Srbija

Službeni naziv: Republika Srbija
Površina: 77 474 km2
Stanovništvo : 7 120 666 220 (91,9 stanovnika/km2); 56% gradsko
Glavni grad Beograd, 1 154 589 stanovnika
Upravna podjela 1 autonomna pokrajina, 25 okruga, 161 općina
Službeni jezik srpski
Valuta srpski dinar (RSD) = 100 para
Srbija, država u jugoistočnoj Europi, graniči s Mađarskom na sjeveru, Rumunjskom i Bugarskom na istoku, Makedonijom i Kosovom na jugu, Crnom Gorom na jugozapadu, Bosnom i Hercegovinom na zapadu te Hrvatskom na sjeverozapadu; obuhvaća Vojvodinu (21 506 km2) te užu Srbiju (55 968 km2).
Prirodna obilježja

Kopaonik

Beograd, središte grada
Pretežno planinska zemlja, obuhvaća tri cjeline. Vojvodina na sjeveru nizinski je panonski prostor, do 200 m nadmorske visine, koji čine lesni ravnjaci (Bački ili Telečki, Sremski) i terase, pješčare (Deliblatska peščara na JI) i naplavne ravnice Dunava, Tise, Tamiša i Begeja. Na području Vojvodine izdvajaju se i dvije gorske cjeline: Fruška gora (Crveni čot, 538 m) na zapadu, između Dunava i Save, te Vršački breg (640 m) na istoku, blizu granice s Rumunjskom. Rijeke Dunav i Tisa dijele prostor Vojvodine u tri prirodno-geografske cjeline: Banat, Bačku i Srijem. Prostor uže Srbije sastoji se od peripanonskoga prostora na sjeverozapadu i u središnjem dijelu, karpatsko-balkansko-rodopskoga planinskog područje na istoku i jugu, te od Dinarida na zapadu i jugozapadu. Peripanonska Srbija obuhvaća prostor Posavine i Podrinja s Podgorinom na sjeverozapadu te Zapadno i Veliko Pomoravlje u središnjem dijelu; čine je aluvijalne ravnice Dunava i Save, niska pobrđa, Podrinjsko-valjevske planine i Šumadijsko gorje. Peripanonska Srbija na jugu omeđena je nizom planina: Tarom (1544 m), Zlatiborom (1496 m), Javorom (1543 m), Čemernom (1581 m), Velikim Jastrepcem (1492 m), Rtnjom (1570 m) i Beljanicom (1339 m). Planinski i visokoplaninski prostor obuhvaća karpatsko-balkansko-rodopsko i dinarsko područje (Stara planina ili Balkan, 2169 m; Kopaonik, 2017 m), koji s jugozapada, jugoistoka i istoka obrubljuju niže peripanonsko područje. To je seizmički dosta nestabilno područje (potresi). Prostor Šumadije (600–1100 m) izrazito je šumovito brežuljkasto područje. Sedimentne i metamorfne stijene, uglavnom tercijarne i kvartarne starosti, najprisutnije su u građi nižih dijelova, dok su vapnenci (krš) i dolomiti mezozojske starosti najzastupljeniji na istoku zemlje. U najvišim dijelovima prevladavaju metamorfne i magmatske stijene pretkambrijske i paleozojske starosti. Klima je umjereno kontinentalna na sjeveru, s hladnim i suhim zimama te vrućim i vlažnim ljetima, dok je u najvišim dijelovima planinska. Jugozapadne predjele karakterizira submediteranska klima s vrućim i suhim ljetima. Prosječna godišnja količina padalina varira od 560 do 1900 mm, ovisno o nadmorskoj visini i ekspoziciji. Prosječna godišnja temperatura iznosi 10,9 °C. Na prostoru Vojvodine godišnje padne između 500 i 700 mm padalina; prosječna siječanjska temperatura -2–0 °C, a srpanjska 22–23 °C. U užoj Srbiji padne godišnje 500–900 mm padalina, a prosječne mjesečne temperature su -2–2 ° (siječanj), odnosno 22–24 °C (srpanj). Zbog velikih klimatskih i reljefnih razlika, vegetacija je u Srbiji vrlo raznolika. Prirodna stepska vegetacija u sjevernome panonskom prostoru danas je gotovo u cijelosti pretvorena u obradive poljoprivredne površine. Tek oko 5% površine Vojvodine prekrivaju šume (viši dijelove Fruške gore, te vlažna područja uz Dunav i Savu). Danas oko 