Domovinski rat, Vukovar, razrušena ulica, 1991.
Domovinski rat, Nuštar
Domovinski rat, Vukovar, razrušena ulica, 1991.
Domovinski rat, ulazak četnika u Vukovar
Domovinski rat, Vukovar, groblje
Domovinski rat, Dubrovnik pri bombardiranju, XII. 1991.
Domovinski rat, izbjeglice
Domovinski rat, Boris Ljubičić, ratni plakat, 1991.
Domovinski rat, rat za obranu neovisnosti i cjelovitosti hrvatske države, nakon raspada Jugoslavije. U ratu su sudjelovali svi slojevi hratskog društva, političke i izvanpolitičke organizacije i udruge, ustanove državne vlasti, a napose u samom ratu stvorena Hrvatska vojska (HV) – protiv agresije udruženih velikosrpskih snaga (srpski ekstremisti u Hrvatskoj, Jugoslavenska narodna armija /JNA/ postupno preobražena u srpsku vojsku, uz podršku vlasti SR Jugoslavije). Domovinski rat započeo je u kolovozu 1990. akcijama srpskih oružanih grupa i JNA protiv institucija hrvatske države i proglašavanjem tzv. Srpskih autonomnih oblasti (SAO) u Hrvatskoj radi njihova izdvajanja iz Hrvatske, nastavio se od travnja 1991. postupnom vojnom intervencijom JNA, te od srpnja 1991. neposrednom invazijom iz Srbije na dijelove Hrvatske koje se željelo okupirati i anektirati; postupno se ograničava protuakcijama hrvatske obrane s povratom dijela okupiranih teritorija te dolaskom mirovnih snaga UN-a na crte razgraničenja u proljeće 1992, otvaranjem mirovnih pregovora radi vraćanja okupiranih područja pod vlast Republike Hrvatske te, nakon neuspjeha tih pregovora, akcijama HV-a i redarstvenih snaga RH, kojima su oslobođena okupirana područja u Posavini i zapadnoj Slavoniji u svibnju 1995, a u kolovozu 1995. i sva ostala okupirana područja u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Kordunu i Banovini. Preostala okupirana područja u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu reintegrirana su u državnopravni sustav RH uz pomoć prijelazne međunaodne uprave 1996–98.
1. Vojno-politički odnosi
Potkraj 1980-ih srpski nacionalistički pokret pod vodstvom → Slobodana Miloševića nastojao je preurediti Jugoslaviju u centralistički uređenu državu. Organiziraju se masovni mitinzi u kojima se zahtijeva rušenje tzv. birokratiziranih rukovodstava drugih republika. Nakon što je pritiscima ishodila ukidanje autonomije Kosova i Vojvodine te u Crnoj Gori postavila prosrpsko vodstvo, Srbija je pokušala i ostalim republikama nametnuti svoju koncepciju “jake Jugoslavije s jakom Srbijom”. Iz Beograda se potiče protuhrvatsko raspoloženje kod Srba u Hrvatskoj, ideologija o “genocidnosti” Hrvata i diskriminaciji nad Srbima u Hrvatskoj. U odgovoru na pokret tzv. antibirokratske revolucije, kojim su rušena republička i pokrajinska vodstva, vodstva Slovenije i Hrvatske opredijelila su se za demokratizaciju uključujući višestranačje, što je u Hrvatskoj potaknulo slobodu tiska i nastajanje neovisnih poliičkih inicijativa, a u 1989. i prvih oporbenih političkih stranaka (Hrvatske socijalno-liberalne stranke – HSLS, Hrvatske demokratske zajednice – HDZ i dr.). Na višestranačkim izborima u proljeće 1990. pobijedio je HDZ, koji je predvodio masovni nacionalni pokret usmjeren na državno osamostaljenje od jugoslavenske države i napuštanje komunističkog poretka.
Kako političkim i propagandnim sredstvima nije uspjelo nametnuti preuređenje po svojoj mjeri, vodstvo Srbije, oslonjeno na JNA, okrenulo se sili. Prvi znakovi nasilna raspleta jugoslavenske krize bili su oružano ukidanje autonomije Kosova i Vojvodine, te razoružavanje teritorijalnih obrana (TO) svih republika, osim Srbije i Crne Gore. U kolovozu 1990. slijedi pobuna Srba u Hrvatskoj (tzv. balvan-revolucija) kojima JNA dijeli oružje i pruža logističku podršku. Oprema i oružje TO Hrvatske odvoženi su prema područjima pobunjenih Srba. Hrvatska se država mogla osloniti na visok moral građana spremnih na borbu, ali je bila suočena s nedostatkom ratne tehnike i sredstava za obranu. U to doba Hrvatska je raspolagala s približno 35 000 komada sportskog streljačkog i lovačkog oružja. S druge strane, agresor je raspolagao zastrašujućim brojem razmjerno kvalitetne ratne tehnike, ali je imao i velikih slabosti. Ratna tehnika bila je raspršena i njezin golemi dio, kao i streljivo, nalazio se konzerviran u skladištima, a ljudi koji su bili osposobljeni za njezinu primjenu često su bili kadrovi iz Slovenije, Hrvatske, BiH i Makedonije. Stoga je vrh JNA bio u dilemi: prikloniti se varijantama vojnog udara protiv svih i uspostavi čvrste Jugoslavije pod srpskom dominacijom, ili postupno ostvarivati ideju Velike Srbije uz eventualni gubitak nekih dijelova zemlje. Odlučeno je pokušati oboje.
