Židovi

Židovi, freske iz sinagoge Dura Europos, III. st., Damask, Nacionalni muzej
Židovi, Talmud, Venecija 1523.
Židovi, unutrašnjost sinagoge u Zagrebu, srušene 1942.
Židovi, M. Gottlieb, Židovi mole u sinagogi za Jom Kipur, 1878.
Židovi (prema lat. Judaei), narod koji se formirao sjedinjenjem raznorodnih nomadskih sjevernosemitskih plemena prihvaćajući prvu striktno monoteističku religiju (judaizam). Seoba tih skupina iz juž. Mezopotamije u Kanaan (Palestina) počinje o. ←2000, a prema predaji zabilježenoj u Bibliji vodio ju je Abraham. Tijekom vladavine Hiksa u Egiptu (←XVII–←XVI. st.) velike grupe Ž. useljavaju u Egipat gdje ih Hiksi – i sami konglomerat semitskih i drugih prednjoaz. plemena – dobro prihvaćaju. Protjerivanjem Hiksa i uspostavom Novoga kraljevstva egip. vladari pretvaraju Ž. i druge useljenike u robove. Potkraj ←XIII. st. žid. skupine pod vodstvom Mojsija napuštaju Egipat te u pustinjama na Sinaju i j od Palestine formiraju savez 12 plemena nazvanih po dvanaestorici sinova Abrahamova unuka Jakova. Od ←XII. do kraja ←XI. st. žid. plemenski savez osvaja Kanaan te se u njemu o. ←1030. stvara prva žid. jedinstvena država, koja svoj vrhunac doživljava za vladavina kraljeva Davida (tradic. datumi vladavine ←1010–←970) i Salamona (←970–←937), kada predstavlja određenu regionalnu silu. Središte države postaje Jeruzalem u kojem se gradi i jeruzalemski hram, sred. kultno mjesto svih žid. plemena. Nezadovoljstvo sjev. plemena kralj. despotizmom dovodi neposredno nakon Salamonove smrti i stupanja na vlast njegova sina Roboama do rascjepa države na dva nezavisna kraljevstva: juž. kraljevstvo Juda (plemena Juda i Benjamin) u kojoj nastavlja vladati stara dinastija (kuća Davidova iz Judina plemena) i Izrael (preostalih deset plemena) s gl. gradom Samarijom u kojoj će se tijekom njegove povijesti izmijeniti na vlasti nekoliko različitih dinastija. Unutar. politiku obaju kraljevstava karakteriziraju borbe između pripadnika služb. monoteističke vjere i pristaša okolnih mnogobožačkih kultova. Kraljevstvo Izrael Asirci ←738. primoravaju na plaćanje danka, a nakon neuspjelih pokušaja zbacivanja njihove vlasti osvajaju ga u nizu pohoda te ←722. i formalno ukidaju i pretvaraju u vlastitu provinciju. Od ←720-ih god. i Judeja je povremeno prisiljena plaćati danak Asircima, da bi ←701. došla u vazalnu ovisnost. Propašću Asirije kraljevstvo Juda kratkotrajno afirmira svoju neovisnost pod vladavinom kralja Jošije (←639–←609), koji provodi temeljitu vjersku obnovu. Nakon njegove smrti kraljevstvo Juda postaje poprište borbi između Egipta i novobabilonskoga (kaldejskog) kraljevstva, da bi potonje osvojilo i pretvorilo u provinciju ←587. Tom je prilikom razoren i jeruzalemski hram, a stanovništvo najvećim dijelom odvedeno u sužanjstvo u Babilon (←587–←537). Propašću novobabilonske države perz. osvajanjem i ediktom perz. kralja Kira, velik broj Ž. vraća se u Palestinu te u Jeruzalemu, pod vodstvom svećenika Ezre i Nehemije, obnavljaju jeruzalemski hram (Drugi hram, dovršen ←515) i uspostavljaju u okviru Perz. Carstva teokratsku samoupravu. Tijekom babilonskog sužanjstva počinje i žid. dijaspora (hebr. gola ili galut), tj. naseljivanje Ž. u male i organizirane zajednice izvan Palestine. Stanje iz perz. razdoblja nastavlja se i tijekom vladavine Aleksandra III. Velikog te dinastije Ptolemejevića, koji također provode tolerantnu vjersku politiku i kada u Palestinu prodire helenizam. Situacija se temeljito mijenja ←198. kada vlast nad Palestinom preuzimaju sirijski Seleukovići i ←167. započinju vjerske progone Ž., što dovodi do žid. ustanka pod vodstvom svećenika Matatije i njegovih sinova (najpoznatiji Juda Makabejac i Jonatan Affus) iz obitelji Hasmonejaca. Tim ustankom (←166–←140) uspostavljeno je neovisno žid. kraljevstvo dinastije Hasmonejaca. U tom razdoblju dolazi do podjele Ž. na nekoliko političko-vjerskih stranaka (farizeji, saduceji, eseni), koja će potrajati do prisilnog raseljivanja Ž. potkraj I. st. Iskoristivši borbe unutar vladajuće dinastije, Rimljani su ←67. uspjeli podvrći žid. kraljevstvo svojoj vrhovnoj vlasti. Autonomija je još više smanjena nakon neuspjela ustanka ←40. te dolaska na vlast dinastije Idumejaca (Herod Veliki). Nezadovoljstvo rim. prisutnošću dovelo je do stvaranja ekstremne polit. stranke zelota, usmjerene ponajprije na ponovnu uspostavu neovisnosti. Nakon neuspješna proturim. ustanka 6. g., Judeja je pretvorena u rim. provinciju iako članovi dinastije Idumejaca nastavljaju vladati u perifernim pokrajinama kojima je ostavljena ograničena samouprava (tetrarsi). Kraljevstvo Judeja ponovno je kratkotrajno uspostavljeno 41–44. pod vladavinom Heroda Agripe I., ali je nakon njegove smrti Judeja opet pretvorena u rim. provinciju. Neuspjeli žid. ustanci 66–70. (tzv. Židovski rat, nakon kojega je uništen i jeruzalemski hram) i 132–135. dovode do žestokih progona i prisilnog raseljivanja Ž. iz Judeje (uz zabranu njihova pristupa u Jeruzalem i promjene naziva provincije u Sirija-Palestina), koje će karakterizirati čitav njihov kasniji razvoj. Kohezijsku snagu žid. naroda u razdoblju ove druge dijaspore i dalje su činili žid. vjera i vjerski običaji i zakoni, koji se od II. do IV. st. kodificiraju u zbirci Talmud. Od V. st. položaj Ž. u Ist. Rim. Carstvu se pogoršava, što je donekle olakšalo i arap. osvajanje Bliskog istoka. U Europi se značajnije žid. zajednice javljaju prvo u Španjolskoj u vizigotskom razdoblju, da bi još više ojačale arap. osvajanjem. Odatle se ugl. šire prema S preko Francuske u Englesku i Njemačku te prema I u Poljsku i Rusiju, iako određene skupine dolaze i preko Italije i Balkanskog poluotoka, a i preko Kavkaza. Ž. se istodobno šire i diljem arap. svijeta (npr. u Jemen), gdje ih se tolerantno prihvaća. Tijekom ranog sr. vijeka prisutan je i proces prelaska pojedinih nomadskih naroda u istočnoeur. stepama na žid. vjeru (npr. dio Hazara). U Europi do jačih progona Ž. dolazi od kraja XI. st. (u razdoblju križarskih ratova), da bi postali intenzivniji od XIV. st. kada Ž. postaju “dežurni krivci” za različite nevolje koje u to vrijeme pogađaju eur. države (u prvom redu pojava crne kuge 1348). U Španjolskoj su progoni posebnu žestinu dosegli nakon završetka rekonkiste (1492), kada je većina žid. populacije protjerana (velikim dijelom preko Italije u Osman. Carstvo), prisilno pokrštena ili fizički likvidirana djelovanjem inkvizicije. Od XVI. st. Ž. se sve češće naseljavaju u posebnim dijelovima grada (nazvanima geto), koji su imali dvojaku funkciju – sprječavanje njihova miješanja s nežidovskim stanovnicima, ali i omogućivanje lakše zaštite u slučajevima pogroma. Položaj Ž. u Europi počinje se popravljati s prosvjetiteljstvom XVIII. st. i liberalizmom XIX. st. kada dobivaju prav. jednakost s ostalim građanima država u kojima se nalaze. Tada dolazi i do jačeg razvoja žid. građanstva i inteligencije. Ipak, potkraj XIX. st. pod utjecajem nacionalističkih pokreta dolazi do razvoja modernog → antisemitizma, ali i razvoja žid. nacionalizma (→ cionizam), usmjerenog na obnovu žid. države u Palestini. Tijekom II. svj. rata nacist. Njemačka i njezine satelitske države (Italija, Slovačka, višijevska Francuska, Slovačka, Mađarska, NDH, nedićevska Srbija i dr.) provele su u većem ili manjem opsegu masovnu likvidaciju Ž., koja se procjenjuje na o. 6 000 000 žrtava (holokaust), što je osvijestilo nužnost stvaranja nezavisne žid. države (→ Izrael). Ž. u Hrvatskoj. Prvi spomeni Ž. na hrv. tlu datiraju iz ant. razdoblja. Čini se da su žid. općine sa sinagogama postojale u Saloni i Mursi. Žid. vjeroispovijesti bila su i pojedina plemena unutar II. avarskoga kaganata. Izgleda da je Ž. u Hrvatskoj bilo i u X. st., ali se vjerojatno radi samo o pojedinačnim trgovcima. Prvi sigurni podaci o prisutnosti Ž. tijekom razvijenog sr. vijeka potječu iz Zadra, Dubrovnika, Splita i Zagreba (XIV. st.). Nov priljev Ž. nastupio je izgonom sefardskih Ž. iz Španjolske potkraj XV. st., kada se mnogi od njih naseljavaju u dalm. gradovima i Bosni pod osman. vlašću. Split. sefard Daniel Rodriguez utemeljio je potkraj XVI. st. split. skelu te odigrao važnu ulogu u gosp. razvoju Splita i Dalmacije. Iako posebne žid. četvrti nastaju u Dubrovniku 1546. (Žudioska ulica) i Splitu 1778. (Geto), Ž. su u dalm. gradovima bili ugl. tolerantno prihvaćani te su slobodno sudjelovali u grad. životu (trgovci, liječnici i dr.). Na S Hrvatske broj Ž. značajnije raste tek nakon edikta Josipa II. o toleranciji (1783), ali punu ravnopravnost postižu tek 1873. Do 1940-ih broj Ž. u Hrvatskoj raste do o. 25 000, a u Bosni do 15 000; organiziraju se brojne žid. zajednice i kult. društva, a Ž. igraju značajnu ulogu u gospodarstvu i kulturi. Cionistički pokret razvija se nakon 1900. Iako su Ž. u Hrvatskoj u najvećoj mjeri bili potpuno uklopljeni u društvo, a mnogi od njih pristaše hrv. nac. ideologije, režim NDH proveo je, na poticaj nacist. Njemačke, masovne progone Ž., nakon kojih je u Hrvatskoj i Bosni ostalo samo o. 9000 Ž.; o. 4500 iselilo je nakon uspostave države Izrael u nju. Tijekom komunist. razdoblja djelatnost žid. zajednica bila je ograničena, da bi nešto ojačala tijekom 1980-ih. Nov organizacijski poticaj žid. zajednice u Hrvatskoj dobivaju 1992. kada je utemeljen Savez židovskih općina Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu.
Pogledaj natuknicu u drugim edicijama:

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: