koncentracijski logor, Oświęcim (Auschwitz)
koncentracijski logori, veći ograđeni prostori koji služe za mjesta masovnog zatočenja ljudi. Za razliku od zatvora gdje su kažnjenici smješteni na određeno vrijeme na temelju odgovarajuće sudske presude, u konc. logore se masovno sabiru čitave društv. skupine koje progoni totalitarni režim ili represivna vlast zbog polit. razloga, odn. ideološke, nac., vjerske ili rasne netrpeljivosti. Pojava konc. logora vezana je prvotno uz praksu interniranja državljana zaraćenih zemalja (često i ekvivalentno). Jedan od prvih zloglasnih primjera je masovno interniranje domaćeg stanovništva od brit. vojske u Burskom ratu (1901), kada je umrlo oko 23 000 civila, staraca, žena i djece Bura koji su se borili za nezavisnost Juž. Afrike. Masovnu praksu izoliranja polit. sumnjivaca, na temelju tzv. adm. mjera, provodio je i sovj. režim u Staljinovo doba otvarajući takve logore u nepristupačnim sjev. oblastima od Karelije, do Sibira i Dalekog istoka (Kolyma). U sustavu → gulaga, u tzv. radnim logorima, od gladi, bolesti, ali i u neposrednim likvidacijama, stradalo je od 1920-ih po nekim procjenama i do 30 mil. ljudi, od samih članova partije, “kontrarevolucionara”, seljaka “kulaka”, pojedinih etničkih skupina (Tatari i dr.), do “kolaboracionista” i pripadnika neprijateljskih, os. njem. formacija u II. svj. ratu. Najzloglasniji konc. logori su oni koje je organizirala nacist. Njemačka radi istrjebljenja Židova, Roma i ostalih “nearijskih” ili “manje vrijednih” naroda, poslije i ratnih zarobljenika, poznati kao logori smrti. Isprva su u Njemačkoj osnivani tzv. divlji logori u kojima su nacisti zatvarali svoje polit. protivnike, te Židove (Dachau, 1933), zatim se organiziraju državni logori (Sachsenhausen, 1936; Buchenwald, 1937; Mauthausen, 1938. i dr.), koji, uz one nove u II. svj. ratu, postaju i logori smrti. Najveći takvi logori osnovani su na okupiranim područjima u Poljskoj (Treblinka, ubijeno o. milijun ljudi; Belsen/Bełżec, o. 700 000; Auschwitz-Birkenau/Oświęcim-Brzezinka, o. 340 000 i dr.), ali i drugdje, u Austriji, Češkoj, Francuskoj, Srbiji (Banjica), kao i u Hrvatskoj (→ Jasenovac). Osim od iscrpljujućega robovskog rada do iznemoglosti, logoraši, također žene i djeca, stradavali su od gladi, bolesti, svakovrsnih mučenja, uključujući i med. pokuse na živim ljudima, te napose u smišljenom postupku grupnih likvidacija u plinskim komorama s pomoću otrovnog plina ciklona B. U tim je logorima stradalo oko 10 mil. ljudi, od čega više od pol. Židova. Većina tih logora danas su obilježena mjesta spomena na žrtve jednog od najstrašnijih zala čovječanstva.