crnogorska književnost. Među prva crnogorska književna djela ubraja se Život zetskog kneza Vladimira (druga polovina XI. stoljeća) koje je na osnovi narodnih priča i pjesama napisao Zećanin iz Krajine. Pri kraju XII. stoljeća nastaje Miroslavljevo evanđelje, sačuvano u dva rukopisa; prvom je autor nepoznat a drugi je napisao Grigorije Dijak. Iz sredine XIII. stoljeća potječe Ilovačka krmčija, zbornik crkvenih i građanskih prava pisan po nalogu episkopa Neofrita. Iz XIII. i XIV. stoljeća većim je dijelom sačuvana duhovna literatura. Utjecaj bizantske književnosti sve je jači u XIV. i XV. stoljeću. Značajno djelo iz tog razdoblja je Gorički zbornik (1441–42, korespondencija Jelene Balšić i Nikona Jerusalimca), u kojima se propovijedaju bogatstva kršćanskog života. Godine 1453. đakon Damjan sastavlja pravni zbornik Vlastareva sintagma. Veliku važnost za razvoj crnogorske kulture imao je kratkotrajan rad Crnojevića štamparije (1483–96), prve ćirilske tiskare u južnoj Europi i prve državne tiskare uopće. Među nekoliko sačuvanih inkunabula izdvaja se djelo Oktoih prvoglasnik. U to vrijeme Crna Gora gubi nezavisnost te kontinentalni dijelovi padaju pod tursku vlast, dok će primorjem vladati Mlečani, Francuzi i Austrijanci. U Kotoru, Perastu i Budvi sve do XIX. stoljeća, pod utjecajem zapadnoeuropskih gibanja, razvija se bogat kulturni život, a književnici većim dijelom pišu na latinskom i talijanskom jeziku. Narodnim jezikom pišu → Vicko Bolica Kokoljić, autor Života svete Ozane, Ivan Krušala, Andrija Zmajević, važna ličnost kulturnog života XVII. stoljeća koji je pisao na latinici i ćirilici, a poznat je i po djelu Lietopis zarkovni te spjevu Peraški boj 1645. godine, zatim Vicko Skure, Niko Luković, Matija Zmajević, Antun Kojović, Miroslav Zanović te Ivan Antun Nenadić, barokni pjesnik i dramatičar (Šambek satarisan; Nauk karstjanski; Prikazanje muke Jezusove). Veliku važnost za razvoj književnosti imali su pisci potekli iz vladarske kuće Petrovića Njegoša: → Vladika Danilo (oko 1670–1735); Vasilije Petrović Njegoš (1709–66), autor Knjige za Črnogorce vasenat venetski i pjesme Crna Gora; Petar I. Petrović Njegoš (1747–1830), osnivač moderne crnogorske države, pisac deseteračkih pjesama, autor i mnogih poslanica te Kratke istorije Crne Gore i, na posljetku, najpoznatiji crnogorski književnik → Petar II. Petrović Njegoš (1813–51), pisac filozofske poeme Luča mikrokozma (1845), čuvenog spjeva Gorski vijenac (1847) i poetske drame Lažni car Šćepan Mali (1851), koji će snažno utjecati na kretanja ne samo u crnogorskoj književnosti. U drugoj polovini XIX. stoljeća epsku poeziju pišu Matov Martinović i Mirko Petrović te liričari Stevan Perović Cuca i Jovan Sundečić. Važnu kulturnu ulogu imalo je književno djelovanje crnogorskog vladara → Nikole I. Petrovića (1841–1921), koji će ostati poznat po drami Balkanska carica (1884) te pjesmi Onam’ onamo. Nastavljajući se na Njegoša, utjecajna djela krajem stoljeća pišu i Stefan Mitrov Ljubiša i Marko Miljanov Popović. Početkom XX. stoljeća dolazi do procvata crnogorskog književnog i kulturnog života. U tom se razdoblju, među ostalima, ističu pjesnici Jovan Lipovac, Radoje Roganović, Filip Kovačević i Mićun Pavičević te prozaci Đuro Perović, Marko Car, Jovan Ivanišević, Andrija Jovičević, Mihailo Vukčević i Savo Vuletić. Između dvaju ratova u pjesništvu prevladava socijalna tematika, a nezaobilazna su ostvarenja Riste Ratkovića, Mirka Banjevića, Janka Đonovića i Radovana Zogovića, a vodeći su prozaici Nikola Lopičić i Dušan Đurović. Nakon rata izdvajaju se pjesnički opusi Dušana Kostića, Radonje Vešovića, Blaže Šćepanovića, Branka Banjevića, Gojka Janjuševića, Gojka Dapčevića, Matije Bećkovića, Ratka Vujoševića, kazališni komadi Veljka Radovića, Žarka Komanina i Radoslava Rotkovića te prozna djela Mihaila Lalića, Čede Vukovića, Sretena Asanijevića, Ćamila Sijarića, Nike Jovičevića, Jevrema Brkovića, Miodraga Bulatovića, Branimira Šćepanovića, Dragana Nikolića, Bogdana Šeklera, Miladina Ćuvafića i Zuvdije Hodžića.