Venecija (Mleci, Mletačka Republika; talijanski Venezia, Repubblica di San Marco), grad država nastao između V. i VII. st. (prema predaji 25. III. 421); ime prema plemenu Veneta, koji su u mletačkoj laguni obitavali baveći se lovom i ribolovom. Stanovnici porušenih gradova sjeverne Italije nastanjuju mjesta u otočnoj Laguni, a na području današnjega grada Venecije prvotno središte oblikuje se oko današnjega mosta Rialto. U prvim stoljećima Venecija priznaje bizantsko vrhovništvo; ustrojena je kao zaseban dukat s duždom na čelu; prvi dužd izrijekom spomenut je Paulutius (Pauluccio), imenovan 697. Do 726. dužda imenuje Bizant, a otada se bira među vodećim mletačkim obiteljima. U vrijeme bizantsko-franačkih sukoba za prevlast nad bizantskim stečevinama u Italiji i Dalmaciji, Venecija 805. potpada pod franačku vlast, a već 812, Aachenskim mirom, ponovno je vraćena u sastav bizantskoga posjeda. Već od IX. stoljeća započinje intenzivno nastojanje Venecije da osigura dominaciju nad Jadranom. Tijekom IX. stoljeća traje niz ratova s neretvanskim i hrvatskim vladarima; nakon poraza mletačke ratne flote i pogibije dužda Pietra I.
→ Candiana u bitki kraj Makarske 887, Venecija je bila prisiljena plaćati Neretvanima tribut za slobodnu plovidbu Jadranom. Ojačavši tijekom X. stoljeća, Venecija u vrijeme dužda Pietra II. Orseola (991–1009) ukida plaćanje danka i u vojno-pomorskom pohodu na istočnu jadransku obalu 1000. stječe nominalnu vlast nad najvećim dijelom hrvatskoga priobalja. U XI. stoljeću Venecija se u cijelosti oslobađa bizantskoga vrhovništva i kao neovisna republika započinje postupno stvarati svoj pomorski imperij od sjevernoga Jadrana do grčkih otoka i Peloponeza. Godine 1082, zlatnom bulom bizantskoga cara → Aleksija I. Komnena, stječe široke trgovačke povlastice na području Bizantskoga Carstva; 1085. Bizant joj prepušta svoje nominalno vrhovništvo nad Istrom i Dalmacijom. Nove gospodarske mogućnosti Mlečanima se otvaraju u vrijeme križarskih ratova; u IV. križarskom ratu, u vrijeme dužda → Enrica Dandola (1193–1205), osvojen je Zadar (1202), a padom Carigrada (1204) i uspostavom → Latinskoga Carstva (1204–61) Mlečani stječu nadzor nad vodećim lukama i otocima na putu od Venecije do Carigrada. Od kraja XIII. i početka XIV. stoljeća Venecija se ustrojava kao oligarhijsko-aristokratska republika. Ustrojeno je Veliko vijeće kao nositelj najviše državne vlasti; iz Velikoga vijeća bira se Malo vijeće (Signoria), čine ga dužd i šest duždevih savjetnika. Vijeće četrdesetorice ili Quarantia obavljalo je sudske i političke funkcije; vanjske poslove vodio je Senat. Članovi Velikoga vijeća mogli su biti samo Mlečani patricijskoga sloja. Za suzbijanje protudržavnih urota 1310. ustrojeno je zasebno tijelo Vijeće desetorice, koje je imalo iznimno širok djelokrug i gotovo neograničenu moć. Od druge polovine XIII. stoljeća započinje višedesetljetna iscrpljujuća borba Venecije sa Genovom za prevlast na Sredozemlju i Levantu. Mletačka prevlast na istočnojadranskoj obali privremeno je prekinuta u vrijeme vladanja hrvatsko-ugarskoga vladara → Ludovika I. Anžuvinca (1342–82), koji 1358. (→ Zadarski mir) Mlečanima preotima područje od Kvarnera do Drača. U XV. stoljeću Mlečani nastavljaju svoju ekspanziju na istočnojadranskoj obali, 1409–20. zaposjedaju najveći dio obale od Istre do Kotora, pobjedom nad osmanskom ratnom flotom kraj Galipolja 1416. privremeno učvršćuju svoj položaj na Levantu, a tijekom XV. stoljeća, osobito u doba dužda → Francesca Foscarija (1423–57), zauzimaju velik dio svojega kopnenog zaleđa (s gradovima Vicenzom, Veronom, Feltreom, Padovom, Bresciom, Ravennom, Rovigom, Cremonom i dr.). Tada Venecija dostiže