Antarktika

Američka postaja “Amundsen–Scott”
ledenjak
Rajski zaljev
Antarktika, peti po veličini kontinent na Zemlji, s oko 14 milijuna km2, uključivo ledene police (ledene šelfove). Nema stalnih naselja. Nalazi se oko južna Zemljina pola, gotovo u cijelosti unutar južne polarnice, okružen trima oceanima. Zbog svojih svojstava more oko Antarktika (Antarktičke vode) katkad se izdvaja pod nazivom Antarktički ili Južni ocean. Antarktičko kopno udaljeno je oko 1000 km od Južne Amerike, najbližega kontinenta, oko 4000 km od Afrike i oko 2500 km od Australije.
Građa i reljef
Za mezozoika Antarktika je bila dijelom prakontinenta Gondvane (koju su činile prastare osnove današnje Južne Amerike, Afrike, Antarktike i Australije te Indijskoga potkontinenta). Prije otprilike 150 milijuna godina došlo je do postupnog raspada → Gondvane, a Antarktika je postupno odmicala prema južnom polu, te se otprilike prije 100 milijuna godina našla u blizini današnjega položaja. U prastarom istočnom dijelu Antarktike fosilni ostaci upućuju na postupne klimatske promjene. Zahladnjenje je uvjetovalo postupno nastajanje antarktičkoga ledenog pokrova. Zaljevi Rossova i Weddellova mora, odnosno Transantarktičko gorje (od Viktorijine zemlje do obala Weddellova mora) razdvajaju istočnu i zapadnu Antarktiku. Istočna Antarktika obuhvaća oko 3/4 površine, to je valovit i visok ravnjak pokriven ledom. Građen je od gnajsa, granita i kristaličnih škriljevaca, mjestimice pokrivenih pješčenjacima i eruptivima. Zapadnu Antarktiku čine goroviti otoci povezani ledenim pokrovom. Na zapadnoj Antarktici pruža se mlađe gorje andske građe, s najvišim vrhom Antarktike (Vinson Massif, 4892 m) u gorju Ellsworth. Više je aktivnih vulkana (Mount Erebus, 3794 m), a svi se, osim Gaussberga, nalaze u zapadnoj Antarktici.
Klima
Visoki ledeni ravnjak istočne Antarktike ima najniže temperature na Zemlji. Ovdje je, u ruskoj postaji Vostok, izmjerena najniža temperatura na Zemlji, -89,2 °C (21. VII. 1983). Na manje hladnoj obali važnija je geografska širina od nadmorske visine. Najblažu klimu imaju zapadna obala Antarktičkoga poluotoka i susjedni otoci, sa srednjom siječanjskom (ljeto na južnoj polutki) temperaturom iznad ništice. U području unutar južne polarnice javljaju se polarni dan i polarna noć, sve duže bliže južnom polu. Oborine su većinom u obliku snijega, s rijetkom kišom na dijelovima obale. Vrlo je malo oborina u unutrašnjosti, mjestimice oko 50 mm/god. Obale primaju 500–600 mm oborina na godinu. Vjetar iz unutrašnjosti vrlo je jak u priobalju. Od optičkih pojava u atmosferi javlja se aurora australis (južno polarno svjetlo).
Led
Antarktika je gotovo u cijelosti (98% površine) prekrivena ledenim pokrovom prosječno debelim oko 2000 m (najveća debljina 4770 m), koji sadrži oko 30 milijuna km3 leda (90% ukupnog leda na Zemlji). Kontinentski led spušta se u more i tvori ledene police (barijere, šelfove), najveće su: Rossova, te Ronneova i Filchnerova polica. Od njih se odlamaju velike sante (barijerni led). Ledene bregove u more uglavnom unose ledenjaci.
Biljni i životinjski svijet
tuljani
antarktička skua na Adelijinoj zemlji
pingvini
Na antarktičkim otocima pretežu močvare i cretovi s karakterističnim jastučastim biljkama. Na antarktičkom kopnu raste samo jedna cvjetnica: trava Aira antarctica (do 62° južne geografske širine), sva ostala flora sastoji se od mahovina i lišajeva, plijesni i drugih mikroskopskih gljiva, alga i bakterija. More oko Antarktike iznimno je bogato biljnim i životinjskim planktonom, temeljem hranidbenog lanca, pa u moru ima kitova, glavonožaca, riba i dr. Jedan od najvažnijih organizama u hranidbenom lancu jest račić krill (Euphausia superba). Od životinja priobalja tipični su tuljani, rakovi, ptice (uključivo pingvine, galebove, čigre, albatrose i dr.). U unutrašnjosti kopna nema životinja. Kopnenih sisavaca, gmazova i vodozemaca nema.
Gospodarstvo
Antarktika je podnevnicima podijeljena na sektore na koje polažu pravo sedam država: Argentina, Australija, Čile, Francuska, Norveška, Novi Zeland i Velika Britanija. Pojedini sektori djelomično se preklapaju. Na Antarktici postoje rezerve raznolika rudnog bogatstva, no troškovi i rizici potencijalnog iskorišćivanja previsoki su. Takozvanim Antarktičkim sporazumom, koji je isprva potpisalo 12 zemalja 1959. u Washingtonu, a koji je počeo vrijediti 1961, zaključeno je da se Antarktiku može iskorišćivati samo u miroljubive svrhe i da daljnji teritorijalni zahtjevi nisu mogući. Sporazum je produžen 1991. uz dodatni protokol o očuvanju okoliša, koji zabranjuje iskorišćivanje sirovina daljnjih 50 godina, a neka su područja isključena za istraživanja. Antarktički sporazum potpisale su 43 države (puno članstvo 17 država, što uključuje znanstvenu postaju na Antarktici). Ribolov je znatno ograničen. Kitolov je zabranjen od 1994. Turističko zanimanje jača od kraja XX. stoljeća.
Otkrivanje i istraživanje
U XVIII. stoljeću Europljani (Jean-Baptiste-Charles Bouvet de Lozier, Yves Joseph de Kerguelen de Trémarec, → James Cook) otkrili su neke antarktičke otoke, no kopno nisu ugledali. Nije jasno tko je prvi ugledao antarktičko kopno, no vjerojatno Rusi Fadej Fadejevič Bellingsauzen (→ Fabian Gottlieb von Bellingshausen) i → Mihail Petrovič Lazarev 1820. Među daljnjim istraživačima ističu se Edward Bransfield, → Dumont d’Urville, Charles Wilkes, → James Clark Ross i dr. Početkom XX. stoljeća počinje utrka za dolazak na južni geografski pol. Mnogi sudjeluju, a 14. XI. 1911. → Roald Amundsen osvaja južni pol, dok suparnička Scottova družba stiže na pol 17. I. 1912, no tragično stradava u povratku. Nakon I. svjetskog rata istraživanja su nastavljena i zrakoplovima, a prvi je zrakoplovom do južnoga pola dospio → Richard Byrd. Nakon II. svjetskog rata osnivaju se znanstveno-istraživačke postaje, kojih je danas 40-ak. Antarktiku su prvi prešli → Edmund Hillary i → Vivian Fuchs, a prehodali → Reinhold Messner i Arved Fuchs.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: