organska kemija, grana kemije koja proučava ugljikove spojeve (osim samog ugljika, ugljikovih oksida te metalnih cijanida). Naziv potječe od → J. J. Berzeliusa (1807), jer se smatralo da spojevi ugljika nastaju samo u živim organizmima. Za organske spojeve karakteristična je kovalentna veza. Zbog toga reagiraju sporije od anorganskih. Na povišenoj su temperaturi nepostojani, najčešće nisu topljivi u vodi, nisu električni vodiči. Do danas je poznato više od 3 milijuna organskih spojeva (veći dio dobiven umjetno). Ima organskih spojeva koji su sastavljeni samo od ugljika i vodika (ugljikovodici), a ugljikohidrati, masti, alkoholi, fenoli, karboksilne kiseline, fenoli sadrže još i kisik. Amini se sastoje od ugljika, vodika i dušika, a ako se doda kisik, dobiju se aminokiseline, alkaloidi, bjelančevine. Mnogi organski spojevi uz navedene elemente sadrže još i fosfor, sumpor, halogene elemente. Početak organske kemije smatra se 1828. godina, kada je → F. Wöhler sintetizirao prvi umjetno dobiven organski spoj (ureu), a razvoju organske kemije pridonijeli su J. Liebig, J. B. A. Dumas, Ch. A. Würtz, A. Kekulé i dr. Moderna kemijska industrija proizvodi vrlo velik broj proizvoda organske kemije: bojila, lakove, umjetne mase, lijekove, otapala, pesticide i dr. Visokoškolska nastava iz organske kemije počela je u Hrvatskoj 1879/80. (G. Janeček). Za daljnji razvoj organske kemije u Hrvatskoj osobito je važan nobelovac
→ V. Prelog koji je osnovao školu organske kemije čiji se utjecaj osjeća još i danas. → kemija
→ V. Prelog koji je osnovao školu organske kemije čiji se utjecaj osjeća još i danas. → kemija