vrhunac svojega teritorijalnog širenja i gospodarskoga razvoja; drži se da je tada grad Venecija brojila oko 200 000 stanovnika, a sama je država gospodarila nad oko 2,5 milijuna podložnika. U razdoblju mletačke prevlasti nad istočnim Jadranom, a osobito u XV. i XVI. stoljeću, snažna je i hrvatska prisutnost u Veneciji, gdje uz brojne druge strane nacionalne zajednice (njemačku, grčku, albansku, židovsku i dr.), djeluje i hrvatska nacionalna zajednica, objedinjena bratovštinom Sv. Jurja i Tripuna (utemeljena 1451). Od sredine XV. stoljeća, osobito nakon pada Carigrada pod osmansku vlast 1453, započinje razdoblje opadanja Venecije. Nakon mletačko-turskoga rata 1463–79. Venecija gubi Negropont, Sporade, Lemnos, Skadar i Kruju; 1499. mletačko je brodovlje teško poraženo, a nakon Ciparskoga rata gubi u korist Osmanlija Cipar (1571). Tijekom XVI. stoljeća protiv Venecije se, s ciljem sprječavanja njezina širenja i prevlasti u dubinu Apeninskoga poluotoka, ustrojava moćna → Cambraiska liga (1508). U → Kandijskom ratu (1645–69) gubi Kretu, ali u Dalmaciji zauzima Klis i neke utvrde u zaleđu Zadra i Šibenika; u → Morejskom ratu (1684–99) vraća Kretu, u Dalmaciji stječe Makarsko primorje, Sinj i Vrgorac, a u Boki kotorskoj Herceg-Novi. Konačno, u ratu s Osmanlijama 1714–18. ponovno gubi Kretu i većinu svojih posjeda na Peloponezu, dočim se u južnoj Hrvatskoj širi na područje Imotskog i Imotske krajine. U XVIII. stoljeću Venecija više ne predstavlja moćnu vojno-pomorsku i trgovačku velesilu Sredozemlja te posljednja desetljeća svoje opstojnosti dočekuje kao anakrona, preživjela državna tvorevina iznimnoga kulturno-umjetničkog potencijala i baštine, ali bez stvarne moći da utječe na razvoj europske i svjetske politike. Njezin su konačan kraj naznačila pobjedonosna osvajanja Napoleonove vojske; u svibnju 1797. abdicirao je posljednji mletački dužd → Lodovico Manin. Mirom u Campoformiju veći dio mletačkoga područja s Venecijom, Istrom, Kvarnerom, Dalmacijom i Bokom pripao je Austriji. Grad Venecija imao je u XIX. stoljeću važnu ulogu u pokretu talijanskoga nacionalnog preporoda (→ risorgimento). U ožujku 1848. izbila je protuaustrijska pobuna i → Daniele Manin proglasio je mletačku Republiku Svetoga Marka, koja se održala do 1849. Nakon austrijskoga poraza u ratu s Pruskom, Venecija je 1866. pripala sjedinjenom Kraljevstvu Italije te otada čini sastavni dio talijanske države.
→ Candiana u bitki kraj Makarske 887, Venecija je bila prisiljena plaćati Neretvanima tribut za slobodnu plovidbu Jadranom. Ojačavši tijekom X. stoljeća, Venecija u vrijeme dužda Pietra II. Orseola (991–1009) ukida plaćanje danka i u vojno-pomorskom pohodu na istočnu jadransku obalu 1000. stječe nominalnu vlast nad najvećim dijelom hrvatskoga priobalja. U XI. stoljeću Venecija se u cijelosti oslobađa bizantskoga vrhovništva i kao neovisna republika započinje postupno stvarati svoj pomorski imperij od sjevernoga Jadrana do grčkih otoka i Peloponeza. Godine 1082, zlatnom bulom bizantskoga cara → Aleksija I. Komnena, stječe široke trgovačke povlastice na području Bizantskoga Carstva; 1085. Bizant joj prepušta svoje nominalno vrhovništvo nad Istrom i Dalmacijom. Nove gospodarske mogućnosti Mlečanima se otvaraju u vrijeme križarskih ratova; u IV. križarskom ratu, u vrijeme dužda → Enrica Dandola (1193–1205), osvojen je Zadar (1202), a padom Carigrada (1204) i uspostavom → Latinskoga Carstva (1204–61) Mlečani stječu nadzor nad vodećim lukama i otocima na putu od Venecije do Carigrada. Od kraja XIII. i početka XIV. stoljeća Venecija se ustrojava kao oligarhijsko-aristokratska republika. Ustrojeno je Veliko vijeće kao nositelj najviše državne vlasti; iz Velikoga vijeća bira se Malo vijeće (Signoria), čine ga dužd i šest duždevih savjetnika. Vijeće četrdesetorice ili Quarantia obavljalo je sudske i političke funkcije; vanjske poslove vodio je Senat. Članovi Velikoga vijeća mogli su biti samo Mlečani patricijskoga sloja. Za suzbijanje protudržavnih urota 1310. ustrojeno je zasebno tijelo Vijeće desetorice, koje je imalo iznimno širok djelokrug i gotovo neograničenu moć. Od druge polovine XIII. stoljeća započinje višedesetljetna iscrpljujuća borba Venecije sa Genovom za prevlast na Sredozemlju i Levantu. Mletačka prevlast na istočnojadranskoj obali privremeno je prekinuta u vrijeme vladanja hrvatsko-ugarskoga vladara → Ludovika I. Anžuvinca (1342–82), koji 1358. (→ Zadarski mir) Mlečanima preotima područje od Kvarnera do Drača. U XV. stoljeću Mlečani nastavljaju svoju ekspanziju na istočnojadranskoj obali, 1409–20. zaposjedaju najveći dio obale od Istre do Kotora, pobjedom nad osmanskom ratnom flotom kraj Galipolja 1416. privremeno učvršćuju svoj položaj na Levantu, a tijekom XV. stoljeća, osobito u doba dužda → Francesca Foscarija (1423–57), zauzimaju velik dio svojega kopnenog zaleđa (s gradovima Vicenzom, Veronom, Feltreom, Padovom, Bresciom, Ravennom, Rovigom, Cremonom i dr.). Tada Venecija dostiže vrhunac svojega teritorijalnog širenja i gospodarskoga razvoja; drži se da je tada grad Venecija brojila oko 200 000 stanovnika, a sama je država gospodarila nad oko 2,5 milijuna podložnika. U razdoblju mletačke prevlasti nad istočnim Jadranom, a osobito u XV. i XVI. stoljeću, snažna je i hrvatska prisutnost u Veneciji, gdje uz brojne druge strane nacionalne zajednice (njemačku, grčku, albansku, židovsku i dr.), djeluje i hrvatska nacionalna zajednica, objedinjena bratovštinom Sv. Jurja i Tripuna (utemeljena 1451). Od sredine XV. stoljeća, osobito nakon pada Carigrada pod osmansku vlast 1453, započinje razdoblje opadanja Venecije. Nakon mletačko-turskoga rata 1463–79. Venecija gubi Negropont, Sporade, Lemnos, Skadar i Kruju; 1499. mletačko je brodovlje teško poraženo, a nakon Ciparskoga rata gubi u korist Osmanlija Cipar (1571). Tijekom XVI. stoljeća protiv Venecije se, s ciljem sprječavanja njezina širenja i prevlasti u dubinu Apeninskoga poluotoka, ustrojava moćna → Cambraiska liga (1508). U → Kandijskom ratu (1645–69) gubi Kretu, ali u Dalmaciji zauzima Klis i neke utvrde u zaleđu Zadra i Šibenika; u → Morejskom ratu (1684–99) vraća Kretu, u Dalmaciji stječe Makarsko primorje, Sinj i Vrgorac, a u Boki kotorskoj Herceg-Novi. Konačno, u ratu s Osmanlijama 1714–18. ponovno gubi Kretu i većinu svojih posjeda na Peloponezu, dočim se u južnoj Hrvatskoj širi na područje Imotskog i Imotske krajine. U XVIII. stoljeću Venecija više ne predstavlja moćnu vojno-pomorsku i trgovačku velesilu Sredozemlja te posljednja desetljeća svoje opstojnosti dočekuje kao anakrona, preživjela državna tvorevina iznimnoga kulturno-umjetničkog potencijala i baštine, ali bez stvarne moći da utječe na razvoj europske i svjetske politike. Njezin su konačan kraj naznačila pobjedonosna osvajanja Napoleonove vojske; u svibnju 1797. abdicirao je posljednji mletački dužd → Lodovico Manin. Mirom u Campoformiju veći dio mletačkoga područja s Venecijom, Istrom, Kvarnerom, Dalmacijom i Bokom pripao je Austriji. Grad Venecija imao je u XIX. stoljeću važnu ulogu u pokretu talijanskoga nacionalnog preporoda (→ risorgimento). U ožujku 1848. izbila je protuaustrijska pobuna i → Daniele Manin proglasio je mletačku Republiku Svetoga Marka, koja se održala do 1849. Nakon austrijskoga poraza u ratu s Pruskom, Venecija je 1866. pripala sjedinjenom Kraljevstvu Italije te otada čini sastavni dio talijanske države.