moderna, pokret ili smjer u umjetnosti potkraj XIX. i početkom XX. stoljeća. Javlja se kao reakcija na realizam i naturalizam, s težnjom za većom slobodom umjetničkoga stvaralaštva, uz suprotstavljanje stilova i prihvaćanje novih (“modernističkih”) pravaca (esteticizam, simbolizam, impresionizam). U vremenskom i estetskom smislu podudara se ponajviše sa → secesijom. Pojam je osobito značajan za pokret u hrvatskoj umjetnosti u istom razdoblju, koja se naglo oslobađa ustajalih normi, te se manifestira slobodom i raznovrsnošću umjetničkoga stvaranja na visokoj razini umjetničkih vrijednosti. U književnosti najznačajniji su predstavnici A. G. Matoš i J. Leskovar, pjesnici zastupljeni u antologiji Hrvatska mlada lirika, te posebno V. Vidrić, F. Galović i M. Begović, u prozi M. Nehajev, D. Šimunović i dr. U likovnim umjetnostima početak moderne obilježava izložba Prvoga hrvatskog salona (1898) te djela umjetnika kao što su V. Bukovac, M. Cl. Crnčić, B. Čikoš Sesija, E. Vidović, I. Meštrović, mladi J. Račić, M. Kraljević, V. Becić i dr., u arhitekturi V. Kovačić. U glazbi najznačajniji su predstavnici B. Bersa, D. Pejačević i J. Hatze.