1/3 površine Srbije prekrivaju šume, uglavnom hrastove i bukove. Listopadne šume hrasta lužnjaka, brijesta, topole i vrbe karakteristične su za vlažne predjele uz rijeke. U višim područjima Dinarida i Karpata prostiru se bukove i bukovo-jelove šume. Najvrjednije crnogorične šume (bor, jela, smreka) rastu na planinama Zlataru, Tari i Kopaoniku. Više od 2/3 površine Vojvodine, istočno i sjeverno od Dunava, prekriva plodna crnica (černozem). U ravnicama uzduž većih rijeka javljaju se plodna aluvijalna tla. Na šumovitim brežuljcima te u planinskom području južno od Dunava prevladavaju manje plodna i kisela smeđa tla (podzoli). Siva podzolasta neplodna tla, kamenjari (litosol) i rendzine (suho karbonatno tlo) karakteristična su za planinska područja. Rijeke Srbije pripadaju trima sljevovima: Crnomorskom, Jadranskom i Egejskom. Najveća i najvažnija Dunav (588 km) s pritokom Tisom (164 km). Na području Vojvodine, uz Dunav i Tisu, najznačajnije su Sava (206 km), Tamiš (118 km) i Begej (33 km); sve navedene rijeke su plovne. Važni su i plovni kanali, koji uglavnom povezuju Dunav i Tisu (353 km u Bačkoj i 310 km u Banatu). Najveće vojvođansko jezero je Palićko (4,2 km2) na sjeveru, nedaleko od Subotice. Na području uže Srbije nalazi se dijelom plovna rijeka Morava (Velika Morava; 179 km), sa Zapadnom (268 km) i Južnom Moravom (304 km) najdulji riječni tok koji se cijelom svojom dužinom nalazi unutar granica Srbije. Još su važnije Drina (220 km; plovna samo za manje brodove), Ibar (276 km), Nišava (151 km), Timok (183 km), Mlava (158 km), Toplica (130 km), Pek (110 km) i Kolubara (106 km). U užoj Srbiji brojna su i jezera, a najveća su Vlasinsko (12 km2) i Belo (4,8 km2). Od umjetnih jezera najveće je Đerdapsko na Dunavu (ukupno 253 km2, u Srbiji 178 km2), na srpsko-rumunjskoj granici.
Stanovništvo
U Srbiji danas živi 7 120 666 milijuna stanovnika, od čega u Vojvodini 1 916 889). 83,3% stanovnika su Srbi, a od manjina najbrojniji su Mađari (3,53%), Romi (2,05%), Muslimani (Bošnjaci, 2,02%), Hrvati, Slovaci, Crnogorci, Vlasi, Rumunji, Makedonci, Albanci i dr. Velik broj Muslimana i Hrvata nakon 1991. napustio je Srbiju iz političkih razloga. Prema popisu iz 2011. u Srbiji je živjelo 57 900 Hrvata te 16 706 “Bunjevaca”. Oko 7% stanovništva Srbije danas su izbjeglice srpske nacionalnosti, doseljeni iz Hrvatske i BiH. Službeni je jezik srpski, dok su u Vojvodini u upotrebi jezici manjina (mađarski, hrvatski, ukrajinski i slovački). Gustoća naseljenosti Srbije je 91,9 stanovnika/km2. Najrjeđe su naseljena brdsko-planinska područja u zapadnoj, južnoj i istočnoj Srbiji. Najveći je glavni grad Beograd (1 154 589 stanovnika), dok su ostali veći gradovi: Novi Sad (286 157), Niš (190 230), Kragujevac (147 473), Subotica (105 681) i Zrenjanin (76 511). Prosječna godišnja promjena broja stanovništva negativna je zbog vrlo niska prirodnog priraštaja, ali i iseljivanja, u prvom redu mladog obrazovanog stanovništva. U dobnom sastavu manji je udio starog stanovništva: starijih od 60 godina je 15,7%, a mlađih od 15 godina 22,8%. Očekivano trajanje života: 75,3 godina. U vjerskom sastavu prevladavaju pravoslavci s 85%, katolici s 5%, muslimani s 3,1% i protestanti s 0,99%. Obrazovna struktura nije zadovoljavajuća; tek oko 32% stanovništva završilo je srednju školu, a oko 9% ima visoku stručnu spremu), nepismenih ima 2,2%. Obvezno školovanje traje 8 godina. Srbija ima 7 državnih i 7 privatnih sveučilišta, najstarije je Univerzitet u Beogradu.
