kemija (grč.), prir. znanost koja izučava sastav tvari, njihova svojstva, promjene koje nastaju u reakcijama jedne vrste tvari s drugom (kem. reakcije) te zakone tih promjena. Razvila se iz alkemijskih nastojanja sr. vijeka (IV–XVI. st.) – da se od neplemenitih kovina dobiju plemenite – i jatrokemije (XVI. i XVII. st.) da se pronađu djelotvorni lijekovi. U prvoj pol. XVIII. st. u kemiji prevladava flogistonska teorija, a 1780-ih A. L. Lavoisier postavlja teoriju izgaranja i odbacuje flogistonsku teoriju. Otkrivaju se kvantitativni omjeri spajanja elemenata (Richter utemeljuje stehiometriju, 1792) i postavljaju se osnove moderne atomističke teorije (Dalton), zakoni spajanja plinova (Gay-Lussacov zakon, 1805), razlikuju se atomi od molekula (Avogadro, 1811), uvode se simboli za elemente i formule za spojeve (Berzelius, 1812), a umjetnim dobivanjem mokraćevine (Wöhler, 1828) odbačena je teorija o “životnoj sili – vis vitalis” i oštra podjela na org. i anorg. kemiju. Objašnjavaju se pojmovi atomske i ekvivalentne težine, valencije, izomerije, tj. različitim razmještajem atoma u prostoru (zasnivanje stereokemije) postavlja se zakon periodičnosti elemenata (Mendeljejev, 1869), otkriva se radioaktivnost (Becquerel, Curie, 1896), postavljaju se modeli atoma (Rutherford, 1911; Bohr, 1913) i dr. Postoji više kriterija za podjelu kemije: npr. čista i primijenjena, anorg., org., analitička, fizikalna, biokemija i dr. s potpodjelama svake od grana.