460 000 st.) i dr. Porast stanovništva je brz (23‰ godišnje, prosjek 1990–98), većinom kao posljedica niske smrtnosti i za svj. okvire visoke rodnosti (obično preko 25‰), ali koja je slična ostalim zemljama u okruženju. Prevladava mlado st.: mlađih od 15 g. je 35%, a starijih od 65 samo 4%. Očekivano trajanje života 67 g. Islam je u Egiptu služb. religija kojoj pripada 90% st. Među ostalima najbrojniji su kopti, grkokatolici i dr. Udio nepismenih je visok (među muškarcima 35%, među ženama 58%), iako je osnovno školovanje obvezno i besplatno. Među 12 sveučilišta izdvaja se islam. sveučilište El-Azhar utemeljeno 970, jedno od najstarijih u svijetu.
Gospodarstvo
Teško stanje egip. gospodarstva uzrokovano vanj. dugom (30-ak mlrd. USD), nedostatkom stranih investicija, sporom transformacijom gospodarstva i padom prihoda od turizma i prodaje nafte, ublaženo je potkraj 1990-ih novim aranžmanom s MMF-om, opraštanjem dijela duga zbog sudjelovanja u → Zaljevskom ratu na strani saveznika i ponovnim porastom cijene nafte. Ipak, iako BNP raste brže od porasta st., on je još razmjerno nizak i iznosi o. 1300 USD/st. (1998). U njegovoj strukturi najznačajnije su tercijarne djelatnosti, među kojima su značajna stavka pristojbe za prolaz Sueskim kanalom. Usprkos ograničenim uvjetima, poljoprivreda je još uvijek značajna djelatnost jer zapošljava više od trećine aktivnog st. i daje blizu 1/5 BDP-a. Od presudne je važnosti natapanje. Među izvoznim proizvodima ističu se pamuk, šećerna trska, voće i povrće, a za vlastite potrebe još i kukuruz, riža, pšenica i druge žitarice, datulje, različito voće i povrće. U stočarstvu su najznačajnije ovce i koze. Slatkovodno ribarstvo na Naserovu jezeru. Hrana se i uvozi. Među rudnim bogatstvima daleko odskaču nafta i plin, koji daju više od 1/5 BDP-a. Od ostalih ruda značajne su željezna ruda i mangan. U industriji se po zaposlenosti izdvajaju prehr. i tekst. ind., a po dohotku petrokemijska, farmaceutska, umjetnih gnojiva, željezare. Turizam ima veliko značenje (1998. god. 3,5 mil. inozemnih turista, prihod veći od 4 mlrd. USD), ali koleba zbog povremenih nemira. Uvoz je po vrijednosti višestruko veći od izvoza. Trećinu izvoza daju plin, nafta i naftne prerađevine, slijede tekst. sirovine i proizvodi, poljoprivr. proizvodi, kovine. Uvoze se strojevi i oprema, hrana, kemikalije, drvni proizvodi i dr. Među partnerima najznačajnije su zemlje EU-a (Italija, Njemačka, Francuska i dr.), SAD, Japan. Posebno značenje za gospodarstvo Egipta ima položaj na Crvenome moru i Sueski kanal, kojim godišnje prođe 20-ak tisuća plovila. Osim pristojba za prolaz, dohodak donose opskrba brodova i različite servisne usluge.
BNP (1998) 79,19 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (1998):
poljoprivreda 17%, industrija 32%, usluge 50%
Udio zaposlenih po sektorima (1998):
poljoprivreda 35%, ostalo industrija i usluge
Nezaposlenih (prosjek 1998/99) 7,9%
Inflacija (1990–98) 9,7%/god., (pros. 1998/99: 3,8%)
Realan rast gospodarstva (1990–98) 4,2%/god.
Uvoz (1999) 16,2 mlrd. USD
Izvoz (1999) 3,1 mlrd. USD
Povijest
Izidin hram na otoku File, prva pol. ←III. st. do poč. ←II. st.
