glazbala, folklorna, naprave koje ljudi upotrebljavaju za glazbovanje, od jednostavnih (npr. list ili travka) do složenih, što ih izrađuju specijalisti (npr. gajde). U Hrvatskoj obuhvaćaju širok raspon od dječjih igračaka do onih s obrednom funkcijom, a osobito često s funkcijom plesne pratnje. Idiofona (samozvučna g. kod kojih zvuk nastaje titranjem glazbala u cjelini) su razna zvona (klepke) primjenjivana u pokladama, čegrtaljke, škrebetaljke (kao zamjena crkvenim zvonima u uskrsnom tjednu), zvečke metalne (primjerice na čizmama Bunjevaca), glinene ili pak sasušene tikvice, također poklopci, dječje guslice (sastavljene od dvaju komada kukuruzovine koji međusobno stružu) i dr. Kordofona (kojima se zvuk proizvodi titranjem žice) dijele se na gudaće i trzaće. Gudaćima, na kojima se svira povlačenjem gudala, pripadaju → gusle, glazbalo isključivo u funkciji pratnje pri kazivanju epskih pjesama, u dalmatinskom zaleđu i Lici, te lirica, lijerica, solističko gazbalo kao pratnja plesu u Dubrovačkom primorju, Konavlima, na Lastovu i Mljetu. Pod utjecajem gradske kulture i u folklornoj se glazbi rabi violina (gusle, egede) u okviru gudačkoga plesnog sastava u Podravini, Hrvatskom zagorju, okolici Zagreba i Karlovca te sjevernoj Istri. Trzaćim glazbalima pripada → tamburica, preuzeta od Turaka u XIV–XV. st. i udomaćena ili kao solističko glazbalo (samica, dangubica) ili se od nje sastavlja cijeli orkestar (osobito u Slavoniji). U Dalmaciji je za pratnju serenada bila uobičajena mandolina kao solističko glazbalo, dok je obiteljsko glazbalo u Hrvatskom zagorju i Gorskom kotaru bila citra. U glazbenim sastavima Podravine, Međimurja, okolice Bjelovara i Svetoga Ivana Zeline obvezan je bio i cimbal. Aerofona (puhaća glazbala kod kojih se zvuk proizvodi puhanjem u cijev) javljaju se u 4 podskupine: 1. sviraljke tipa flaute su jednocijevne svirale, → frule, bez rupica ili s njima (npr. strančica), te → dvojnice, trojnice (s 2 ili 3 cijevi izrađene od jednoga komada drva); 2. s jednostrukim jezičkom tipa klarineta su jednocijevne diplice, dvocijevne → diple, koje mogu biti i s dodatkom mijeha (mišnice, mješnice u Istri, na Kvarnerskim otocima, u dalmatinskom zaleđu), a izvode dvoglas. Njima su srodne → gajde u Slavoniji i → dude u Podravini i bilogorskom kraju, na kojima se, zbog još jedne dodatne cijevi, svira troglas; 3. s dvostrukim jezičkom tipa oboe najpoznatije su sopele, roženice, koje se grade u 2 veličine (vela sopela i mala sopela), a prate ples ili svečani ophod u Istri, Hrvatskom primorju i na Krku; 4. trubljama pripadaju rogovi (životinjski, od drva, lima, školjke). Najmanja grupa hrvatskih folklornih glazbala su membranofona, udaraljke kod kojih se zvuk proizvodi titranjem opne. Osim limenoga bubnja na Korčuli za pratnju plesa s mačevima, poznat je u pokladnom ophodu sjeverne i središnje Hrvatske lončani bas, brunda, prda, na kojem se zvuk stvara trenjem štapića provučenog kroz središte opne napete preko glinenoga lonca.