U listopadu 1990. u Hrvatskoj je takva procjena situacije bila poznata, te su iz nje proizlazile dvije osnovne zadaće: pregovorima dobiti na vremenu, te unovačiti i suvremeno naoružati 20 000 novih redarstvenika. Nabavivši oružje u inozemstvu, Hrvatska je potkraj siječnja 1991. raspolagala s približno 30 000 komada suvremenog naoružanja (streljačko, raketno, protuzračno, protuoklopno i dr. oružje) za policiju i Narodnu zaštitu. Hrvatska je tada raspolagala i s 50 000–60 000 lakonaoružanih ljudi. Jedinice JNA bile su u vojarnama, skladištima i na opsluživanju mnogobrojnih neborbenih lokacija. Uzimajući u obzir sve navedene činjenice, odredi hrvatske policije i Narodne zaštite bili su sposobni oduprijeti se sili JNA. Sve vojarne, skladišta i zapovjedništva JNA blokirali su novostvoreni odredi policije i Narodne zaštite. Ali razvoj događaja, uzimajući u obzir ukupno stanje svih odnosa, uključujući i međunarodne, od siječnja do lipnja 1991. išao je smjerom traženja političkog rješenja. Premda Hrvatska vodi brojne razgovore sa Slovenijom, Muslimanima u BiH i Sandžaku, te s Albancima s Kosova, zbog nejedinstva u suprotstavljanju velikosrbima agresor je isprva uvijek imao sukob samo s jednim protivnikom.
Smjerovi napada i područja koja je okupirao srpski agresor govore o ozbiljnim namjerama da se ovlada crtom Virovitica–Karlovac–Karlobag, a sve istočno od te crte bila bi Velika Srbija. Agresor je imao dovoljno ratne tehnike povučene iz Slovenije i dijelova Hrvatske te profesionalnih časnika i vojnika, ali za ostvarenje cilja nedostajala je motivirana i sposobna vojska. Nakon 3 mjeseca teških borbi 1991. srpski agresor je, doduše, okupirao neka područja u Hrvatskoj, ali nije ostvario plan Velike Srbije. Na samom početku 1992. potpisano je primirje, a nekoliko mjeseci poslije na crtu prekida vatre smješta se i organizira → UNPROFOR, pa je okupirani dio Hrvatske, osim izmjena na jugu Hrvatske, oko Maslenice i tzv. medačkog džepa, drugdje ostao kao što je bio potkraj 1991. Rat je privremeno zaustavljen kada je oko 25% hrvatskog teritorija ostalo okupirano, a deseci hrvatskih gradova i dalje su bili izloženi topničkom razaranju, a nekoliko minuta i sam Zagreb.
Dolaskom UNPROFOR-a zaustavljene su šire agresorske akcije, ali mandat i učinkovitost mirovnih snaga nisu pružali jamstvo za povratak okupiranih područja pod suverenitet RH, kao ni pregovori koje su vodile hrvatske vlasti s predstavnicima samoproglašene “Republike Srpske Krajine”, koji su napokon odbili i međunarodni plan “Z-4” koji im je nudio široku autonomiju. Istodobno, s ubrzanim razvitkom HV-a stvoreni su uvjeti da se ta područja vojno oslobode. Oslobodilačke akcije HV-a i redarstvenih snaga, koje su uslijedile u svibnju (“Bljesak”) i kolovozu (“Oluja”) 1995, a kojima su oslobođena sva okupirana područja osim 4,5% teritorija bivšeg UN-sektora Istok, predstavljale su najviše domete vojne vještine, a njima je Hrvatska bitno izmijenila i odnose snaga u širem području, tako da je srpski agresor prisiljen na povlačenje i u BiH; tu su snage HVO-a, poslije i u suradnji s Armijom BiH, do jeseni 1995. također oslobodile velik dio okupiranih područja, svodeći područja srpskog agresora sa 75 na oko 50% teritorija BiH. Time je otvoren novi krug međunarodnog posredovanja u kojem je vodeću ulogu preuzeo SAD. Mirovni pregovori u Daytonu (SAD) u studenom 1995. označili su konačan poraz agresije na Hrvatsku. Hrvatska je u potpunosti obranila svoj suverenitet i teritorijalni integritet, čime je izašla kao pobjednik u Domovinskom ratu.
2. Rat za vojarne
Početkom srpnja 1991, u vrijeme napada JNA na Sloveniju, izbijali su manji, pretežito spontani napadi građana na vojarne i oklopna vozila na prometnicama. Od tog vremena širom Hrvatske, u mjestima u kojima su se nalazili različiti vojni objekti, odvija se proces suprotstavljanja JNA (mirovni pokreti i pozivi na predaju, blokade, obustavljanje opskrbe hranom, vodom, strujom, sporadično pucanje i slične aktivnosti hrvatskih građana). Sve se to događalo uglavnom spontano. Ali potkraj kolovoza golemi srpski vojni potencijali krenuli su u osvajanje Hrvatske (Vukovarska bitka), pa je bio krajnji trenutak da se hrvatska obrana naoruža. Početkom rujna steže se blokada i raste pritisak na sve vojarne u Hrvatskoj. Tijekom rujna odvijao se najveći dio rata za vojarne, u kojem su hrvatski branitelji osvojili velik broj vojarna i vojna skladišta oružja, čime je omogućen nastavak obrane hrvatske države od srpske agresije. Sisačko vojno skladište “Barutana” bio je prvi vojni objekt koji je 3. IX. osvojila hrvatska obrana, a rat za vojarne završen je 7. X., kada je hrvatska vojska osvojila vojarnu u Samoboru, te skladište oružja TO i vojarnu u Velikoj Buni kraj Velike Gorice. Kasniji odlasci ljudstva, oružja i opreme JNA iz neokupiranih dijelova Hrvatske, kao i preuzimanje vojnih objekata u hrvatske ruke, odvijali su se dogovorno, jer je i JNA morala ocijeniti da je u Hrvatskoj rat za vojarne za nju izgubljen, te se usmjerila okupaciji samo onih dijelova Hrvatske u kojima je izbila srpska pobuna. Koliko je značenje u obrani Hrvatske imao rat za vojarne pokazuje podatak da je samo oružje i streljivo osvojeno iz vojarna Varaždinskoga korpusa bilo sedam puta snažnije od oružja kojim je Hrvatska dotad raspolagala.
3. Bojišta (1991–93)
U doba prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj 1990, velikosrpski režim u Srbiji, uz pomoć srpski ustrojene JNA i milicije, te dijela srpskog pučanstva u Hrvatskoj, počinje izvoditi operativne pripreme za oružanu agresiju na RH. Povećavanjem intenziteta i širenjem prostora srpske agresije u vojna djelovanja sve se više uključuju i srpske postrojbe iz Srbije, Crne Gore i BiH. Smjerovi, snaga i vremenski slijed srpskog napada odredili su odgovarajuće organiziranje hrvatske obrane i nastanak globalnih područja (bojišta) na kojima se zaustavljalo agresora.
Istočnoslavonsko bojište obuhvaća područje općina Vukovar, Vinkovci, Osijek i Beli Manastir. Strateško značenje tog područja u Domovinskom ratu određeno je njegovim graničenjem sa Srbijom, kojoj je osvajanje istočne Slavonije bilo nužno za ostvarenje plana Velike Srbije. Srpska oružana agresija počela je 2. V. 1991. u Borovu Selu. U svibnju i lipnju sve su učestalije eksplozije, pucnjava i teror koji provode četnici i JNA u istočnoslavonskim naseljima. Tenja (kraj Osijeka) i Mirkovci (kraj Vinkovaca) postaju četničke utvrde. Tijekom srpnja agresor povremeno napada Osijek i Vinkovce topništvom i vojnim zrakoplovima, a ostala mjesta (Dalj, Erdut, Aljmaš, Darda i dr.) izložena su pješačkom pustošenju. Srpski tenkovi ušli su u Baranju preko mosta kod Batine i do sredine kolovoza srpska je vojska okupirala sva baranjska sela, osim užeg pojasa prema Osijeku. Terorom je prognano 35 000 stanovnika Baranje (od ukupno 60 000). U vrijeme tromjesečne Vukovarske bitke osječka i vinkovačka općina stradavale su od napada srpske vojske i četnika.
Potkraj kolovoza Vukovar su okružile goleme srpske vojne snage. Na području oko Vukovara (u Hrvatskoj i Vojvodini) Srbija je razmjestila približno 600 tenkova ili oklopnih transportera, velik broj svih vrsta topničkog oružja, 40 000–60 000 odlično naoružanih vojnika, velike količine streljiva, a srpski vojni zrakoplovi nisu imali suparnika u zraku. Opkoljeni Vukovar branilo je 700–800 pripadnika ZNG-a i policije, te oko 1000 dragovoljaca. Branitelji su bili naoružani pretežno osobnim naoružanjem, ali se opkoljeni Vukovar održao punih 86 dana. Vukovarska bitka, nazivana i “pakao Vukovara”, započela je 25. kolovoza općim tenkovsko-pješačkim napadom, koji nakon nekoliko dana branitelji odbijaju. Najžešći pokušaj proboja u grad počeo je 14. IX. i trajao do 20. IX. U tih sedam dana branitelji Vukovara uništili su 130 srpskih tenkova ili oklopnih transportera, a Trpinjska cesta, na kojoj se odvijala glavnina napada, prozvana je “grobljem tenkova”. Nakon tog poraza srpska je vojska promijenila taktiku. Opkoljeni je Vukovar izlagan danonoćnom topničkom razaranju i bombardiranju iz zrakoplova. Vukovar je postupno pretvaran u ruševine; život stanovnika grada odvijao se u podrumima. U posljednjim danima bitke, ostavši bez ijednoga protuoklopnog punjenja, branitelji Vukovara podijelili su se u manje skupine i probili u smjeru zapada. Dio branitelja na Mitnici i u Borovu Naselju ostao je u potpunom obruču i bez streljiva, te su zarobljeni zajedno s civilnim stanovništvom 18. XI. 1991.
Nakon pada Vukovara zbog vukovarskog iskustva herojske obrane nije bilo većih pokušaja proboja u gradove. Potkraj studenoga HV je uspješno obranio Nuštar, a sredinom prosinca oslobođen je dio teritorija između Osijeka i Kopačeva. Idućih pet mjeseci Srbi utvrđuju dosegnute crte (rovovi, bunkeri, ukopavanje, minska polja i sl.), protjeruju nesrpsko pučanstvo, naseljavaju okupirana mjesta i topništvom povremeno razaraju Osijek i Vinkovce. Sredinom svibnja 1992. UNPROFOR (sektor Istok) preuzeo je odgovornost u okupiranom dijelu istočne Slavonije, što je postupno okončalo veće ratne sukobe.
Zapadnoslavonsko bojište obuhvaća područje općina Novska, Nova Gradiška, Pakrac, Grubišno Polje i Daruvar, a djelomice i općina Virovitica, Slatina, Orahovica i Požega. Prema velikosrpskim planovima, to je područje trebalo biti sjeverozapadni dio Velike Srbije, a srpsko osvajanje prostora od Novske do Virovitice značilo bi pad cijele Slavonije. Dana 1. III. 1991. srpski pobunjenici i nekoliko oficira JNA u Pakracu napadaju policijsku postaju, a potkraj veljače Skupština općine Pakrac donosi odluku o priključenju “Krajini”. U iduća četiri mjeseca sve su češći miniranje, pucnjava i nemiri, uz aktivnije sudjelovanje JNA. U kolovozu kraj Novske, Nove Gradiške i Slatine ZNG pruža otpor pobunjenicima i srpskom teškom oružju. Polovicom kolovoza pala je policijska postaja u Staroj Gradiški. Da bi zaustavili Banjalučki korpus, gardisti ruše most na rijeci Strugu kraj Nove Varoši. Stvorena je fronta od Okučana prema Virovitici, gdje se vode neprekidne i sve jače borbe. Početkom rujna okupirani su Okučani, a uskoro je kod Vrbovljana prekinut i promet autocestom. Srpski su pobunjenici izvršili prvi masovni pokolj na ovom području masakrirajući 24 osobe u Četekovcu. Psunj, Papuk i dio Bilogore nadziru srpski pobunjenici i JNA. Zbog opasnosti od presijecanja Hrvatske na dva dijela, HV u listopadu, pojačan oružjem iz osvojenih vojarna, pokreće veliku ofenzivu za oslobađanje zapadne Slavonije. Do prve polovice studenoga oslobođena je cijela grubišnopoljska općina. Nakon pada Vukovara u zapadnoj Slavoniji vode se odlučujuće borbe u kojima je HV (do primirja 22. XII.) natjerao u bijeg postrojbe srpskih pobunjenika i Banjalučkoga korpusa, te oslobodio Papuk, Bilogoru i velik dio Psunja. Oslobodilački nalet HV-a zaustavilo je potpisano primirje, te je uspostavljena bojišnica na koju je poslije došao UNPROFOR (sektor Zapad).
Banovinsko bojište obuhvaća općine: Dvor, Glinu, Petrinju, Hrvatsku Kostajnicu i Sisak. Nakon pobune u Kninu područje Banovine bilo je drugo uporište iz kojega su velikosrbi kretali u rušenje hrvatske države. Potkraj rujna 1990. Petrinja, Glina i Dvor preplavljeni su barikadama i naoružanim civilima, a oružje se otima iz policijskih postaja. Početkom travnja 1991. skupštine općina Glina i Hrvatska Kostajnica donose odluke o priključenju “Krajini”. U Kozibrodu i Strugi srpski pobunjenici izvršili su prve pokolje civila, a stanovnici Hrvatske Kostajnice u kolonama bježe pred srpskim pobunjenicima i JNA. Opkoljena Petrinja najprije je razarana, a početkom rujna i okupirana. Istodobno su pobunjenici i JNA topnički napali Sisak, Sunju i Komarevo. Potkraj rujna hrvatska obrana stabilizirala se duž bojišnice na rijeci Kupi i više nije bilo značajnijih pomaka. Dolazak UNPROFOR-a (sektor Sjever) prorijedio je ratne sukobe i razorne napade na hrvatske gradove, a ostale obveze koje je preuzeo UNPROFOR nisu ispunjene.
Kordunsko bojište obuhvaća područje općina Slunj, Ogulin, Vrginmost, Vojnić, Duga Resa i Karlovac. Geostrateški, područje je iznimno važno zbog toga što povezuje okupirana zapadnoslavonska s ličkim i kninskim okupiranim hrvatskim područjima, a zbog blizine Zagreba i mogućnosti presijecanja Hrvatske u smjeru zapada. U rano proljeće 1991. skupštine općina Vojnić i Vrginmost donose odluke o priključenju “Krajini”. Rat različite jakosti u kolovozu je zahvatio cijeli Kordun. Tijekom rujna opkoljen je Slunj, a u Karlovcu vlada nesigurnost zbog prijetnji iz vojarna. U listopadu su započeli stalni topnički napadi na Karlovac. Rat zahvaća prostor sjeveroistočno od Karlovca, prema Zagrebu. Nakon nekoliko mjeseci okruženja, sredinom studenoga okupiran je Slunj. Od primirja u siječnju 1992. na Karlovac su povremeno padale granate, a za mandata UNPROFOR-a najjače u srpnju i rujnu 1993.
Ličko bojište ličke općine Gračac, Korenica i Donji Lapac zahvaćene su pobunom od jeseni 1990, a rat je područje općina Gospić i Otočac zahvatio 1991. Potkraj ožujka srpski pobunjenici zauzimaju Plitvice, pa za Uskrs izbija oružani sukob pobunjenika s hrvatskom policijom. U svibnju i lipnju zaredali su nemiri na području između Gračaca i Gospića. Oko Gospića, Otočca i Ličkog Osika razmještaju se srpski tenkovi i topništvo i uskoro počinju napadi. Polovicom rujna hrvatskim snagama predale su se dvije vojarne: u Perušiću i Gospiću. Druga gospićka vojarna osvojena je nakon višednevnih borbi. U studenome su potpuno srušeni i spaljeni Lovinac, Sv. Rok i Ričice. Od siječnja 1992. do dolaska UNPROFOR-a u svibnju 1992. crta bojišta nije se bitno pomicala. Nakon stalnih pobunjeničkih provokacija, HV je u rujnu 1993. brzom i uspješnom akcijom potisnuo srpske snage iz tzv. medačkog džepa, koji je potom prešao pod nadzor UNPROFOR-a.
Sjevernodalmatinsko bojište obuhvaća zadarsko, šibensko i splitsko područje sa zaleđem i otocima. Jedan od glavnih velikosrpskih geostrateških ciljeva jest izlazak na Jadransko more. U jesen 1990. teror, pljačke i opća nesigurnost otvorile su proces progona Hrvata s tog područja. Stvarni simboli progona bila su sela Kijevo (kraj Knina) i Kruševo (kraj Obrovca), koja su ljeti 1991, nakon teškog terora i topničkih napada, morali napustiti stanovnici i policija. Oružane provokacije postupno prerastaju u topničke udare po Zadru, Šibeniku i ostalim dalmatinskim mjestima. Na zadarskom području situacija je postala kritična polovicom rujna, nakon što je razbijena obrana Pridrage i Novigrada, a jugoslavenska mornarica blokirala morski prostor. Povlačenjem s Masleničkog mosta (poslije srušen), cijela južna Hrvatska našla se odsječena, a jedina kopnena veza s drugim dijelovima Hrvatske odvijala se otočnim putem preko Paga. U listopadu 1991. dogovoreno je da JNA napusti Dalmaciju morskim putem, što se postupno i provodilo, ali područja Zadra i Šibenika trpe daljnja razaranja. Kako bi suzbila svakodnevnu ratnu ugroženost dalmatinskih gradova, HV u lipnju 1992. ofenzivnim udarom oslobađa Miljevačku uzvisinu: 7 sela i prostor od 180 km2. Nakon višemjesečnih pregovora HE Peruča je stavljena u rujnu pod nadzor UNPROFOR-a. Potkraj siječnja 1993. akcijom “Novsko ždrilo” oslobođeno je 13 naselja u zadarskom zaleđu te je u srpnju otvoren pontonski most. Topničke udare po šibenskoj i zadarskoj bojišnici nakon Masleničke akcije hrvatske vlasti nastoje zaustaviti pregovaranjem.
Južnodalmatinsko bojište obuhvaća područja općina Ploče, Metković i Dubrovnik. Uz to je područje vezano i djelovanje agresora iz područja Trebinja i drugih dijelova hrvatskog zaleđa u BiH. Sredinom ožujka 1991, u sklopu nenajavljene vojne vježbe, JNA upada u Konavle, a desantni čamci ulaze u luku Molunat. Sredinom rujna Ploče trpe topničke napade s kopna i mora, JRM je blokirao hrvatske luke, spriječen je desant na Molunat, a množe se incidenti kod Debelog brijega (granica s Crnom Gorom). U listopadu agresorske snage razaraju staru jezgru Dubrovnika, okupiraju Cavtat, iz Slanoga napadaju Ston. Razorni napadi na Dubrovnik nastavljaju se u studenom i prosincu. Važnu pobjedu ostvario je HV zaustavljanjem agresorskog napredovanja kod Stona. U prva dva mjeseca 1992. rat na dubrovačkom području slabijeg je intenziteta, a rat u BiH označio je novu opasnost za južnu Dalmaciju. U ožujku i travnju 1992. sve su žešći napadi na područje Metkovića, Neuma i Stona. Pad bilo kojeg od tih prostora ugrozio bi i opstanak dubrovačke općine, stoga HV u svibnju i lipnju velikom akcijom na cijelome južnom bojištu oslobađa 27 naselja od Ošlja do Plata i prostor u hercegovačkom zaleđu. U listopadu, nakon pregovora, JNA se povlači iz Konavala, pa je pod hrvatsku vlast vraćeno 30 naselja između Cavtata i Vitaljine, a na krajnji jugoistočni dio poluotok Oštru (Prevlaku) raspoređena je promatračka misija UNMOP-a.
Obrana Jadrana. Uporedo s ratom za vojarne na kopnu, te akcijama na sjevernodalmatinskom i južnodalmatinskom bojištu, odvijaju se i akcije osvajanja pomorskih baza JRM (Ploče, 14. IX. 1991), bitnica obalnog topništva (Žirje, Zečevo) i drugih objekata na otocima i priobalju. Unatoč trima pomorskim blokadama hrvatskih luka, od rujna do studenog 1991, pokušaju invazije na Šoltu, bombardiranjem Splita, Šibenika, Zadra, Dubrovnika i drugih gradova, JRM je do konca 1991. ipak doživio potpun neuspjeh na moru, te je prisiljen na povlačenje s okrnjenom i oštećenom flotom, a u svibnju 1992. JRM se povlači i s otoka Visa, Lastova i Mljeta.
Obrana zračnog prostora bila je u iznimno teškom položaju zbog potpune prevlasti JNA u zraku. Zračnim napadima bili su izloženi svi dijelovi Hrvatske, uključujući i glavni grad Zagreb, gdje je 7. X. 1991. jugoslavensko ratno zrakoplovstvo napalo i Banske dvore, sjedište Predsjednika Republike. Tijekom 1991. protuzračna obrana srušila je i onesposobila velik broj zrakoplova JNA, a nakon 1991. postupno se stvaralo i hrvatsko zrakoplovstvo, koje je imalo veliku ulogu u oslobađanju okupiranih područja 1995.
4. Oslobađanje
Hrvatska je oslobađala okupirana područja kombinacijom munjevitih vojno-redarstvenih akcija i mukotrpnog diplomatskog pregovaranja. Još tijekom svibnja i lipnja 1992. oslobođeno je dubrovačko primorje od Ošlja do Mokošice te Župa dubrovačka, a u listopadu 1992. jugoslavenska vojska povukla se na temelju sporazuma Tuđman–Ćosić (Ženeva, rujan 1992) iz Konavala. Miljevačko područje oslobođeno je vojnom akcijom u lipnju 1992. U siječnju 1993. hrvatske oružane snage istodobno su oslobodile zadarsko zaleđe s Masleničkim ždrilom i dijelom Velebita te područje oko brane na Peručkom jezeru. Ukupno je u svim tim akcijama oslobođeno oko 850 km2 te oko 100 naselja, do agresije uglavnom naseljenih Hrvatima. U rujnu 1993. hrvatske snage potisnule su Srbe iz nekoliko sela u okolici Gospića (tzv. medački džep). Sve te akcije pokazale su visoku sposobnost HV-a, ali su bile praćene zahtjevima međunarodnih činitelja da se integracija okupiranih područja izvede mirnim putem. UNPROFOR i međunarodna zajednica istodobno ne pokazuju učinkovitost da takvo rješenje nametnu odmetničkoj strani, koja redom odbacuje sve planove, uključujući i Z-4, koji joj je davao najširu autonomiju. Tako je Hrvatskoj prijetilo zaleđivanje stanja nastalog agresijom, uz stalno pozivanje pobunjenika na sjedinjenje sa srpskom paradržavom u BiH, odnosno dugoročnije sa Srbijom. Takvu situaciju pogoršava pritisak velikog broja prognanika i izbjeglica, gospodarska i prometna izoliranost dijelova Hrvatske i općenito teški ratni uvjeti života. Povremeni pregovori davali su tek kratkotrajne i ograničene rezultate. Takve je naravi bilo i otvaranje autoceste preko Okučana u sklopu tzv. gospodarskog sporazuma između predstavnika hrvatske vlade i pobunjenih Srba (prosinac 1994). Prestanak komunikacijske blokade bio je psihološki razoran po okupacijsku vlast pa su na autocesti zaredali incidenti kako bi se ona ponovno zatvorila. To je pokazalo da vodstvo pobunjenih Srba ne može prihvatiti ni postupnost u mirnoj reintegraciji, budući da ona slabi položaj ekstremista, koje je Međunarodni sud u Den Haagu već okrivio za ratne zločine.
Nepoštovanje sporazuma bilo je povod za vojno-redarstvenu akciju “Bljesak” 1. i 2. V. 1995. kojom je oslobođeno više od 500 km2 Posavine i zapadne Slavonije (UN-sektor “Zapad”) te osigurano nesmetano odvijanje prometa. Ta je akcija po učinkovitosti i brzini provedbe, po logističkoj koordiniranosti svih elemenata borbenog djelovanja te rasulom koje je unijela u sve strukture okupacijskih vlasti, rezultirala jasno naznačenim novim odnosima vojne i političke moći, stavljajući odmetničke vlasti pred nedvosmislenu alternativu brze integracije ili vojnih poraza. Pregovori koji se u tom smislu vode početkom kolovoza ponovno ne daju rezultata, niti pružaju ikakva jamstva za mirno rješenje, te je hrvatska vlast prisiljena prići ostvarenju plana druge velike oslobodilačke operacije nazvane “Oluja”.