Gospodarstvo

kanal Dunav–Tisa–Dunav

Novi Sad

hidroelektrana Đerdap 2 na Dunavu
U posljednjih 15-ak godina doživjelo je niz potresa; ratna zbivanja u Hrvatskoj i BiH, ekonomske sankcije UN-a (od 1992) zbog sudjelovanja u vojnoj agresiji na BiH i zračni napadi NATO-a 1999. ostavili su goleme negativne posljedice na gospodarstvo, koje je tijekom 1990-ih bilo obilježeno hiperinflacijom i trgovinskom izolacijom. Nakon raspada SFRJ, Srbija je s Crnom Gorom ušla u povijest kao zemlja s najvišom stopom inflacije u svjetskim razmjerima (više od 300%, 1993). Rasla je stopa nezaposlenosti (sa 17% 1990. na 45% 1993), mnoge su industrije propale – potkraj 1990-ih zatvoreno je oko 20 000 industrijskih pogona (oko 1/3 od ukupnog broja u Srbiji). U godinama vojne agresije na susjedne zemlje (1991–95) nacionalni je proizvod sveden na 40% predratnoga. Unatoč pokušaju uvođenja određenih vladinih antiinflacijskih mjera početkom 1994, kada je uveden novi dinar s odnosom 1:1 prema tadašnjoj njemačkoj marki, nastavak agresije na Hrvatsku i BiH produbio je gospodarsku krizu, ali i produljio gospodarske sankcije. Tijekom 1995. i dalje su zabilježene negativne tendencije u gospodarstvu te rast stope inflacije (80%, 1995). Kao jedan od najvećih gubitaka za gospodarstvo pokazalo se iseljivanje više od 250 000 mladih, obrazovanih ljudi, koji su za ratnih zbivanja emigrirali u Zapadnu Europu, SAD i Australiju. Poljoprivreda je dugo vremena bila baza gospodarstva Srbije, koje se danas zasniva podjednako na poljoprivredi i industriji. Tradicionalno, Vojvodina je najvažnije poljoprivredno područje. Oko 36% površine je pod oranicama, a oko 21% su livade i pašnjaci. U privatnom je posjedu oko 80% poljoprivrednoga zemljišta. Najviše se uzgajaju kukuruz (na 1/3 obradivih površina), pšenica, šećerna repa, suncokret, krumpir, lan, povrće (za opskrbu domaćega stanovništva) i voće (šljive za proizvodnju poznate šljivovice, maline – 1/3 svjetskog uzgoja, jabuke, breskve, marelice). Vinogradarstvo (oko 53 000 ha vinograda) je razvijeno na Fruškoj gori, u dijelovima Šumadije i južnom Pomoravlju. Srbija je vodeći izvoznik smrznutog voća. Na vrlo malenim površinama uzgajaju se raž i zob. Razvijeno je i stočarstvo, u prvom redu uzgoj goveda, ovaca i svinja. Srbija ima i znatna rudna bogatstva; na sjeveroistoku su ležišta ugljena, a manja ležišta nafte i prirodnoga plina otkrivena su u Vojvodini. Srbija ima jedno od najvećih ležišta bakra (Karpati; rudnici kraj Majdanpeka i Bora) u Europi te je u ne tako dalekoj prošlosti bila jedan od vodećih proizvođača bakra u Europi. Značajna su i ležišta željezne rude na sjeverozapadu, antimona u okolici Krupnja (1/10 svjetskih zaliha), lignita i bitumena u dolini rijeke Kolubare i u istočnoj Srbiji. Iskorištavaju se i manja ležišta kroma, boksita i magnezita. Hidroenergetski potencijal znatan je na jugozapadu te istoku (HE Đerdap I i II, zajedno s Rumunjskom). HE Bajina Bašta na rijeci Drini druga je po proizvedenoj količini električne energije u Srbiji, no kako se ona nalazi na granici s BiH, česti su problemi oko korištenja te energije. Hidroenergija i ugljen vodeći su izvori energije u Srbiji. Najveće termoelektrane nalaze se jugozapadno od Beograda, te u dolini rijeke Kolubare (TE Nikola Tesla I i II), nedaleko od Obrenovca. Manja termoelektrana u