utvrda Qait Bay u Aleksandriji
Sinaj
piramida u Gizi
Tragovi kult. spomenika na području E. potječu još iz o. ←5000. Uporabom bakra razvijaju se kulture Badari u Gornjem i Merimde-Faiyűm u Donjem E. (poslije ←4000), a potom i kulture Amrah (o. ←3700) i Gerzeh (o. ←3200). Već je tada E. podijeljen na dvije države: gornjoegip. sa stanovnicima hamitskog podrijetla, i donjoegip. s hamitsko-berberskim stanovništvom. Koncem ←IV. tisućljeća preko Sinajskog poluotoka prodiru semitski nomadi. Oko ←3100. Menes (Narmer), osnivač prve od 30 egip. dinastija, sjedinio je obje države, čime započinje Ranodinastičko razdoblje (o. ←3100 – o. ←2600). To je doba klas. egip. kulture (vrhovno božanstvo Sunce /Ra/, faraon – sin boga Sunca, hijeroglifsko i demotsko pismo, postupak mumifikacije). U razdoblju Stare države (o. ←2600 – ←2160) prijestolnica je Memfis. E. tada osvaja Nubiju, Palestinu, a morskim putem dopire do Sirije i do Punta (obale Somalije); podižu se monumentalne grobnice (Keopsova, Kefrenova i Mikerinova piramida kraj Gize); djeluje prvi poznati profesionalni glazbenik: Khufu-anh, pjevač i flautist na dvoru egip. faraona. Koncem Stare države nastupa doba razjedinjenosti (←2160–←2040) te se E. raspada na niz područja kojima upravljaju pokrajinski namjesnici (nomarsi) . Mentuhotep II. (XI. dinastija) ponovno je sjedinio E. te nastupa razdoblje Srednje države (←2040–←1652). E. vlada Nubijom, Sirijom i Palestinom, trguje s Puntom i Kretom; razvijaju se: književnost (roman o pomorcu Sinuheu), medicina, matematika i astronomija. Grade se veliki hramovi u čast novoga drž. božanstva Amona, zaštitnika Tebe, nove egip. prijestolnice. Unutar. neredi pridonijeli su slabljenju E., koji je u razdoblju od ←1652–←1567. ugl. pod vlašću Hiksa. Protjerivanjem Hiksa uspostavljena je Nova država (←1567–←1069) s faraonima XVIII–XX. dinastije i gl. gradom Tebom; zaslugom faraona XVIII. dinastije E. prerasta u najveću silu na Istoku. Najveći terit. razvoj E. dostiže za vladanja kraljice Hatšepsut (←1490–←1468) i njezina polubrata Tutmozisa III. (o. ←1494–←1440); voj. snaga dostiže vrhunac (moćna flota na Sredozemlju i Nilu). Faraon Amenhotep IV. (Amenofis IV., ←1364–←1346) uvodi monoteizam (božanstvo sunca Aton) i sebe proziva Ehnaton te podiže novu prijestolnicu Ahetaton (Amarna). Amenhotepove reforme ukida njegov nasljednik Tutankamon (←1345–←1337), koji Tebi vraća funkciju prijestolnice i ponovno prihvaća kult Amona. Nakon ponovnih unutarnjih nereda i gubitaka Sirije i Palestine, za vladanja faraona XIX. dinastije dolazi do ponovnog uspona Egipta (Seti I.: ←1304–←1292. i Ramzes II., ←1292–←1225). Poslije Ramzesa III. (←1192–←1160) Egipat slabi (gubi Palestinu i Nubiju), a za vlast se otimaju Amonovi svećenici iz Tebe i libijski plaćenici; gospodarstvo stagnira, umjetnost prolazi razdoblje dekadencije. Za faraona Šešonka I., vođe libijskih plaćenika, poduzet je vojni pohod na Palestinu (razaranje Jeruzalema ←925); slijedi novo razbuktavanje borbe za vlast između svećenika i plaćenika. Oko ←750. potomci Amonovih svećenika utemeljili su u Napati u Nubiji teokratsku državu te ←725. zauzeli Gornji, a ←711. i (privremeno) Donji Egipat. U prvoj polovini ←VII. st. Asirci pod vodstvom Asurbanipala prodiru u Egipat, razaraju Tebu i postavljaju vazalne vladare. Obnovu samostalne egipatske države postiže (protjerivanjem Asiraca) Psametih I. (←663–←609), utemeljitelj XXVI. dinastije; skršio moć Amonovih svećenika i libijskih plaćenika, razvio trgovinu s Grcima te omogućio ponovni zamah egipatske umjetnosti. Njegova sina Neha (←610 –←595) porazio je ←605. kraj Karkemiša na Eufratu babilonski vladar Nebukadnezar II. Godine ←525. posljednjeg egipatskoga faraona Psametiha III. porazio je kraj Peluzija perzijski vladar Kambiz, nakon čega je Egipat postao perzijska pokrajina. Za XXVIII–XXX. dinastije (←404–←343) Egipat je ponovno samostalan, zatim opet pod Perzijancima, a ←332. zauzima ga Aleksandar III. Veliki. Za Ptolemejevića (←304–←30) započinje helenizacija Egipta (prijestolnica Aleksandrija). Nakon poraza u ratu s Oktavijanom, egipatska vladarica Kleopatra VII. Velika počinila je samoubojstvo (←30), a Egipat je postao rimska provincija; započinje razdoblje gospodarske stagnacije. U vrijeme cara Dioklecijana (285–305) Egipat je obuhvaćao rimske provincije Libiju, Tebaidu, Aegyptus Herculia i Aegyptus Iovia (istočna i zapadna delta). Širenje kršćanstva u Egiptu započelo je vrlo rano; od IV. stoljeća jača Koptska crkva. Godine 619. bizantsku vlast smjenjuju Perzijanci, a zatim Arapi (639–42); godine 658. Egipat dolazi pod vlast kalifa Muavije te otada njime upravljaju kalifovi namjesnici. Godine 969. vlast u Egiptu preuzeli su Fatimidi, koji utemeljuju grad Kairo. Nakon unutarnjih nemira zavladali su Ajubidi (1171–1250); u XIII. stoljeću Egipat je jedan od ciljeva križarskih osvajanja. Pod vlašću mameluka 1250–1517; gospodarski napredak (trgovina s Indijom); gradnja kamenih mauzoleja u indijskom i kurdskom stilu. Turci ga osvajaju 1517, ali je moć mamelučkih velikaša i dalje snažna; 1769. mameluci su podigli ustanak i proglasili nezavisnost Egipta. Egipatska ekspedicija Napoleona Bonapartea (1798–1800) završila je, nakon početnih pobjeda, neuspjehom. Nakon toga zemljom upravlja general Mehmed Ali kao turski nasljedni namjesnik; skršio moć mameluka, modernizirao vojsku i ugušio ustanak u Arabiji (1819). Za njegovih nasljednika Abasa I. (1849–54) i Said-paše (1854–63) Egipat gospodarski i kulturno napreduje; ukida se ropstvo. Započinje gradnja Sueskoga kanala, dovršena za Ismail-paše (1863–79); 1875. prodao je dionice Sueskoga kanala Velikoj Britaniji; od 1882. Egipat je pod punom britanskom kontrolom (od 1914. proglašen je britanski protektorat nad Egiptom); od 1881. od Egipta se odvaja Sudan. Nakon 1918. jača egipatski nacionalni pokret Vafd, pod čijim je pritiskom 1922. ukinut britanski protektorat, a sultan Fuad I. (1917–36) proglasio se kraljem; od 1936. britanske snage ostaju samo u području Sueskoga kanala. U II. svjetskom ratu Egipat je na strani Britanije, ali ne sudjeluje u vojnim operacijama. Godine 1948. Egipat sudjeluje u ratu arapskih zemalja protiv Izraela. Egipatski časnici prisilili su 1952. godine kralja → Faruka I.  (vladao od 1936) na abdikaciju; naslijedio ga je malodobni Fuad II., ali je već 1953. proglašena republika na čelu s generalom → Muhamedom Nagibom. Britanske postrojbe povlače se do 1954; iste godine državnim udarom članova časničkoga revolucionarnoga vijeća predsjednik vlade postaje pukovnik → Gamal Abdel Naser (od 1956. i predsjednik republike); 1956. nacionalizirao je Sueski kanal, nakon čega je uslijedila anglo-francuska vojna intervencija, zaustavljena akcijom Ujedinjenih naroda. Ujedinjenjem Egipta i Sirije 1958. stvorena je Ujedinjena Arapska Republika – UAR (Sirija istupa 1961); 1971. Egipat mijenja ime u Arapska Republika Egipat. Poraz Egipta i njegovih saveznika u “šestodnevnom ratu” s Izraelom (5–10. VI. 1967) oslabio je Naserov položaj u zemlji i prevlast Egipta na Bliskom istoku. Nakon poraza u novom ratu s Izraelom (listopad 1973), predsjednik → Mohamed Anwar Al-Sadat, koji je uveo promjene u egipatskoj politici, jača odnose sa Zapadom (osobito sa SAD-om) i raskida vojnu ovisnost o SSSR-u. Godine 1975. Sueski kanal otvoren je za međunarodnu plovidbu (zatvoren od 1967). Nakon egipatsko-izraelskih pregovora (Camp David, 1978) i mirovnoga sporazuma (Washington, 1979), Egipat je postao prva arapska zemlja koja je priznala Izrael; sporazum je osudila većina arapskih zemalja. Godine 1981. Sadat je ubijen u atentatu islamskih integralista; predsjednikom je postao → Hosni Mubarak, koji je nastavio umjerenu politiku svojega prethodnika. Nemiri u sjevernoj Africi početkom 2011. nisu mimoišli ni Egipat, 11. II. 2011. Mubarak je dao ostavku i napustio Kairo. Vlast je preuzelo privremeno vojno vijeće koje je raspustilo parlament i ukinulo ustav.  Na parlamentarnim izborima potkraj 2011. i početkom 2012. najviše je glasova osvojila islamistička Stranka slobode i prava. Njezin kandidat Mohamed Mursi pobijedio je na predsjedničkim izborima u lipnju 2012. Godinu dana poslije izbijaju veliki narodni prosvjedi protiv njegove politike, vojska nije intervenirala protiv prosvjednika, ali je vojno vijeće uhitilo Mursija. Od 4. VII. 2013. predsjednik Vrhovnoga suda Adly Mansour obnaša dužnost predsjednika republike.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: