hrvatska književnost, A. Šenoa Vienac domaćeg pjesničtva, Zagreb, 1873.
hrvatska književnost, Baščanska ploča
hrvatska književnost, književnost na hrvatskom jeziku i književnost na tlu Hrvatske; uz pismenost i umjetničko književno stvaralaštvo (literatura), obuhvaća i pučku i usmenu književnost, kao i znanost o književnosti.
Pismenost i književno stvaralaštvo. Slavenima zajedničko bogoslužje na staroslavenskom jeziku širi se u Hrvatskoj od početka X. stoljeća. Počeci književnoga stvaralaštva javljaju se s počecima hrvatske pismenosti na glagoljskim spomenicima iz XI. stoljeća (“Valunska ploča”, “Plominski natpis”); “Baščanska ploča” pokazuje i tragove starohrvatskoga jezika (→ glagoljica), a sačuvani su odlomci misala i crkvenih knjiga iz XI. i XII. stoljeća (“Kijevski listići”, “Bečki listići” i dr.), te razni kasniji misali, brevijari, lekcionari (najpoznatiji i umjetnički urešeni “Misal kneza Novaka”, 1368, “Misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića”, početkom XV. stoljeća). Prve knjige tiskane su u Veneciji (1483) kao i u Senju, Kosinju i Rijeci. Govorni jezik postupno ulazi u starocrkvenoslavenske tekstove, a u XIV. stoljeću mogu se razlikovati i narječja, najprije čakavsko, pa štokavsko i kajkavsko; u ranoj su upotrebi i sva tri pisma, glagoljica, latinica i ćirilica (bosančica, hrvatica), na kojoj su pisane i povelje, statuti (na primjer “Povaljska listina”, 1250; “Poljički statut”, XV. stoljeće) i drugi književni spomenici (“Hrvatska kronika”, Dmine Papalić, 1510; “Libro od mnozijeh razloga”, Dubrovnik 1520. i dr.). Uz pravne spise (najpoznatiji “Vinodolski zakonik”, 1288), postupno se razvija književnost u užem smislu s legendama i prvim prevođenim romanima koji prate europske srednjovjekovne književne tokove (“Aleksandrida”, “Rumanac trojski”), s izvornim ljetopisima (najznamenitiji Popa Dukljanina), moralno-didaktičnim knjigama (razni lucidari), crvenim dramama (“mukama”), kao i prvim stihovima (najpoznatija božićna pjesma “U se vrime godišća”).
Početkom XV. stoljeća i u Hrvatskoj cvjeta humanizam i renesansa s piscima latinistima, koji uz latinski, pišu i na hrvatskom. Janus Pannonius jedan je od najistaknutijih duhova svojega doba, a javlja se i (nesačuvanim) književnim radom na hrvatskom jeziku. Najznačajniji i europski prisutan intelektualni je rad Marka Marulića, od kojega potječe i prvi hrvatski umjetnički spjev, “u versih hrvacki složena”, “Judita”. U dubrovačkom krugu javljaju se petrarkisti s ljubavnim pjesmama (Šiško Menčetić, Džore Držić), ali i dramama (Mavro Vetranović Čavčić, Nikola Nalješković), te po najvišim komediografskim hrvatskim i europskim dometima, do danas izvođeni Marin Držić (“Novela od Stanca”, “Dundo Maroje” i dr.). U tom krugu ističu se još pjesnici Dinko Ranjina, Dominko Zlatarić, Horacije Mažibradić. Najviši su dometi i hvarskoga kruga s pjesmama i dramama Hanibala Lucića (“Jur nijedna na svit vila”, “Robinja”), književnim djelom Petra Hektorovića (“Ribanje i ribarsko prigovaranje”, 1556), popularnim maskeratnim igrama (Mikša Pelegrinović “Jeđupka”) i dr. Ističe se i zadarski krug, napose Petar Zoranić, pisac prvoga hrvatskog romana (“Planine”, 1536). I u doba baroka u Dubrovniku cvjeta književnost najviših dometa: Ivan Gundulić piše i drame, ali su najveća njegova pjesnička ostvarenja (“Suze sina razmetnoga”, “Osman”). Pišu se i parodije i komične poeme (Stijepo Đurđević, Vladislav Menčetić), uz kanconijere i religiozne spjevove (Ivan Bunić Vučić) bilježe se i životopisi samih pisaca (svestrani Ignjat Đurđević), a i sama državna samosvijest postaje interes drame (Junije Palmotić “Pavlimir”). U obalnom pojasu ističu se još Korčulanin Petar Kanavelić i Splićanin Jerolim Kavanjin te na Pagu Bartol Kašić. U kontinentalnoj Hrvatskoj u XVI. stoljeću prepisuju se i tiskaju pjesmarice, poučna književnost, a vjerojatnu popularnost ima i spjev o padu Sigeta; najistaknutiji su pisci Antun Vramec i Ivan Pergošić. Ovdje jača književni rad u XVII. stoljeću s djelima Jurja Habdelića i Ivana Belostenca (“Gazofilacij”, prvi potpuniji hrvatsko-latinski rječnik), kao i prinosima prosvijećenoga plemstva – Fran Krsto Frankapan, Petar Zrinski, te Senjanin Pavao Ritter Vitezović koji navješćuje nacionalnu preporodnu djelatnost (“Croatia rediviva” i dr.).
Prosvjetiteljstvo. Osim istaknutih znanstvenika, filozofa i vjerskih mislilaca svojega doba (od Matije Vlačića Ilirika, do Jurja Križanića i Ruđera Boškovića i dr.), koji djeluju mahom izvan Hrvatske, u prosvjetiteljstvu djeluju i domaći pučki pisci čija djela, kao što su “Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga” (1747) Filipa Grabovca i osobito “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” (1756) Andrije Kačića Miošića stječu veliku popularnost; pojedina djela, na primjer “Satir iliti divji čovik” Matije Antuna Relkovića, 1762, izazivaju i javne rasprave.
Premda je još Matija Petar Katančić početkom XIX. stoljeća upućivao na hrvatstvo “Ilira”, nacionalni preporod započinje tim nazivom: ilirizam nije samo književni nego i opći kulturni i društveni pokret sa snažnim domoljubnim političkim značenjem, vezanim i za opću slavensku uzajamnost i hrvatski nacionalni razvitak. Središnja je ličnost Ljudevit Gaj i krug oko Danice ilirske (1835), a neposredan rezultat stvaranje jedinstvenoga književnog jezika temeljenog na starijoj književnoj baštini, osobito dubrovačkoj. Neka književna djela Stanka Vraza, Petra Preradovića i osobito Ivana Mažuranića (“Smrt Smail-age Čengića”, 1846), pripadaju hrvatskoj književnoj klasici, kao i širi intelektualni i društveni rad Ivana Kukuljevića Sakcinskog, uz pokroviteljstvo đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera, koji utemeljuje središnje hrvatske nacionalne kulturne ustanove: Akademiju (1866), Sveučilište (1874) i dr. Također časopis “Vienac” (1869) kroz tri desetljeća ostaje činitelj modernoga književnog i kulturnog života. Pjesništvo, novelistika, pripovjedačka ili dramska književnost, kao i književna kritika i filološka istraživanja toga doba, sastavnice su i današnje hrvatske kulturne suvremenosti (Mirko Bogović, Dragojla Jarnević, Luka Botić, Fran Kurelac, Antun Veber Tkalčević, Vatroslav Jagić, Ante Starčević, Matko Laginja i dr.), a u samoj književnosti izdiže se kao najveći i najplodniji August Šenoa, uz ostalo i pisac prvoga modernog hrvatskog romana (“Zlatarovo zlato”, 1871) te po mnogome i začetnik novoga književnog smjera, realizma.
U razdoblju realizma i naturalizma pisci se, kao i politika, od idiličnoga domoljublja ponajprije okreću socijalnoj tematici; najsnažniji izraz tome daje Ante Kovačić (“U registraturi”, 1888), kao i drugi pisci visokih dometa, Eugen Kumičić, Ksaver Šandor Gjalski političkim romanom “U noći” (1887), Vjenceslav Novak (“Posljednji Stipančići”, 1899), Josip Kozarac (“Mrtvi kapitali”, 1890), pjesnici August Harambašić, te jedan od najvećih hrvatskih pjesnika uopće, Silvije Strahimir Kranjčević, koji (uz Janka Leskovara), otvara i put hrvatskoj moderni.
Od konca XIX. stoljeća do I. svjetskog rata hrvatska književnost prati raznolike europske i razvija vlastite tendencije, najprije obilježene borbom “starih” i “mladih”, okupljenih oko pojedinih zbornika (Hrvatska mlada lirika, 1914), časopisa i društvenih događanja (Hrvatski salon, Novo doba i dr.). U tom razdoblju moderne, uz teoretske prinose Milivoja Dežmana, Milana Marjanovića i Milutina Cihlara Nehajeva (također roman “Bijeg”, 1909), najviši su prinosi: u lirici Vladimir Vidrić, Milan Begović, Fran Galović, Dragutin Domjanić, Vladimir Čerina i dr., izniman dramski opus Ive Vojnovića (“Dubrovačka trilogija”, 1903), novelistika Dinka Šimunovića; ističu se i Josip Kosor, Milan Ogrizović, Ivan Kozarac, te već tada avangardni Janko Polić Kamov. Izvan takvih interesa, ali najviših vrijednosti, jesu i fantastika u bajkama Ivane Brlić-Mažuranić (“Priče iz davnine”, 1916) te popularni povijesni romani Marije Jurić Zagorke. Osobito je pjesničko i pripovjedačko mjesto Vladimira Nazora, koji stječe reputaciju “nacionalnoga pjesnika” (M. Marjanović). Poseban je i izniman položaj Antuna Gustava Matoša, najutjecajnije ličnosti moderne hrvatske književnosti, kako po izvornom stvaralaštvu, tako i u književnoj kritici i publicistici, pa i u europskom i kritičkom usmjeravanju općih kulturnih tema i književnih motiva.
Između dvaju svjetskih ratova književnost se snažno isprepleće s političkim napetostima koje teško opterećuju nacionalni i društveni život. Isprva orijentirani jugoslavenskomu jedinstvu (sve do prihvaćanja ekavice), razgolićenjem velikosrpskoga hegemonističkog karaktera vlasti, osobito nakon ubojstva Stjepana Radića 1928, gotovo se svi hrvatski pisci vraćaju vlastitim književnim i jezičnim tradicijama i nacionalnim, u najmanju ruku federalističkim i uglavnom republikanskim orijentacijama. Na različite načine to izražavaju i katolički i ljevičarski krugovi, kada su i u međusobnom sukobu. Isprva politički heterogena (“Hrvatska revija”, 1928), od 1930-ih Matica hrvatska se pod predsjedanjem Filipa Lukasa okreće desnici (“Hrvatska smotra”, 1933–45) te se ljevičari s Miroslavom Krležom okupljaju oko drugih časopisa (najpoznatiji “Književnik”, 1928, poslije “Danas”, 1934. i “Pečat”, 1939). Sam Krleža središnja je ličnost ne samo književnoga života: u njegovim dramama, romanima, pjesmama, esejima, polemikama rekonstruirana je i izražena svojevrsna materijalna i duhovna zbilja hrvatskoga života, od srednjovjekovnoga puntarstva (“Balade Petrice Kerempuha”) do građanskih salona (“Gospoda Glembajevi”), od ratnih stradanja puka (“Hrvatski bog Mars”) do intimističkih, psiholoških stanja pojedinca (“Povratak Filipa Latinovicza”). Krleža je i pisac koji je tematikom i stavom snažno utjecao i na druga područja umjetnosti (na primjer slikarstvo, grupa Zemlja), te uopće na intelektualan i neposredno politički život, tako da se pojam “krležijanaca” prostire preko više generacija. Donekle je antipodski drugi najveći hrvatski moderni pisac, bosanski Hrvat Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961, koji je djelovao u Zagrebu (ubrojen još u zbornik “Hrvatska mlada lirika”, 1914) i poslije u Beogradu, te uz hrvatsku, po jeziku i dijelu tematike, pripada i srpskoj i bosanskoj književnosti; bosanske teme, uključujući i franjevačku baštinu, dominiraju njegovim velikim, stilistički vrhunski obrađenim romanima. Velik je utjecaj u književnom životu ostavio i pjesnik, prevoditelj i feljtonist Tin Ujević, u kojem se križaju brojni putovi i međuodnosi suvremenih umjetničkih estetika, od simbolizma i nadrealizma do metafizičnosti. Posebno zapažena pjesnička djela ostvarili su Antun Branko Šimić, Gustav Krklec, Dobriša Cesarić, Vjekoslav Kaleb, Dragutin Tadijanović, a unutar kršćanske duhovnosti Đuro Sudeta i Nikola Šop. Milan Begović ostvaruje naglašeno modernistički opus, izvođen i u Parizu. Iznimno ostvarenje predstavlja poema “Jama” pjesnika Ivana Gorana Kovačića, jedna od najpotresnijih vizija ratnoga zlodjela u svjetskoj književnosti. Među prozaistima, socijalno i nacionalno angažiranim djelom javlja se August Cesarec (“Careva kraljevina”, 1925); ljevičarski polemičan, borac za hrvatsko nacionalno pitanje, ubijen od ustaša 1941, ostavio je zapis “živjela sovjetska Hrvatska”. Naprotiv, Mile Budak, talentirani pripovjedač o tradicionalnom životu na hrvatskom (ličkom) selu (“Ognjište”, 1938), također progonjen od tadašnje vlasti, okreće se ustaštvu te postaje Pavelićev doglavnik; osuđen na smrt 1945. Drugačiji je put Vjekoslava Majera, koji se u romanima bavio prizorima iz gradskoga života na način mirna i dobrohotna promatrača (“Dnevnik Očenašeka”, 1938). Manje su politički naglašeni, iako također socijalno angažirani, i pisci poput Slavka Kolara, Ivana Kozarčanina i popularnoga Mihovila Pavleka Miškine, koji je također postao žrtva ustaškoga režima. Stoga ne samo zbog književnog i političkog angažmana, u partizane odlaze i pisci koji se nisu prije politički angažirali, kao na primjer V. Nazor, ali i drugi: Vjekoslav Kaleb, Jure Kaštelan, Ivan Dončević, Mirko Božić, Jure Franičević Pločar, Josip Horvat. Ratni vihor pomeo je i jednog od najdarovitijih pjesnika Viktora Vidu do Argentine, gdje su mu nakon hrvatskih i talijanskih pjesama objavljivane i nove na španjolskom jeziku. Između dvaju ratova snažno je utemeljena i književna kritika i povijest književnosti radovima Mihovila Kombola, Alberta Halera, Antuna Barca i dr.
Nakon II. svjetskog rata socijalistička ideologija dolazi do utjecaja više u politici prema književnim društvima i časopisima, ali ne ostavlja traga u samoj književnosti. Nakon sukoba s Informbiroom, Krležin znameniti referat na kongresu književnika u Ljubljani 1952. oslobađa umjetnost partijskih stega. Djeluju mnogi dotadašnji pisci, a javljaju se i nove, posve nezavisne književne ličnosti u čijim djelima nema političkog označavanja: Petar Šegedin objavljuje romane i novele intelektualističkih preokupacija, Vladan Desnica u romansijerskom kazivanju (“Proljeća Ivana Galeba”, 1957) slijedi modernističke postupke, Ranko Marinković osobito u novelama (“Ruke”, 1953) i romanu “Kiklop”, 1965, postiže stilske vrhunce hrvatske književne riječi, Ivan Raos stječe popularnost živom narativnošću slikanja žilavog duha Zagore. U pjesništvu nove obzore ostvaruje Vesna Parun, svoju nadrealističku poetiku obnavlja Drago Ivanišević, dok Radovan Ivšić svoje nadrealističko djelo ostvaruje u Parizu. Jedan od najvećih dometa u romanu sljedećega naraštaja svakako je djelo “Mirisi, zlato i tamjan” (1968) Slobodana Novaka. Tu se već izražava generacija okupljena oko časopisa “Krugovi” (1952–58) koja se priklanja europskim i (prvi put) američkim književnim senzibilitetima izražavajući ih u romanu i drami, poeziji, esejistici i prevodilaštvu: Antun Šoljan, Ivan Slamnig, Slavko Mihalić, Josip Pupačić, Irena Vrkljan, Vesna Krmpotić, Milivoj Slaviček, Zvonimir Golob, Zlatko Tomičić, Vojislav Kuzmanović, Vlado Gotovac i mnogi drugi kojima se pridružuje i generacija koju promovira časopis “Razlog” (1961–68). Utjecajna je djelatnost Filozofskoga fakulteta, gdje se utemeljuje i takozvana zagrebačka škola znanosti o književnosti (Zdenko Škreb, Aleksandar Flaker, Ivo Frangeš, Viktor Žmegač i dr.), a značajne intelektualne i književno-kritičke prinose daju i Maja Bošković Stulli, Stanko Lasić, Milivoj Solar, Radoslav Katičić i dr. Jačanjem nakladničke i časopisne djelatnosti postaje teško sistematizirati šarolikost književnih pojava; od raznolikog pjesništva (Miroslav Slavko Mađer, Stanko Juriša, Dubravko Ivančan i dr.) i ogledanja u različitim književnim rodovima (Čedo Prica, Krsto Špoljar, Saša Vereš, Fedor Vidas i dr.), pretežno književne kritike i feljtonistike (Vlatko Pavletić, Miroslav Šicel, Bruno Popović, Miroslav Vaupotić i dr.), do istaknutih pisaca i pjesnika koji pišu i za djecu (Sunčana Škrinjarić, Nada Iveljić, Višnja Stahuljak, Ivan Kušan i dr.), ili romanopisaca zasebnog tipa narativnosti (Ivan Aralica), snažnih pjesničkih osobnosti (Danijel Dragojević), dramatičara koji otkrivaju nove postupke i teme (Vinko Brešan “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”, 1971). Takve su složene književne i književno-kritičarske i publicističke ličnosti Zvonimir Mrkonjić (modernistička reinterpretacija pjesništva), Tomislav Ladan (eksperimentalni roman, prijevodi Aristotela i dr.), Predrag Matvejević (“Mediteranski brevijar”, 1987), Matko Peić (likovna kritika i putopisi), Milan Mirić, Željko Falout, Željka Čorak i dr. Miljenko Smoje stječe popularnost humorista, Dalibor Cvitan, Tomislav Sabljak, Branimir Donat, Veselko Tenžera, Igor Mandić, Marko Grčić, Vjeran Zuppa, Ante Stamać i dr. javljaju se i kritikom fenomena javnoga života; svakodnevicom se u romanu zanimaju i Zvonimir Majdak, Alojz Majetić, Branislav Glumac, dok Nedjeljko Fabrio u romanima obnavlja i povijesnu fresku; pjesništvom i likovnom kritikom bave se Tonko Maroević, Igor Zidić i Zvonimir Maković; kao pjesnička generacija javljaju se 1970-ih Marija Peakić, Tito Bilopavlović, Branimir Bošnjak, Luko Paljetak, Ivan Rogić Nehajev, Mile Stojić, Goran Babić, Sonja Manojlović, Adriana Škunca, Enes Kišević, Vladimir Reinhofer, Ljubomir Stefanović, Milorad Stojević, Jakša Fiamengo i dr. Nova proza u romanu od 1970-ih preispituje i hrvatske ratne i poslijeratne političke podjele (Stjepan Čuić), ispituje putove izgubljene provincijske i velegradske naivnosti rock generacije (Goran Tribuson), uključuje i dikciju kriminalističkoga romana (uz Tribusona, Pavao Pavličić), prozu u trapericama (Pero Kvesić), fantastiku, pa i lokalno-univerzalnu mediteransku erudiciju (Veljko Barbieri). Uz Irfana Horozovića, Drage Kekanovića, Sašu Meršinjaka, Predraga Raosa i dr., izdvajaju se i spisateljice Dubravka Ugrešić, također odnošenjem prema traumatskim mjestima suvremene hrvatske povijesti, i Slavenka Drakulić, bliska feminističkim preokupacijama; u drami, tematikom političkih preispitivanja zaokupljen je Slobodan Šnajder. Pojedini neko vrijeme (Šnajder, Drakulić) ili trajnije (Ugrešić) djeluju izvan Hrvatske. Među mlađim dramatičarima osobito je izvođen Miro Gavran. Kao književni kritičar generacije javlja se Velimir Visković, također i uredničkim djelovanjem, te Dražen Katunarić, Branko Maleš, Branko Čegec, Miroslav Mićanović. Uz “Republiku”, značajni su časopisi “Off”, “Quorum”, “Mostovi” i dr. U Hrvatsku se vraćaju i neki poznatiji “emigrantski pisci” (Vinko Nikolić, Boris Maruna i dr.), a i neki značajniji srpski pisci (Mirko Kovač, Bora Ćosić) dolaze i djeluju upravo u Hrvatskoj. Raspad Jugoslavije i Domovinski rat tematska je i problemska odrednica za znatan dio pisaca koji se javljaju domoljubnim angažmanom (antologija “U tom strašnom času”; zbornik “Hrvatsko ratno pismo”, oboje 1992), ili složenijim poetikama (N. Fabrio “Smrt Vronskoga”) te osobito u noveli (Ratko Cvetnić “Kratki izlet”), čemu pridonose i neki pisci koji dolaze u Hrvatsku iz BiH (Darko Lukić, Ivan Lovrenović, Jozefina Dautbegović, te osobito popularan Miljenko Jergović – “Sarajevski Marlboro”, 1994). Razvitkom nakladništva i novinstva uopće u 2000-ima javlja se i svojevrstan fenomen medijske književnosti čemu osobito pridonosi pokret “fakovaca” (od Festival A književnosti), koji obuhvaća dio mlađega književnog naraštaja (uz Jergovića, Borivoj Radaković, Zoran Ferić, Ante Tomić, Robert Perišić, Jurica Pavičić, Edo Popović i dr.). Mada u demokratskom okruženju, stanovito opterećenje politikom ne mimoilazi ni književne krugove. Aktivan je hrvatski PEN, a 2003. od jedinstvenoga Društva hrvatskih književnika stvara se i Hrvatsko društvo pisaca, dok jedan dio pisaca ostaje i neopredijeljen.