Toj najvećoj hrvatskoj oslobodilačkoj akciji prethodila je zajednička akcija HV-a i HVO-a u BiH, kojom su Srbi potisnuti iz Bosanskoga Grahova i Glamoča te su osigurani strateški položaji. Iskoristivši povoljan splet međunarodnih odnosa, visokomotivirane hrvatske oružane snage su 4. VIII. 1995. iz više smjerova probile srpsku obranu zaprijetivši i zauzimanjem odstupnice. Udarnu silu činile su gardijske brigade HV-a i specijalne postrojbe MUP-a, a u zaposjedanju terena prate ih postrojbe domobranstva. U akciji je s hrvatske strane sudjelovalo oko 150 000 ljudi, što je pretpostavljalo složenu i preciznu razradu i pridržavanje planova djelovanja tako brojnih sudionika; svi su zadaci izvršeni učinkovitošću koja je iznenadila i zadivila svjetske vojne stručnjake. Već 5. VIII. oslobođen je Knin, a do 7. VIII. i cijelo dotad okupirano područje sjeverne Dalmacije, istočne Like, Korduna i Banije (UN-sektori “Jug” i “Sjever”). Na međunarodnoj granici hrvatske snage spojile su se s postrojbama 5. korpusa Armije BiH. Oslobođeno je više od 10 000 km2 državnog područja te je razbijen srpski obruč oko tzv. bihaćkog džepa u BiH. Srpske vojne snage posve su razbijene, pri čemu je zaplijenjena golema količina vojnog materijala, čitava skladišta, veliki vojni objekti i postrojenja, koji su omogućavali dugotrajnu obranu. Nasuprot moralu hrvatskih branitelja od Vukovara do Dubrovnika, koji su se jedva naoružani mjesecima suprotstavljali nadmoćnoj vojnoj sili cijele JNA, srpski su pobunjenici, dobro naoružani, trenutačno poraženi, natjeravši u bijeg i civile radi vlastite zaštite te radi izazivanja krize i proširenja sukoba cijelom crtom hrvatske granice.
Na cijelom području oslobođene hrvatske Krajine, oslobodilačke su snage zatekle pustoš, posve razorena hrvatska sela, devastirane gradove, neobrađena polja, napuštenu stoku te uništenu većinu industrijskih postrojenja. Usprkos stalnim pozivima i jamstvima srpskim civilima tijekom operacije da ostanu u svojim kućama, velika većina srpskog stanovništva, podlegavši strahu koji su posijali njihovi vođe, pobjegla je zajedno s vojskom prema Bosni i Srbiji. Ponašanje hrvatske vojske i policije prema zatečenom srpskom stanovništvu tijekom operacije bilo je uglavnom korektno, međutim poslije su se dogodili slučajevi paleži i pljačke, pa i ubojstava.
Operacija “Oluja” dovela je do poraza srpske pobune i agresije na Hrvatsku. Ona je stvorila uvjete za okončanje okupacije hrvatskog teritorija u tzv. sektoru Istok, ali i šire za poraz srpskog agresora u BiH i uspostavu mira u toj državi. Tijekom jeseni 1995. vođeni su pregovori sa srpskom stranom oko reintegracije područja Baranje i istočne Slavonije koji su završeni u okviru višestranih pregovora održanih u Daytonu (SAD). Postignut je sporazum o postupnoj reintegraciji toga područja Hrvatske uz pomoć Prijelazne uprave UN-a za istočnu Slavoniju (UNTAES). Reintegracija je provedena u skladu s planom u razdoblju od početka 1996. do siječnja 1998.
5. Posljedice rata
Agresija JNA i srpskih paravojnih jedinica dovela je do teškog stradavanja hrvatskog i ostalog nesrpskog pučanstva koje nije prihvaćalo primjenu velikosrpskih ekspanzionističkih planova na području RH. Prema podacima iz 1999. u Domovinskom ratu, samo na hrvatskoj strani poginulo je 12 131, a registrirana je kao nestala 2251 osoba. Ranjene su 33 043 osobe, od čega 9816 civila. Gubici na srpskoj strani još nisu poznati.
Za agresije na Hrvatsku, te u nastavku na BiH, počinjeni su kako ratni zločini, tako i zločin genocida. Takvi sustavni ratni zločini nad civilnim pučanstvom napadnutih naroda u svjetskoj javnosti nazivani su etničko čišćenje i etničko silovanje. Prema brutalnosti agresora može se nazreti i jasna namjera da se psihološko-propagandnim učinkom masakra “etnički očiste” prostori koji su zacrtani u velikosrpskim ekspanzionističkim kartama. Zemljopisna raspodjela ljudskih stradanja upućuje i na to da su najvažniji pravci agresije u Hrvatskoj bili istočna i zapadna Slavonija, zadarsko područje, Dubrovnik s južnom Dalmacijom, te područje Like i Korduna. Zbog strategije etničkog čišćenja Hrvatska je od 1991. bila suočena s velikim brojem prognanika. Prva progonstva građana počinju u ljeto 1991, te se u srpnju 1991. bilježi već 30 000 prognanika. Vrhunac prognaničke krize je u studenome 1991, kada je iz Vukovara, nakon okupacije i masakra, protjerano više od 15 000 osoba. Za zbrinjavanje prognanika i izbjeglica Vlada RH osnovala je Ured za prognanike i izbjeglice 22. XI. 1991. U ožujku 1992. broj prognanika u Hrvatskoj popeo se na 356 627, ali se nakon postupnog povratka prognanika u Osijek, Vinkovce, Dubrovnik, Pakrac itd. te preregistracije prognanika broj smanjuje u travnju 1992. na 250 tisuća. Zahvaljujući istim razlozima, nakon preregistracije i popisa od sredine 1994. broj prognanika u Hrvatskoj iznosi oko 195 000. Broj izbjeglih osoba iz Hrvatske bilo je teško utvrditi zbog nepostojanja preciznih evidencija kao i zbog kratka boravka izbjeglica iz Hrvatske u inozemstvu. Procjenjuje se da ih je 1991. bilo oko 250 000, dok je u svibnju 1994. u inozemstvu bilo oko 60 000. izbjeglica iz Hrvatske. Izbjeglička kriza započinje u travnju 1992, kada je u Hrvatsku, nakon srpske agresije na BiH, izbjeglo oko 187 000 ljudi. Koncem 1992. broj izbjeglica doseže 402 000, a kroz Hrvatsku je prošlo oko 700 000 izbjeglica iz BiH. Najveće skupine izbjeglica stižu u Hrvatsku nakon srpske okupacije Bosanske Posavine te Jajca (oko 30 000 osoba). Veće skupine izbjeglica javljaju se i kao posljedica sukoba Hrvata i Muslimana u srednjoj Bosni, i to poglavito iz Travnika, Novog Travnika, Kaknja, Vareša. U 1993. u Hrvatsku su prispjele 24 343 izbjeglice iz BiH, a u 1994. još 20 750. Približno isto toliko prošlo ih je kroz Hrvatsku na putu u treće zemlje. Nakon dolaska UNPROFOR-a u svibnju 1992. s okupiranog područja RH protjerano je više od 25 000 osoba, a srpski teroristi ubili su 600 osoba. Prema podacima od 2. III. 1995. u Hrvatskoj je bilo zbrinuto 195 950 prognanika i povratnika i 188 726 izbjeglica, ili ukupno 384 676 osoba, što je 9% pučanstva na slobodnom dijelu Hrvatske.
Prema međunarodno usvojenim klasifikacijama ratnih šteta, agresor je počinio izravne štete koje se odnose na: nametnute troškove za vođenje obrambenog rata; izdatke u tijeku rata (ratne rashode); štete nastale kao posljedica kršenja zabrane uporabe oružja i streljiva; šteta kao posljedica povreda prava sudionika u ratu; štete prema zaštićenim objektima, zaseocima, naseljima, selima i gradovima; štete nastale počinjenim zločinima prema stanovništvu; štete zbog lišavanja života, narušavanja zdravlja i prouzročivanja invalidnosti; štete zbog uništenja i iskorišćivanja nacionalnog bogatstva i gospodarskih resursa; štete nastale provođenjem genocida i štete nastale pljačkom i otuđivanjem imovine. Počinjene su i neizravne ili sekundarne štete: ratne štete na obrambenim snagama; gubitak nacionalnog dohotka i umanjenje društvenog proizvoda; štete nastale prisvajanjem pokretne i nepokretne imovine hrvatskih tvrtki na području zemlje agresora; štete na ime obnove gospodarstva; štete nastale zbog duševnih i tjelesnih patnji stanovništva; demografske štete; štete kao izdaci za uspostavu stanja prije rata; štete prouzročene nasilnim iseljavanjem; procijenjene štete koje se smatraju nenadoknadivim (ljudski gubici) te štete od posljedica nasrtaja na čast, fizički i moralni integritet stanovništva. Osnovni fizički pokazatelji razaranja i šteta utvrđuju da je tijekom agresije uništeno oko 30% gospodarskog potencijala Hrvatske, goleme štete nastale su i od okupacije nekih vitalnih prometnica; također oko 25% obradivih površina našlo se na okupiranom području, gdje je i 1067 naselja sa svojim gospodarskim potencijalom. Osim golemih šteta nastalih razaranjem zdravstvenih, kulturnih i prosvjetnih objekata, bolnica, crkava, škola, knjižnica, muzeja i drugih spomenika neprocjenjive vrijednosti, neposredno je razoreno, uništeno ili oštećeno 590 naselja, od kojih 35 do temelja. Samo na stambenom području oštećeno je ili uništeno oko 210 000 stambenih jedinica, što je oko 12% ukupnoga stambenog fonda.