seljačke bune i ratovi

seljačke bune i ratovi, A. Dürer Borba seljaka s vitezovima
seljačke bune i ratovi Iako su bili najspektakularniji oblik seljačkog otpora tijekom srednjega i ranoga novog vijeka, seljačke bune bile su razmjerno rijetka pojava, a veći dio otpora odvijao se zapravo u vidu pasivnog otpora (odbijanje izvršavanja radova ili plaćanja podavanja) ili napuštanjem posjeda koje su obrađivali i potragom za boljim uvjetima. Vrijedno je napomenuti da su pobune smatrane najtežim prekršajem te su izrazito brutalno suzbijane, čak i više od atentata i napada na nepravedne ili tlačiteljske zemljoposjednike. U ranome srednjem vijeku slučajevi jačih oružanih otpora zavisnog i poluzavisnog seljaštva bilježeni su izrazito rijetko: seljački ustanak protiv franačkoga kralja Hilperika u okolici Limogesa 579; ustanci na području kršćanskih država na sjeveru Pirenejskoga poluotoka, saski seljački ustanci protiv pritiska franačkih velikaša te tijekom IX. stoljeća na području sjeverne Francuske, kada su se seljaci pobunili zbog nezadovoljstva neučinkovitošću otpora koji su kraljevska vlast i velikaši pružali normanskim provalama te, usporedno s tim, procesima ograničavanja seoskih sloboština. Tijekom razvijenoga srednjeg vijeka dolazi i do pokušaja radikalne promjene društvenih odnosa i položaja kmetova i drugih zavisnih seljaka. Tijekom XIII. stoljeća zabilježeno je nekoliko više-manje uspješnih pobuna usmjerenih u tom pravcu: ustanci u Friziji i Dithmarschenu, zatim u regiji Stedingen kraj Bremena u sjevernoj Njemačkoj, te u Švicarskoj. Vrhunac srednjovjekovnih seljačkih ustanaka dostignut je u XIV. stoljeću, a usko je povezan s kataklizmičnim nevoljama (glad, kuga, rat) karakterističnima za to razdoblje. Prvi i najdugotrajniji ustanak izbio je u Flandriji (1323–28), a bio je usmjeren protiv poreznih zloporaba francuskih kraljevskih činovnika i svjetovnih velikaša (također u velikoj mjeri francuskoga podrijetla) te je dobio određeni nacionalni značaj, ali je nakon stanovitih uspjeha ugušen u krvi zajedničkom akcijom krune i flandrijskoga grofa. Žakerija (francuski: Jacquerie) – ustanak francuskih seljaka 1358, tako nazvan po posprdnom nazivu za seljake (Jacques Bonhomme Jakov Dobričina ili Jakov Prostak) – bila je izravno izazvana pogoršanjem položaja seljaštva zbog
→ Stogodišnjega rata i haranja plaćeničkih družina. Unatoč pokušajima da se na stranu seljaka privuče i potpora gradova, u prvom redu Pariza (ustanak Étiennea Marcela), u tom se nije uspjelo. Pobuna se brzo proširila i tijekom nje uništeni su mnogobrojni dvorci, ali je u krvi ugušena nakon samo tri tjedna (svibanj–lipanj). Za razliku od žakerije, engleski ustanak iz 1381. pod vodstvom → Wata Tylera i lolardskoga propovjednika → Johna Balla imao je jasniju ideološku podlogu i bio je bitno bolje organiziran. Ustanici su uspjeli postići stanovite uspjehe te natjerati kraljevsku vladu na pregovore, ali su ipak poraženi za nešto manje od mjesec dana (svibanj–lipanj) odlučnom akcijom kralja → Rikarda II. Tijekom XV. stoljeća dogodio se i jedini uspješni seljački rat, ustanak katalonskih seljaka zvanih otkupljenici (katalonski remences) protiv takozvanih loših običaja (mals usos), kojim su katalonski velikaši tlačili seljake još od XII. stoljeća. Katalonski seljački rat trajao je od 1462. do 1486, a odvijao se u okvirima sukoba između aragonskoga kralja i katalonskih velikaša te je završio znatnim poboljšanjem seljačkoga položaja i formalnim ukinućem kmetstva 1486. Početak XVI. stoljeća obilježen je nizom seljačkih ustanaka izazvanih posljedicama opće agrarne krize (proces dezertifikacije ili napuštanja sela) i političkim krizama (prodori Osmanlija prema Srednjoj Europi, vjerski ratovi u Europi), ali i zbog sve opresivnijega državnog aparata i poreznog sustava i s njima skopčanog osiromašivanja nižih društvenih slojeva. U području zapadno od rijeke Elbe taj je proces bio podržan i protokapitalističkim mjerama (formuliranima u sintagmi “ovce su pojele ljude” na primjeru Engleske), dok je u području istočno od nje, a u koje je po karakteristikama svojega društvenog razvoja ulazila i Hrvatska, seljaštvo bilo žrtva procesa takozvane refeudalizacije koji je karakterizirala sve veća ovisnost seljaka (kmetova) o zemljovlasničkoj aristokraciji, gubitak osobnih sloboda i zamjena dotad dominantnih (i lakših) novčanih podavanja u naturalne daće, te radna tlaka. Prvi seljački ustanci izazvani takvim uvjetima izbijaju već potkraj XV. stoljeća, a jedan od prvih bio je ustanak koruškoga Seljačkoga saveza (Kärntner Bauernbund) 1478. Veći broj seljačkih ustanaka izbija sredinom drugoga desetljeća XVI. stoljeća (ustanak hvarskih pučana i seljaka 1510–14. pod vodstvom → Matija Ivanića, buna mađarskih seljaka pod vodstvom → Györgya Dózse 1514, petomjesečna slovenska seljačka buna 1515), a svoj najslavniji i najznačajniji izričaj poprimaju u njemačkom Velikom seljačkom ratu 1525. na jugu Njemačke, u Tiringiji, današnjoj Austriji i Švicarskoj. Kod potonjega bitnu je ulogu odigrala i pojava protestantizma te s njim povezana vjerska i ideološka previranja. Bune sličnog tipa nastavile su se i dalje tijekom XVI. stoljeća, a u Hrvatskoj su svoj najznačajniji izraz ostvarile u seljačkoj buni pod vodstvom → Matije Gupca 1573. Seljački ustanci ostaju i tijekom ranoga novog vijeka značajan oblik sukobljavanja seljaštva i zemljovlasnika, ali s pojavom buržoaskih revolucija gube svoju individualnost te se obično javljaju u sklopu širih društvenih pokreta i u kombinaciji s drugim vrstama ustanaka (u Hrvatskoj ustanci krajišnika, građanski ustanci i ratovi u Nizozemskoj i Engleskoj, ustanci u Škotskoj, ustanci kozaka u Poljskoj i Rusiji i sl.). Posljednjim velikim seljačkim ustancima mogu se smatrati vandejski i bretonski ustanci potkraj XVIII. i početkom XIX. stoljeća koji su izbili kao odgovor na Francusku revoluciju i s njom povezanu centralizaciju Francuske, te ustanci protiv francuske okupacije u Španjolskoj, Tirolu i privremeno zauzetim dijelovima Rusije tijekom napoleonskih ratova.