pravaši

pravaši, u hrvatskoj politici, naziv za članove Stranke prava i srodne stranke koje su od 1861. zagovarale samostalnost i neovisnost Hrvatske. Sljedbenici političke doktrine → Ante Starčevića, koji se zalagao za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i svih Hrvata u jednu državu. Pravaši su i pripadnici pravaških stranaka iz 1990-ih: Hrvatske stranke prava, Hrvatske čiste stranke prava, Hrvatske stranke prava 1861, kao i raznih drugih političkih grupacija koje se oslanjaju na pravašku tradiciju. Snažan utjecaj koji je imao A. Starčević na hrvatsku političku misao i praksu ogleda se i u tome što se i poslije mnogi pravaši ujedno nazivaju i starčevićancima. Ideja o stvaranju neovisne hrvatske države izvan Austro-Ugarske bila je povezana sa shvaćanjem o revolucionarnom karakteru nacionalizma i afirmacijom načelã prirodnoga prava na samoodređenje naroda koja je donijela Francuska revolucija. Sam Starčević držao je da tim načelima ide u prilog i hrvatsko državno pravo, te je u sklop buduće hrvatske države uključivao i BiH. Pripadnike islamske vjeroispovijesti u BiH držao je “najčišćim” Hrvatima, a Katoličku crkvu kritizirao je zbog njezine povezanosti s Monarhijom. Njegove ideje prvi je nastojao oživotvoriti → Eugen Kvaternik, ali se neuspjehom njegova ustanka u Rakovici (1971) i porazom Francuske u ratu s Prusima pokazalo da ciljeve uspostave Hrvatske kao države treba graditi na realnijim temeljima. U novom naraštaju osobito se isticao → Fran Folnegović, te → Josip Frank, koji je pravaštvo nastojao uskladiti s interesima Monarhije i u njezinu okviru postići rješavanje hrvatskoga nacionalnog pitanja. To je vodilo ideji trijalizma nasuprot dualizmu, to jest pokušajima da Hrvatska postane treća politička jedinica u Monarhiji. Različite koncepcije u odnosu prema Beču, Pešti, srpskom, te poslije i jugoslavenskom pitanju, kao i nesuglasice osobne naravi između pravaških vođa, dovele su potkraj XIX. stoljeća do rascjepa stranke s dalekosežnim podjelama, tako da pravaši nisu uspjeli utemeljiti jedinstveniji pogled ni prema ratnim zbivanjima i opstanku Monarhije. U novoj državi nakon 1918. uloga pravaša postupno slabi, a matičnu poziciju hrvatske politike preuzima → Hrvatska republikanska seljačka stranka (poslije Hrvatska seljačka stranka) pod vodstvom → Stjepana Radića.