Novom Sadu radi na prirodni plin. Iz hidroelektrana dobiva se 33%, a iz termoelektrana 67% električne energije. Industrija Srbije zasnivala se upravo na preradi ruda (željeza, čelika, cinka) te prozvodnji tekstila, kemikalija i strojeva. Željezara se nalazi u Smederevu, a u Boru je talionica bakra. Razvijene su automobilska (Kragujevac; tvornicu je sagradio talijanski Fiat), farmaceutska (Beograd), obućarska (Beograd), keramička (Aranđelovac), staklarska (Zaječar) i prehrambena industrija (Subotica, Novi Sad, Vršac, Zrenjanin). Strojogradnja (većinom poljoprivredni strojevi) u Zemunu, Novom Sadu i Subotici, željeznički vagoni proizvode se u Kraljevu, a traktori u Rakovici. U Pančevu i Novom Sadu nalaze se rafinerije nafte. Najvažnije industrijske zone jesu oko Beograda, te područje uz Zapadnu Moravu, između Užica na zapadu preko Čačka i Kraljeva do Kruševca i Niša na istoku. Zračni napadi NATO-a 1999. uništili su dobrim dijelom, osim prometne infrastrukture, i postojeće industrijske pogone; procijenjena je šteta u iznosu većem od 100 milijarda USD. Turistički potencijali Srbije su veliki; osim prirodnih ljepota, Srbija ima mnogo kulturno-povijesnih spomenika te lječilišta i toplica u unutrašnjosti (Sokobanja, Niška Banja, Vrnjačka Banja i dr.). Turistički promet znatno je pao tijekom 1990-ih, a međunarodni je posve zamro; posljednjih godina turistički su posjeti povećani. Izvoz se, zbog ekonomskih sankcija tijekom 1990-ih smanjio za oko 3/4, dok se uvoz prepolovio. Danas Srbija izvozi hranu, strojeve i prometnu opremu, a najznačajniji trgovinski partneri su Italija, Njemačka, Rusija, Makedonija, Švicarska, Grčka i Mađarska. Za razliku od ostalih republika bivše SFRJ, u Srbiju su strane investicije stigle u najmanjoj mjeri. Tek se u novije vrijeme udio stranih investicija povećava. Oporavak gospodarstva započeo je nakon svrgavanja Slobodana Miloševića i njegova režima 2000; 2006. zabilježen je gosp. rast od 6,3%. U samo godinu dana smanjena je inflacija sa 17,7% (2005) na 6,6% (2006). Privatizacija bankarskoga sektora je završena (70% u vlasništvu stranoga kapitala), privatizirana je nacionalna telefonska tvrtka, koja je prodana norveškom Telenoru. Iako je Srbija u prošlosti bila jedno od važnijih križišta pretpovijesnih “jantarskih trgovačkih putova” između Srednje Europe i Sredozemlja, tek u novije vrijeme razvija modernu prometnu infrastrukturu. Prve autoceste grade se nakon II. svjetskoga rata. Od 37 887 km cesta (2002), asfaltirano je 23 937 km (63%). Danas prostorom Srbije prolaze neki od važnijih europskih koridora. Prva željeznička pruga sagrađena je sredinom XIX. stoljeća u Vojvodini, koja je tada bila pod ugarskom vlašću. Današnju željezničku mrežu Srbije čini 4135 km pruga, od čega je 1195 km (29%) elektrificirano. Najvažnije su Zagreb–Beograd–Niš–Skoplje–Atena, Beograd–Novi Sad–Budimpešta te Beograd–Bar. Željeznička mreža pretrpjela je velika oštećenja za NATO-ova bombardiranja 1999. Srbija ima 587 km (2005) unutarnjih plovnih putova, ponajprije na Dunavu, Tisi i Savi. Najveća su pristaništa Beograd, Novi Sad i Smederevo. Na području Srbije ima 393 km naftovoda i 3177 km plinovoda. Od 39 zračnih luka, 3 su međunarodne (Beograd, Niš i Vršac), a najveće značenje u putničkom i robnom prometu ima beogradska zračna luka Nikola Tesla (Surčin).
BDP (procj. 2007): 41,68 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (procjena 2007):
poljoprivreda 12,3%, industrija 24,2%, usluge 63,5%
Udio zaposlenih po sektorima (2002):
poljoprivreda 30%, industrija 46%, usluge 24%
Nezaposlenih (procjena 2007): 18,8%
Inflacija (2007): 6,8%
Realan rast gospodarstva (procjena 2007): 7,3%
Uvoz (procjena 2007): 18,3 milijarde USD
Izvoz (procjena 2007): 8,8 milijarda USD
Povijest
Područje današnje Srbije naseljeno je od pretpovijesti (Lepenski vir na Dunavu, Starčevo, Vinča i dr.). U antičkom razdoblju dolazi pod vlast Rimljana koji zapadni dio uključuju u provinciju Ilirik, a u istočnim dijelovima formiraju provinciju Meziju. Podjelom Rimskoga Carstva pripala je njegovu istočnom dijelu. Tijekom seobe naroda kroz područje Mezije prolaze brojni narodi, ali Istočno Rimsko Carstvo ipak uspijeva održati efektivnu kontrolu nad područjem. Tijekom VII. stoljeća u zapadne dijelove sadašnje Srbije naseljavaju se slavenska plemena za koja bizantski pisci rabe naziv Serboi (jedan od općenitih naziva za Slavene), po kojem će poslije nastati etničko ime Srbi te u Raškoj do IX. stoljeća formiraju svoju kneževinu. Od IX. do XII. stoljeća nad područjem Srbije izmjenjuju se vlasti Bugara, Bizanta i Mađara. Potkraj XII. i početkom XIII. stoljeća, iskoristivši slabljenje Bizanta, raški veliki župan Stefan Nemanja (vladao 1168–96) se osamostaljuje te započinje razdoblje ekspanzije prema susjednoj Duklji i područjima pod bizantskom vlašću. Nemanjin sin i nasljednik Stefan Prvovjenčani dobio je od pape 1217. kraljevski naslov, ali je usporedno s tim njegov brat Rastko (monaškim imenom Sava) postigao da mu nicejski patrijarh Mihael Autarean 1219. podijeli naslov arhiepiskopa te započinje jači proces kristijanizacije i crkvene organizacije na području pod srpskom vlašću. Pravoslavne biskupije osnivaju se i u dotad katoličkim krajevima (Duklja, Hum), čime započinje i proces posrbljivanja tih područja. Jače širenje Raške na štetu Bizanta započinje u razdoblju vladavine raškoga kralja Milutina potkraj XIII. i početkom XIV. stoljeća, a svoj će vrhunac doživjeti za vladavine Milutinova unuka Stefana Dušana, koji 1346, koristeći se slabošću Bizanta izazvanu dugim građanskim ratom između Paleologa i Kantakuzena te pritiskom Osmanlija, osvaja velika područja u Makedoniji, Albaniji, Epiru i Tesaliji i uzima naslov “cara Srba i Grka”. Dušan je dotadašnju srpsku arhiepiskopiju nekanonski uzdignuo na rang patrijaršije. Slabljenje nakon Dušanove smrti 1355. te prodor Osmanlija i porazi srpskih postrojba na Marici (1371) i Kosovu (1389) dovode do seljenja težišta srpske države prema sjeveru te se na prostoru današnje sjeverne Srbije, koji je dotad bio pod kontrolom Ugarske, formira vazalna Srpska despotovina pod dinastijama Lazarevića i Brankovića. Istodobno započinju i migracije i zbjegovi srpskoga stanovništva prema zapadu i sjeveru, koji će svoj vrhunac doživjeti u razdoblju osmanske vlasti. Despotovina propada 1459, čime započinje višestoljetno razdoblje osmanske vlasti nad Srbijom, tijekom kojega će značajnu ulogu za očuvanje državnopravne tradicije (pri čem je važnu ulogu odigralo i njegovanje kosovskoga mita), ali i posrbljivanje nesrpskoga pravoslavnog stanovništva na područjima pod osmanskom vlašću, odigrati Srpska pravoslavna crkva (Pećka patrijaršija). Do stvaranja moderne Srbije dolazi početkom XIX. stoljeća kada se kao posljedica slabljenja središnje vlasti u Osmanskom Carstvu te preklapanja političkih interesa Rusije i Austrije na Balkanu stvara autonomna kneževina Srbija pod vladavinom dinastija Karađorđevića i Obrenovića. Borba za izgradnju države vodila se istodobno  ustancima (I. srpski ustanak 1804–13; II. srpski ustanak 1815–17) praćenima etničkim čišćenjem muslimanskoga stanovništva te diplomatskim pritiscima velikih sila na Portu. Autonomija je zajamčena hatišerifima iz 1830. i 1833. koje je Porta izdala natjerana porazom u ratu s Rusijom, a međunarodnu nezavisnost kneževina Srbija