Alžir

Službeni naziv: Demokratska Narodna Republika Alžir; Ğumhurīya al Ğazā’iriya al-Dimuqrātiya al-Ša‘biya
Površina: 2 381 741 km2
Stanovništvo (procjena 2011): 35 980 000 (15,1 stanovnika/km2 ); 74% gradsko
Glavni grad Alžir (El-Gezâ’ir), 2 916 000 stanovnika (procjena 2011)
Upravna podjela 48 provincija (vilajeta)
Službeni jezik arapski; ostali jezici: francuski i berberski dijalekt tamazigt (ustavno priznat 2012)
Valuta alžirski dinar (DZD) = 100 santima
Alžir (francuski: Algérie), država u sjeverozapadnoj → Africi (Magreb), izlazi na Sredozemno more, graniči s Tunisom i Libijom na istoku, Nigerom na jugoistoku, Malijem i Mauretanijom na jugozapadu, Zapadnom Saharom i Marokom na zapadu.

Prirodna obilježja

Assekrem
oaza Beni Izguen
pustinjski pejsaž

Alžir je po površini prva afrička i 10. zemlja u svijetu; oko 85% nalazi se u saharskom području i praktički je nenaseljeno. Na jugu, u području kamenitih pustinja (hamada), uzdiže se planinski masiv → Ahaggar s najvišim vrhom Alžira (Tahat, 2918 m). U središnjem su dijelu prostrane pješčane pustinje, Veliki zapadni Erg na 400–600 m n. m. i Veliki istočni Erg, koji je blago nagnut prema sjeveru te se podno masiva Aures spušta ispod razine mora. U sjevernom dijelu zemlje razlikuje se nekoliko zona koje se pružaju u smjeru jugozapad–sjeveroistok. Sjeverno od Sahare pruža se Saharski Atlas, najstariji dio → Atlas; slijedi zona visokih ravnjaka i kotlina na 800–1000 m n. m. s plitkim slanim jezerima (šotovima). Na sjeveru, uz Sredozemno more, pruža se Tell, najnaseljeniji dio zemlje koji se sastoji od Tell Atlasa i nekoliko manjih nizina razdvojenih priobalnim gorjima. Seizmički aktivno područje, s tri jaka potresa u posljednjih 50 godina. Obala je slabo razvedena bez većih otoka. Sredozemna klima s vrućim ljetima i blagim zimama; kada padne većina oborina, planinama je ograničena na usko priobalje. Utjecaj reljefa ogleda se u nešto nižim temperaturama, a količina oborina raste samo u istočnom dijelu. Planinska unutrašnjost ima suhu klimu s hladnim zimama kad temperatura padne i ispod 0 °C. Južno od Saharskog Atlasa prevladava pustinjska klima s velikim dnevnim amplitudama temperature i vrlo rijetkim oborinama, mjestimično tek svake pete godine. Na sjeveru prevladava mediteranska vegetacija: makija, šume hrasta plutnjaka i crnike, na višim dijelovima cedar. U unutarnjim zavalama suha stepa, a u Sahari, osim u oazama, bez biljnog pokrova. Stalnih tokova je malo (samo na području Tella), kratki su i često bujičasti. Najveća je rijeka Chéliff, ali zbog iskorišćivanja njezine vode katkad ljeti i ona presuši. Južno od Tella javljaju se samo povremeni tokovi, vadiji; veliko značenje arteških izvora i bunara.

Stanovništvo

Oko 84% stanovnika Alžira su Arapi, a preostalih 15% su Berberi, od kojih više različitih skupina živi u pojedinim dijelovima planinske unutrašnjosti ili u području Ahaggara. Nekoć mnogobrojnih Francuza i ostalih Europljana ima oko 1%. Gustoća naseljenosti najveća je u sjevernom priobalju (274 st./km2), duž Sredozemnoga mora (1622 km razvedene obale) u ravničarskom pojasu (širina 80–150 km) a naglo se smanjuje prema jugu, dok je Sahara naseljena samo oazno (1,8 st./km2). Na sjeveru su i najveći gradovi (službeni popis stanovništva 2008): Alžir, Oran (arapski: Ouahran) 803 329 stanovnika, Constantine (arapski: Qacentina) 448 028, Annaba 342 703, Blida 331 779, Batna 289 504, Sétif 252 127. Tijekom 50 godina od stjecanja neovisnosti (1962) broj stanovnika Alžira se do današnjih dana gotovo učetverostručio. Jak demografski rast (više od  3% iz 80-ih godina XX. stoljeća) pratili su veliki ruralni egzodusi i vrlo brza urbanizacija koja je dovela do prezakrčenosti većine gradova. Dok je 1960-ih godina gotovo 2/3  stanovnika bilo na selu danas ih oko 2/3 živi u gradovima. Visok prirodni porast tijekom većeg dijela XX. stoljeća se kroz posljednja dva desetljeća smanjuje (1,4%, u razdoblju 2010–15) (završna faza → demografske tranzicije). Porast stanovništva jedno razdoblje bio je nešto manji zbog pada nataliteta i emigracije, osobito u Francusku, ali i ona je tijekom posljednjeg desetljeća u relativnom padu. Prevladava mlado stanovništvo (procjena 2012): mlađih od 15 godina je 26,6%, a starijih od 60 godina 6,5%; očekivano trajanje života je 71,9 godina za muškarce i 75 godina za žene. Gotovo cjelokupno stanovništvo je muslimanske vjere (većinom suniti), a postoje male zajednice katolika i protestanata (manje od 1% ukupnog stanovništva). Nepismeno je 25% ukupnog stanovništva starijeg od 15 godina (procjena 2010); u dobnoj skupini 15–24 godine je 11% nepismenih. Osnovnu školu (obvezna od 1973) pohađa 96% djece. Nekadašnje francusko školstvo je arabizirano; od tridesetak sveučilišta razmještenih po cijeloj zemlji, najstarije je u Alžiru (od 1879). Znatan broj studenata je u inozemstvu (Francuska, SAD).

Gospodarstvo

tržnica u gradu Ghardaia

Nekada poljoprivredna zemlja, ubrzano se po stjecanju nezavisnosti (1962) industrijalizirala, glavni oslonac razvoja izvoz je nafte i plina. Ugljikovodici doprinose s  95% prihoda u ukupnom izvozu, izvor su 60% prihoda državnog proračuna i 30%  BDP-a godišnje (procjena 2010). Alžir je 4. najveći proizvođač nafte u Africi (nakon Nigerije, Angole i Libije), 16. u svijetu. Po proizvodnji i izvozu plina 6. je u svijetu, po rezervama prirodnoga plina 10. u svijetu, a treći je najveći isporučitelj prirodnoga plina Europskoj uniji (nakon Rusije i Norveške). Povećanjem svjetskih cijena nafte početkom 2000. (107 USD/barel, 2012) rasle su alžirske državne devizne rezerve na više od 200 milijarda USD potkraj 2012. (procjene Međunarodnoga monetarnog fonda). Visok vanjski dug (oko 40 milijarda USD) Alžir je 2006. radikalno smanjio na manje od 5 milijarda USD (s više od 30% na ispod 8% BDP-a).

Kočnica rastu je nedovoljna proizvodnja hrane (velik uvoz: oko 6 milijarda USD na godinu). Intenzivno poljodjelstvo moguće je samo u obalnom području Tella i riječnim dolinama. Uzgajaju se žitarice (nešto i na unutarnjim zavalama), šećerna repa, pamuk, duhan, masline, agrumi i grožđe. Osim poljoprivrede, neredovite oborine ograničavaju i mogućnosti iskorišćivanja hidroenergije. Mnogobrojne su višenamjenske brane, ali rastuća potrošnja vode ugrožava održivost zaliha. Iskorišćivanje nafte počelo je krajem 1950-ih, glavna polja su u sjeverozapadnom dijelu Sahare te uz libijsku i tunisku granicu. Uz otprije poznata nalazišta željezne rude, cinka, olova, žive i fosfata otkrivena su (na krajnjem saharskom jugu) nova nalazišta zlata, cinka i urana, a objavljene su i namjere za eksploatacijom izrazito velikih zaliha plina iz škriljca. Iako se od 1980-ih počinje razvijati prerađivačka industrija (tekstilna, kožarska, kemijska, drvna), još uvijek vodeće značenje imaju državne rafinerije, čeličane i željezare, proizvodnja umjetnih gnojiva. Domaći privatni sektor dominira u (uvozno orijentiranoj) prehrambenoj industriji i trgovini, a dosta je značajan u farmaciji i zdravstvu (privatne klinike). Mješoviti ili privatni kapital inozemnoga podrijetla investiran je u cementare, farmaciju i mobilnu telefoniju, te elektro i elektroničku industriju široke potrošnje na osnovi stranih licenci. U bankarskom sektoru, uz dominaciju državnog kapitala, djeluje i 13 alžirskih ogranaka većih inozemnih banaka. U priobalnim gradovima (Arzew, Skikda) postrojenja su za ukapljivanje plina. Plin se izvozi plinovodom u Italiju (od 1981), Sloveniju, te u Španjolsku (od 1996). Od ostalih roba izvoze se fosfati, vino, kovine i rafinirani šećer. U uvozu prevladavaju poljoprivredni i proizvodi široke potrošnje te strojevi. Glavni uvozni trgovinski partneri su Francuska, Italija, Kina, Njemačka, SAD, Španjolska, a najveći izvozni Francuska, Italija, Kanada, Nizozemska, SAD i Španjolska (podaci alžirske carine, 2009). Izvoz je veći od uvoza, a razlika se uglavnom troši na državna ulaganja u prometnu i javnu infrastukturu, stanogradnju, te subvencioniranje uvoza glavnih prehrambenih proizvoda. Podatci pokazuju da je 2006. godine 23% Alžiraca živjelo ispod granice siromaštva.

Prometni sustav razvijen je u sjevernom, gusto naseljenu dijelu, dok su veze s unutrašnjošću slabe. Duljina željezničkih pruga iznosi 4772 km (301 km je elektrificiran, a 1156 km otpada na pruge uskog kolosjeka). Karakteristična dužobalna željeznica sa slijepim odvojcima prema jugu. Duljina cesta iznosi 113 655 km (od toga 645 km autocesta, asfaltirano je 77%). Dvije transsaharske ceste. Glavne luke: Alžir, Oran, Annaba, Arzew, Qacentina i Skikda. Mreža naftovoda i plinovoda od nalazišta do obalnih gradova. Nekoliko međunarodnih zračnih luka, intenzivan unutarnji zračni promet. Samo 14% stanovnika koristi internet (2011).

BDP (procjena 2012): 206,50 mlrd. USD
Nacionalni dohodak po stanovniku (2011): 5523 USD
Udio BDP-a po sektorima (procjena 2012):
poljoprivreda 8,9%, industrija 60,9%, usluge 30,2%
Udio zaposlenih po djelatnosti (2003):
poljoprivreda 14%, industrija 13,4%, trgovina 14,6%, javne službe 10%, Vlada 32%, drugo 16%
Nezaposlenih (procjena 2012): 10,2%
Inflacija (2011): 4,5%; 8,9% (2012)
Realan rast gospodarstva (2008–11): 2,75%/god.; 2,9 (2011)
Uvoz (procjena 2011): 47,21 mlrd. USD
Izvoz (procjena 2011): 73,43 mlrd. USD 

Povijest

Područje današnjeg Alžira naseljeno je od paleolitika. Starosjedilačko stanovništvo su Numiđani – pripadnici berberskih plemena. Na sjevernoj obali Afrike osnovane su u ←XII. stoljeću feničke trgovačke kolonije koje su od ←IX. stoljeća ujedinjene u državi Kartagi. U ←III. stoljeću u unutrašnjosti Alžira osnovano je Kraljevstvo Numidija koje dostiže vrhunac u vrijeme kralja Mazinise. On je, u savezništvu s Rimom, poslije pada grada Kartage, ujedinio Numidiju. Za kraljevanja Jugurte Numidija je bila u ratu s Rimom, a ←46. postaje rimskom kolonijom pod imenom Africa Nova. Vandali su u V. stoljeću zauzeli obalu Alžira, a u doba Justinijana Bizant je ovladao tim područjem. Tijekom VII. stoljeća Alžir su osvojili Arapi. Osvojeni teritorij nazvan je Središnjim Magrebom i pripojen kalifatu Omejida. Berberi su tada arabizirani i islamizirani. U drugoj polovici VIII. stoljeća berberska plemena osnivaju lokalne države: Zirida,Hamadida (X–XII. stoljeće) i Zinaida (XIII. stoljeće). U XII. i XIII. stoljeću Alžir je bio u sastavu carstva Almoravida i Almohada.  Potkraj XV. stoljeća u Alžir se naseljavaju muslimanske izbjeglice iz Španjolske. U istom razdoblju Berberi su organizirali gusarske napade na brodove u Sredozemlju, pa su stoga Španjolci u XVI. stoljeću zauzeli neka njihova uporišta na obali Alžira (Oran 1509, Alžir 1510). Gusari su tada zatražili pomoć od Osmanlija, a gusarski vođe Horuk i Hajreddin Barbarossa,  kao turski službenici, sami su uspostavili vlast u Alžiru. Središnji dio Alžira Osmanlije su nazvali Al-Džazair. Ovaj su naziv preuzeli Francuzi kao Algérie, odnosno glavni grad Alger. Osmansko Carstvo uspostavilo je namjesništvo koje je bilo u vlasti paše,a od 1670-ih godina do 1830. namjesnici su nosili naziv dej. Nominalno su priznavali vlast sultana, ali su se u stvarnosti sve više osamostaljivali od središnje vlasti. Gusarstvo i pomorsko razbojništvo u Sredozemlju i na Atlantiku bilo je temeljno zanimanje priobalnoga lokalnog stanovništva.

Godine 1830. Francuzi su zauzeli Alžir, te nastavili osvajati unutrašnjost države. U borbi za nezavisnost od Francuza posebno se isticao emir Abd el-Kader (Abdulkadir) koji je pružao otpor od 1832. do 1847. Godine 1848. Alžir je proglašen francuskim teritorijem i podijeljen u departmane, a plemenska zemlja podijeljena je francuskim kolonistima. To je izazivalo česte ustanke Berbera (1849, 1852, 1854, 1864–67, 1871–72, 1881). Do sredine XX. stoljeća Alžir je sustavno koloniziran, te su ograničavana prava domicilnog stanovništva. Kodeks domorodaca (Le code de l’indigénat) iz 1881. zabranjivao je muslimanima učlanjivanje u političke stranke, sindikate i druge organizacije, što je ublaženo poslije I. svjetskog rata, ali su i dalje ostala velika ograničenja biračkoga prava za alžirske muslimane. Kada je 1873. uvedena opća vojna obveza, starosjedioci su bili prisiljeni ratovati za kolonijalne interese Francuske. Potkraj XIX. i početkom XX. stoljeća Alžiru je priključena Sahara. Nacionalnooslobodilačke težnje Alžiraca osobito su ojačale kada je Kaled (Halid),Abdilkadirovunuk, osnovao Blok izabranih muslimana. Godine 1920. utemeljena je Komunistička partija Alžira koja je do 1936. bila dio Komunističke partije Francuske. Alžirci u Francuskoj osnovali su 1926. organizaciju Sjevernoafrička zvijezda (utemeljitelj Messali Hadž /Hadj/), ali su je francuske vlasti 1937. zabranile. No, već iste godine ona se pojavljuje pod imenom Partija alžirskoga naroda. Alžirske političke stranke zagovarale su ravnopravnost Alžiraca i unutarnju autonomiju. Za II. svjetskoga rata u Alžiru su vođeni sukobi između saveznika i vojske francuske vlade iz Vichyja, a 1942. Alžir su u cijelosti zauzele savezničke snage i vlast najprije (1943) predale Komitetu nacionalnog oslobođenja (francuski pokret otpora), a potom privremenoj De Gaullovoj vladi (1944). Ferhat Abbas je 1943. u Alžirskom manifestu zahtijevao autonomiju Alžira te punopravno sudjelovanje Alžiraca u upravi. Uz ravnopravnost u političkom životu, zahtijevana je agrarna reforma, te ravnopravnost arapskoga i francuskog jezika. U svibnju 1945. kolonijalne vlasti izvršile su krvoproliće u Setifu i Gelmi. Godine 1954. vodeća alžirska politička organizacija Fronta nacionalnog oslobođenja (FLN) organizirala je oružanu pobunu protiv francuske kolonijalne vlasti. Godine 1958. u inozemstvu je (Kairo, Tunis) formirana privremena vlada na čelu s predsjednikom Ferhatom Abbasom. Iako je francuski predsjednik Charles De Gaulle 1959. priznao Alžiru pravo na samoodređenje, oružani sukobi nastavljeni su do sporazuma o prekidu vatre i raspisivanju referenduma o budućem statusu Alžira u Evianu 18. III. 1962. Na francuskom referendumu 91% izišlih izjasnilo se za prihvaćanje Evianskoga sporazuma i završetak rata u Alžiru. Na referendumu u Alžiru 99% Alžiraca izjasnilo se za neovisnost. Ovo je rezultiralo proglašenjem alžirske neovisnosti 3. VII. 1962. Za predsjednika ustavotvorno–zakonodavne skupštine izabran je Abbas, a za premijera Ahmed Ben Bella. Od 8. X. 1962. članica UN-a. Uslijedili su unutarnji sukobi u FLN-u, pa je 1963. Abbas isključen iz te organizacije. Ben Bella je postao generalni sekretar i predsjednik države, ali je 1965. državnim udarom svrgnut. Huari Bumedijen (Houari Boumédiène), čelnik Revolucionarnoga vijeća, preuzeo je svu vlast, te je izazvao i naftni spor s Francuskom (cijene alžirske nafte, vlasništvo nad francuskim naftnim kompanijama u Alžiru). Spor je okončan 1971. kompromisom i poboljšanjem međudržavnih odnosa. No, ubrzo je došlo do pogoršanja odnosa zbog francuskoga naoružavanja Maroka. Već prije, 1963, došlo je do sukoba zbog marokanskoga zauzimanja dijela područja Tindoufa, a odnosi su dodatno opterećeni marokanskom aneksijom Zapadne Sahare. Uslijedio je vojni sukob 1975–76, a potom je Alžir prvi priznao Saharsku Arapsku Demokratsku Republiku. Kada je 1978. umro Bumedijen, naslijedio ga je 1979. Šadli Bendžedid (Chadli Benjedid). On je pri kraju mandata (1989) poduzeo opsežne reforme radi uvođenja tržišnoga gospodarstva i višestranačke demokracije. Njegovu programu arabizacije u kulturi 1980–81. opirao se separatistički pokret Berbera, a 1981. uslijedili su prvi veliki nemiri zbog djelovanja muslimanskih fundamentalista. Odnosi s Marokom poboljšavaju se 1983, a potpisani su i ugovori o granicama s Nigerom i Tunisom. Godine 1989. utemeljena je Unija Arapskoga Magreba (UAM) između Alžira, Maroka, Tunisa, Libije i Mauretanije. Iste je godine, nakon ustavnih promjena, legalizirana Islamska fronta spasa (FIS) s programom stvaranja fundamentalističke islamske republike. Prvi slobodni izbori provedeni su 1991; u prvom krugu pobijedio je FIS, ali je intervenirala vojska i poništila izbore. FIS je bio zabranjen, a vođe (Abbassi Madani, Ali Belhadž/Belhadj) zatvoreni. Nato je FIS pokrenuo oružanu borbu (terorizam i gerila). Prve žrtve bili su istaknuti alžirski svjetovno orijentirani intelektualci i novinari. Islamistički teroristi zaprijetili su svim „strancima – nevjernicima“ da odmah napuste zemlju. (Na gradilištu vodoopskrbne brane u planinama kod Blide 13. XII. 1993. ubijeno je 12 hrvatskih radnika zagrebačke Hidroelektre.) Nakon što je predsjednik Bendžedid početkom 1992. podnio ostavku, Alžirom je zavladala peteročlana hunta (Visoki državni komitet) čiji je predsjednik Mohamed Budijaf (Boudiaf) proglasio izvanredno stanje. Šest mjeseci poslije Budijaf je ubijen u atentatu. Godine 1994. umirovljeni general Liamine Zerual (Zéroual) imenovan je predsjednikom, što je potvrđeno i na predsjedničkim izborima 1995. godine. Privremeno nacionalno prijelazno vijeće formirano je 1994. kao zamjenski parlament. No, ono je raspušteno poslije parlamentarnih izbora u lipnju 1996. godine. Islamska fronta spasa pozivala je na bojkot izbora te je nastavila borbu protiv režima zajedno s Naoružanom islamskom skupinom (GIA). Uslijedilo je višegodišnje razdoblje okrutnih terorističkih napada u Alžiru (“crne 90-e godine terorizma”), građanski rat tijekom kojega je poginulo 60 000 do 70 000 Alžiraca. Na predsjedničkim izborima 1999, programom nacionalne pomirbe, uz potporu vojnih krugova, izabran je Abdelaziz Buteflika (Bouteflika). On je ponudio amnestiju teroristima koji polože oružje. Istodobno je pokrenuo velike državne i javne investicije. Građanski rat okončan je 2002. godine. Buteflika je ponovno izabran i na predsjedničkim izborima 2004. i 2009. Takozvano arapsko proljeće 2011. nije u Alžiru poprimilo razmjere dramatičnih potresa, kao u susjednom Tunisu, Libiji ili u Egiptu. Politički  zahtjevi alžirskih oporbenih stranaka i pokreta za ljudska prava za radikalnim promjenama i demokratizacijom režima artikulirani su, ali bez masovnijih uličnih demonstracija. Vlada je pod tim pritiskom u travnju 2011. ukinula izvanredno stanje (proglašeno još 1992), ali je na snazi ostala zabrana javnog okupljanja i demonstracija, osobito u glavnom gradu. Dopuštena je registracija više političkih stranaka, osim onih na religijskoj, osobito islamističkoj osnovi; i dalje je zabranjen FIS i političko djelovanje svih njegovih vođa. Mase se nisu odazvale na pozive oporbe za uličnim demonstracijama, ali se nezadovoljstvo iskazalo u socijalnom buntu i seriji štrajkova. Zahvaljujući velikim prihodima od izvoza nafte i plina, Vlada je udovoljila zahtjevima za povećanjem plaća (2011–12), no političke reforme i ustavne promjene nisu provedene.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: