Jugoslavija, naziv više drž. tvorevina na području raskrižja sr. i jugoist. Europe. Pojam se povijesno i geografski vezuje uz federalne jedinice, poslije 1991. samostalne države, koje su je tvorile (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Slovenija, Srbija i Crna Gora).
1. Kraljevina Jugoslavija. Nastala je uz privolu sila pobjednica u I. svj. ratu, ujedinjenjem prethodno proglašene (29. X. 1918) Države Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Srbije (koja je anektirala dotad nezavisnu Kraljevinu Crnu Goru) u Državu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je proglašena 1. XII. 1918. Važan činitelj ujedinjena, uz ratovanje Srbije na pobjedničkoj strani, bila je djelatnost → Jugoslavenskog odbora, koji je eventualnom poslijeratnom proširenju Srbije (→ Londonski sporazum) dao alternativu cjelovitije zajedničke države, kako se držalo, srodnih južnoslav. naroda, koja bi se mogla nositi s terit. presezanjima Italije, Austrije, Mađarske i dr. (ili eventualnom obnovom Austro-Ugarske). S obzirom na ranije obećane ustupke Italiji za promjenu ratne strane, ni u tom obliku nije se uspjela sačuvati teritorijalno-etnička cjelovitost, te su neki slov. i hrv. etnički dijelovi ostali izvan granica (Trst, Gorica, Gradiška, dio Kranjske i Koruške, Istra s Rijekom do Rječine, otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža, te grad Zadar). Iako su se ujedinjenjem izražavale i nac. težnje gl. polit. snaga i u Hrvatskoj i Sloveniji, samo ujedinjenje nije provedeno na očekivanim demokr. federalnim načelima, te je uz drastične oblike polit. i soc. represije ubrzo uslijedilo teško razočaranje. Jednakost hrv., srp. i slov. naroda bila je načelno proklamirana, ali je u stvarnosti provođena velikosrp. hegemonija. Od o. 12 mil. stanovnika (1918), Srbi su sačinjavali 38,8%, Hrvati 23,7%, Slovenci 8,5%. Ostali narodi (bos. Muslimani – 6%, Makedonci – 4,8%, Nijemci – 4,2%, Mađari – 3,9%, Albanci – 3,6%, Crnogorci su mahom upisivani kao Srbi) nisu imali niti formalno priznata nac. prava. Vladajući krugovi, predvođeni nacionalističkom Radikalnom strankom Nikole Pašića, Jugoslaviju nisu smatrali novom državom nego proširenjem Srbije na osnovi ratnih dobitaka, te su nastojali da se ustanove srbijanske države (vladar, vojska, uprava) prošire na “novooslobođene teritorije”. Država je ustrojena kao unitarna, a njom se upravljalo isključivo iz Beograda, uz naglašenu ulogu kralja, polit. pritiske i policijski teror. Unitarno i centralističko uređenje ozakonjeno je → Vidovdanskim ustavom (1921), nakon što je izbornim makinacijama osigurana prevlast centralističkih stranaka u konstituanti, čiji su rad hrv. zastupnici iz redova Hrv. republikanske seljačke stranke (HRSS) Stjepana Radića bojkotirali. Neobuzdana korupcija politički privilegiranih krugova, praćena soc. obespravljenošću i siromaštvom, dovodi i do radikalnih soc. pokreta koje predvode komunisti, od 1921. izvan zakona (zabrana KP). God. 1925. Pašićeva je vlada stalnom represijom nad HRSS-om te zatvaranjem S. Radića iznudila od njega priznanje dinastije i ustava, što je dovelo do preimenovanja stranke u Hrv. seljačku stranku (HSS) i do njezina privremenog ulaska u vladu. Kako se time nikakva bitna pitanja nisu mogla riješiti, Radić je 1927. napustio vladu i zauzeo oštar oporbeni stav, ovaj put i uz potporu razočaranih prečanskih Srba, S. Pribićevića i njegove ranije centralističke Samostalne demokr. stranke (SDS). HSS i SDS su se 1927. ujedinili u Seljačko-demokr. koaliciju (SDK), te postale značajna oporbena snaga. Velikosrp. i dvorski krugovi organizirali su 1928. u beogradskoj skupštini atentat na S. Radića i druge zastupnike HSS-a, a zatim iskoristili stanje nemira nakon Radićeva ubojstva te 1929. uspostavili otvorenu tzv. → Šestojanuarsku (Šestosiječanjsku) diktaturu kralja Aleksandra Karađorđevića, sa suspenzijom Ustava i zabranom stranaka; tada se mijenja i ime države u Kraljevinu Jugoslaviju. Progoni Hrvata (“republikanaca”) i drugih nesrp. naroda, sve do terora policije i oružanih banda (četnici) nad Muslimanima u Bosni, Makedoncima, te os. nad Albancima na Kosovu, vodili su i jačanju radikalnih nacionalnih i ekstremističkih pokreta, što je kulminiralo atentatom na kralja Aleksandra u Marseilleu 9. X. 1934. u organizaciji ustaša (u suradnji s mak. VMRO). Nakon njegove pogibije, uspostavljen je poludiktatorski režim vlada Bogoljuba Jevtića i Milana Stojadinovića (1934–39), a J. se sve više priklanja fašist. zemljama. Budući da ni te vlade nisu uspjele postići sporazum s Hrvatima, nastojanjem regenta, princa Pavla, postignut je tek uoči II. svj. rata sporazum između srbijanskih političara i HSS-a (Sporazum Cvetković–Maček, 1939), kojim je Hrvatska dobila ograničenu državnost (→ Banovina Hrvatska), a HSS ušao u vladu. Jedva održavana, i ta je vlada srušena nakon pristupanja J. Trojnom paktu, kada je 27. III. 1941, uz pomoć zap. obavještajnih službi, izvršen voj. udar generala D. Simovića, te umjesto regenta Pavla, punoljetnim je proglašen kralj Petar II. Stalna polit. i soc. kriza u zemlji dovela je do njezina trenutačnog raspada u travnju 1941, bez borbe, kada i kralj i vlada bježe u inozemstvo.
2. Socijalistička Jugoslavija (Demokratska Federativna Jugoslavija, 1945; Federativna Narodna Republika Jugoslavija, 1945; Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, 1963). Druga J. obnovljena je, nakon sloma prethodne, postupno, unutar partiz. pokreta koji je u samom ratu od 1942. stvarao političko-predstavnička tijela vlasti (→ AVNOJ), kao osnovicu budućega federalnog i republikanskog uređenja države. Pod vodstvom J. Broza Tita i Komunist. partije kao gl. organizatora antifašist. borbe, J. je već u ožujku 1945, u stvarnom statusu saveznice antifašist. koalicije, priznata od Velikih sila. To joj omogućuje i povrat ranije oduzetih etničkih teritorija do Trsta (→ Tršćanska kriza). Pod Titovim predsjedništvom, i uz prvotni udio izbjegličke vlade (I. Šubašić) u vlasti, osigurana je prevlast, a nakon izbora 11. XI. 1945. i potpun komunist. nadzor. Svrgnuta je dinastija Karađorđevića, proglašena Republika (29. XI. 1945), a kralju zabranjen povratak u zemlju. Ustav FNRJ donesen je 1946, a slijedili su mu ustavi 6 republika kao federalnih jedinica. Najveće izmjene doživjela je Hrvatska kojoj su, uz sjedinjavanje Slavonije i Dalmacije, pripala oslobođena područja u većem dijelu Istre i Dalmaciji, Međimurje i Baranja, dok je ist. Srijem pripao Srbiji, a Boka kotorska Crnoj Gori. S razgraničenjem od susjednih zemalja, J. je obuhvaćala oko 255 800 km2 (preko 8000 km2 više od Kraljevine J.). Od o. 17 mil. st. (1953), Srba je bilo 36,3%, Hrvata 23,4%, Slovenaca 8,8%, neopredijeljenih (pretežno bos. Muslimani) 5,9%, Makedonaca 5,3%, Albanaca 4,5%, Mađara 3%, Crnogoraca 2,8%. Dvadesetak god. poslije (1981) u strukturi od 22,4 mil. st. najviše je padao udio Srba (36,3%) i Hrvata (19,8%), a najviše rastao udio Muslimana (8,9%) i Albanaca (7,7%). Počeci komunist. vlasti obilježeni su polit. represijom nad “suradnicima okupatora” i “klasnim neprijateljem”, uz mnogobrojna polit. suđenja, zatim posvemašnjom nacionalizacijom, konfiskacijom i kolektivizacijom priv. vlasništva, te jednopartijskom diktaturom. Nakon rezolucije Informbiroa postupno se ublažava polit. pritisak, J. izlazi iz orbite sovj. utjecaja, ali se politički progoni koriste u unutarpartijskim borbama te se preusmjeravaju na drugu stranu (→ Goli otok). Od 1950-ih J. se okreće Zapadu, osnivač je pokreta → nesvrstanosti, te vodi izvanblokovsku politiku koja zemlji i Titu donosi znatan međunar. prestiž. S gosp. reformama i uvođenjem sustava društv. samoupravljanja, novim Ustavom (1963) te pobjedom liberalnih snaga na → Brijunskom plenumu (1966), kada je smijenjen i moćan čovjek policijskog aparata, potpredsjednik republike A. Ranković, J. se politički liberalizira te ulazi u svoju najprosperitetniju društv. i gosp. fazu. Demokratizacija, međutim, otvara prostor i daljnjim zahtjevima koji ugrožavaju partijski monopol, ili im se priklanjaju i moderniji dijelovi partijskog rukovodstva (S. Dabčević-Kučar, Miko Tripalo i dr.), kao za → hrvatskog proljeća 1971. Suočen i s “liberalima” u Srbiji (L. Perović, M. Nikezić), Tito se odlučuje za smjene tih rukovodstava, čime J. sebi zatvara put daljnje demokratizacije i pluralističke polit. preobrazbe. Premda se Ustavom iz 1974. s elementima konfederalizma nastoji obnoviti poljuljana ravnoteža federalnih odnosa (V. Bakarić: “federacija treba federirati!”), nakon Titove smrti (1980) iznova se otvaraju i produbljuju stare političke i nac. krize. Osobito provala nacionalizma u Srbiji, gdje na čelo SK dolazi S. Milošević, ukidanjem autonomije Kosova i Vojvodine (1989), te velikosrp. programima prema Hrvatskoj i drugim republikama, vodi izravnom sukobu republičkih partijskih rukovodstava na posljednjem partijskom kongresu u Beogradu, siječnja 1990, kada slov. i hrv. delegacija napuštaju Kongres. Tako se raspadom SK raspala i sama J. Raspisivanjem prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i Sloveniji (1990) pobijedile su građ. stranke, a na referendumima je izglasana drž. samostalnost (1991. i u Makedoniji, te u BiH, gdje je donesen Memorandum o suverenitetu). Zahtjeve o eventualnom konfederalnom preuređenju J., srp. i crnogor. strana, s komunistima na vlasti te uz potporu JNA, je odbacivala, dok je, s druge strane, aktivno podržavala separatističku srp. pobunu u Hrvatskoj s proglašavanjem srp. autonomnih oblasti i deklariranim namjerama priključenja Srbiji. Neuspjela intervencija JNA u Sloveniji (srpanj 1991) te zatim njezino izmještanje u dijelove Hrvatske s oružanim djelovanjem protiv Hrvatske, učinile su da raspad Jugoslavije, za razliku od raspada nekih drugih multietničkih socijalist. zemalja (npr. Čehoslovačke), protekne u krvavu ratu za neovisnost i terit. integritet, os. Hrvatske (→ Domovinski rat) i BiH. Zemlje EU priznale su Hrvatsku i Sloveniju 15. I. 1992, a 7. IV. i Bosnu i Hercegovinu, koje su 22. V. 1992. primljene i u članstvo UN-a.
3. Savezna Republika Jugoslavija. Raspadom SFRJ, njezine bivše republike, Srbija i Crna Gora, 27. IV. 1992. proglasile su novu drž. zajednicu – SR Jugoslaviju; obuhvaćala je teritorije istih ranijih republika, ukupno 102 173 km2; 10,4 mil st. (1991), od čega 62% Srba, oko 17% Albanaca, 5% Crnogoraca, 3% Mađara i Muslimana i dr. Prvi predsj. bio je Dobrica Ćosić, ali je stvarnu vlast imao predsj. Srbije S. Milošević (1989–97), od 1997. i predsj. SRJ. Nakon neuspjeha velikosrp. pretenzija prema Hrvatskoj 1991, J. je ostala angažirana u ratu protiv BiH, te je 1992–95. pod međunar. trg. sankcijama. Zbog voj. represije protiv Albanaca na Kosovu, snage NATO-a koncem travnja 1999. bombardirale su strateške ciljeve u Srbiji, te se jugoslav. vojska počela povlačiti s Kosova, koje je 12. VI. 1999. došlo pod privremenu upravu UN-a i voj. nadzor NATO-a, čime je politika S. Miloševića doživjela potpun slom na mjestu odakle je započela. Od sred. 1990-ih u Srbiji jača udružena oporba; na izborima 2000. oborena je (također utjecajem zap. sila i gosp. blokade) desetogodišnja vladavina S. Miloševića; za predsj. je izabran Vojislav Koštunica, kandidat Demokr. opozicije Srbije (DOS), koja je pobijedila i na izborima u Srbiji, ali ih je i izgubila 2004. od stare, otvorene ili prikrivene koalicije miloševićevskih i ekstremnih nacionalist. snaga (radikali V. Šešelja i dr.), koje još uvijek uživaju znatnu potporu stanovništva izloženog dugogodišnjoj nacionalist. propagandi i izolaciji. Težnje crnog. strane za autonomijom i nezavisnošću donekle su prevladane Ustavnom poveljom od 4. II. 2003, kada je J. promijenila ime u Srbija i Crna Gora.