dobiva Berlinskim kongresom 1878. Usporedno s izgradnjom vanjskopolitičke nezavisnosti, Srbiju su potresali sukobi autokratski nastrojenih kneževa i pristaša parlamentarnoga sustava, obično popraćeni političkim obračunima, a počeo je i razvoj velikosrpske ideologije usmjerene porobljivanju susjednih nesrpskih naroda (Načertanije Ilije Garašanina). Godine 1882. knez Milan Obrenović uzeo je kraljevski naslov. Ekspanzija Srbije prema jugu nastavljena je i nakon rušenja dinastije Obrenovića i dolaska na vlast Karađorđevića (1903). Koristeći se povoljnim vanjskopolitičkim okolnostima, Srbija je iskoristila svoje sudjelovanje u dvama balkanskim ratovima (1912–13) protiv Turske i Bugarske da postigne proširenje na današnju južnu Srbiju, Kosovo i Vardarsku Makedoniju. Agresivno je podupirala terorističku organizaciju Mlada Bosna, koja je izvela atentat na austrougarskoga prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, što je bio povod za izbijanje I. svjetskoga rata. Iako je u njemu Srbija vojnički potpuno poražena te okupirana, a vojska izbjegla, pritisak zapadnih saveznika te sudjelovanje srpske vojske u savezničkim vojnim operacijama (→ Solunska fronta) omogućio joj je da nakon okončanja rata objedini sva ranija područja te da uđe u sastav Kraljevine SHS u kojoj, uz dinastiju Karađorđevića, postaje politički dominantna jedinica. (→ Jugoslavija). Raspadom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Srbija je s Crnom Gorom 27. IV. 1992. formirala novu državnu zajednicu pod nazivom Savezna Republika Jugoslavija. Stvarnu vlast u zemlji imao je predsjednik Srbije → Slobodan Milošević. Agresivna politika i vojna intervencija u Hrvatskoj 1991. završila se vojnim porazom do ljeta 1995. te potpunim povlačenjem srpskih snaga iz Hrvatske (takozvani Sektor Istok) do siječnja 1998. (→ Domovinski rat). Vojna intervencija u BiH te represija protiv Albanaca na Kosovu izložila je Srbiju i međunarodnim sankcijama te NATO-ovim bombardiranjima strateških ciljeva 1999. godine Tako je srpska vojska (JNA) morala napustiti Kosovo koje je 12. VI. 1999. došlo pod upravu UN-a. Nezadovoljstvo katastrofalnom politikom S. Miloševića prvi put dovodi do njegova poraza na izvanrednim  izborima 2000, kada je za predsjednika izabran → Vojislav Koštunica, kandidat DOS-a (Demokratske opozicije Srbije – koalicije od 19 stranaka suprotstavljenih režimu S. Miloševića). Daljnji raspad velikosrpske politike izražava se sve snažnijim zahtjevima za neovisnost Crne Gore. Ustavnom poveljom od 4. II. 2003. Jugoslavija se i preimenovala u Srbiju i Crnu Goru, a nakon referenduma u Crnoj Gori 21. V. 2006, kojim je izglasana neovisnost Crne Gore, i sama Srbija postaje neovisna država – Republika Srbija, koja uključuje i autonomnu pokrajinu Vojvodinu. Izručenjem S. Miloševića Međunarodnom sudu za ratne zločine u Den Haagu (2002), političkom krizom koja je kulminirala ubojstvom prozapadno orijentiranoga premijera Zorana Đinđića (2003), iako i uz povremena izbjegavanja zaoštravanja, Srbija se našla u odmjeravanju političkih snaga između radikalnih i umjerenijih nacionalista i demokrata, što se očitovalo u diobi glavnih političkih funkcija između predsjednika republike → Borisa Tadića (Demokratska stranka, 2004–12) i predsjednika vlade V. Koštunice (Demokratska stranka Srbije, 2004–08). U srpnju 2008. Srbija dobiva prvoga nestranačkog premijera Mirka Cvetkovića. Na predsjedničkim izborima 2012. Tadića je pobijedio Tomislav Nikolić, čelnik Srpske napredne stranke (2008–12), koja se 2008. izdvojila iz Srpske radikalne stranke i koja pobjeđuje na parlamentarnim izborima 2012, 2014. i 2016. i sastavlja koalicijske vlade (Ivica Dačić iz Socijalističke stranke Srbije obnaša dužnost premijera od 2012. do 2014, a Aleksandar Vučić iz Srpske napredne stranke od 2014). Potkraj 2009. Srbija je podnijela zahtjev za pristupanje Europskoj uniji, status kandidata dobila je 2013. i pristupni pregovori započeli su 2014.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: