logor (njem.), tabor, također objekt uređen za boravište većeg broja ljudi na otvorenom ili u skupnim objektima. 1. Vojnički l. javlja se rano, još u vojskama staroga vijeka, a visoku razinu dobiva u rim. vojsci. Podizani po strogo utvrđenim pravilima u kojima je svaki dio legije imao svoje mjesto. U osvojenim područjima logori su bili temelj dominacije i romanizacije, a dio je s vremenom prerastao u gradove. Biz. je vojska do VI. st. zadržala tradiciju podizanja rim. logora, kada ih napušta zbog dominacije konjaništva, što je postala opća pojava jer je omogućavala postavljanje udaljenih predstraža koje su umanjivale mogućnost iznenađenja. Poslije su logori najviše u funkciji izobrazbe postrojba. Od kraja XVIII. st. postupno se napuštaju kao voj. objekti. 2. Izbjeglički l., sabirno mjesto za prihvat izbjeglica i prognanika, vezano uz ratna stradanja i progone, ili kao posljedica prir. i drugih katastrofa. Uspostavljaju se radi hitnog i privremenog zbrinjavanja, te pružanja organizirane humanitarne pomoći. Veliki valovi izbjeglica i prognanika i nakon II. svj. rata, osobito nakon “lokalnih” ratova, nametnuli su potrebu reguliranja njihova statusa (Ženevska konvencija o izbjeglicama, 1951), te organizirane brige međunar. zajednice, tako da su izbjeglički l. načelno pod starateljstvom zemlje u kojoj se nalaze i UN-a (Visoki povjerenik za izbjeglice). 3. Zarobljenički l., ograđena mjesta pod nadzorom u koja se smještaju ratni zarobljenici. Osnovni uvjeti smještaja i prava ratnih zarobljenika regulirani su međunarodnim ratnim pravom, Haškim (1907) i Ženevskim (1949) konvencijama. 4. → koncentracijski logori