Argentina

Službeni naziv: Republika Argentina; República Argentina
Površina: 2 780 400 km2
Stanovništvo (procjena 2012): 40 883 000 (15,7 stanovnika/km2); 92% gradsko
Glavni grad Buenos Aires, 2 780 000 stanovnika, aglomeracija 12 milijuna stanovnika (procjena 2001)
Upravna podjela 22 provincije (provincia), 1 nacionalni teritorij, 1 savezni distrikt (distrito federal);
Službeni jezik španjolski
Valuta argentinski peso (ARP) = 100 centava
Argentina, država u Južnoj Americi, između Anda i Atlantskog oceana, graniči s Bolivijom i Paragvajem na sjeveru, Brazilom i Urugvajem na sjeveroistoku, a Čileom na jugu i zapadu; na jugoistoku izlazi na Atlantski ocean.
Prirodne značajke

nacionalni park Los Glaciares

Patagonija
Argentina je po površini druga južnoamerička i osma zemlja svijeta, zauzima golem prostor raznolikih prirodnih obilježja. Osnovna podjela na četiri cjeline: Ande, Sjeverne nizine, Pampa i Patagonija. Duž cijele zapadne  granice pružaju se Ande koje s mnogobrojnim ograncima zauzimaju gotovo trećinu zemlje. U sjevernom dijelu Anda prostire se suha visoravan (Puna, oko 4000 m n. m.) nad kojom su visoki planinski vrhovi; ističe se Nevado Ojos del Salado (6880 m), najviši vulkan na Zemlji. U središnjem dijelu nalazi se najviši vrh Argentine i obiju Amerika, Aconcagua (6960 m), te južno  od njega važan prijevoj Bermejo (3937 m). Na jugu se Ande preko Ognjene zemlje nastavljaju sve do rta Horna. Istočno od glavnog andskog niza pružaju se niži planinski nizovi među kojima se izdvaja Sierra de Córdoba. Sjeverne nizine sastoje se od dvaju dijelova; na istoku, između rijeka Paraná i Uruguaya, nalazi se Entre Ríos (Međurječje), travnata ravnica, a zapadno  od rijeke Paraná rijetko naseljeni i šumoviti Gran Chaco. Plodna ravnica Pampa u središnjem dijelu zemlje je demografsko, gospodarsko i prometno težište Argentine. Južno od nje, između Anda i Atlantskog oceana, hladna je i suha Patagonija koja se preko Magellanova prolaza nastavlja na Ognjenu zemlju (Tierra del Fuego). Gotovo cijela Argentina nalazi se u južnom  umjerenom pojasu, a klimatska raznolikost uvjetovana je poglavito geografskom širinom i reljefom. Najveći dio Argentine ima umjerenu klimu; na krajnjem sjeveru osjećaju se suptropski utjecaji (ljetne temperature više od 27 °C), na krajnjem jugu klima je oštra, subpolarna. Zbog kišne sjene na istočnoj  strani Anda velik dio Argentine prima manje oborina što se odražava na biljnom pokrovu. U sjevernim  dijelovima rastu tropske i suptropske šume koje prema sjeverozapadu prelaze u kserofitnu vegetaciju. U vlažnijem dijelu Pampe ( istočno od 64° z. g. d.) prirodno je područje trava, danas uglavnom obrađeno; prema sušnijem zapadu vegetacija je oskudnija, polupustinjska, mjestimice zaslanjena područja. Travnata područja su i u sjevernim  dijelovima Patagonije; prema sušnijem zapadu i hladnijem jugu raslinje je sve oskudnije. Na krajnjem jugu Ognjene zemlje i u višim planinskim područjima nalazimo tundru te područja pod vječnim snijegom. Budući da je cijelo područje Anda nagnuto prema Atlantskom oceanu, to je i glavni smjer otjecanja tekućica; mnoge završavaju u unutrašnjosti u močvarama ili jezerima. Najveću površinu odvodnjava sustav Río de la Plate, zajedničko estuarijsko ušće rijeka Uruguaya i Paraná; ostale veće rijeke u tom sustavu: Iguaçu, Paraguay, Bermejo, Salado i Carcaraná. U južnom dijelu najveće su Río Colorado, Río Negro, Chubut i Chico. Mnogobrojna velika jezera su u podnožju Anda (Argentino, Nahuel Huapí, Viedma), te u Pampi; Mar Chiquita (španjolski: malo more), najveće jezero u Argentini, je slano, prima nekoliko pritoka, nema odvirka. Osim oko Río de la Plate i nekoliko velikih zaljeva u Patagoniji, obala je slabo razvedena.
Stanovništvo
Argentina je i po stanovništvu druga zemlja Južne Amerike, a većina stanovnika je europskog podrijetla, potomci useljenika iz Španjolske, Italije, Francuske, slavenskih zemalja, Njemačke; 3% je mješanaca (mestici) te oko 35 000 Indijanaca (u Gran Chacu, Patagoniji, Ognjenoj zemlji); više od 2 milijuna stranaca, najviše Talijana i Španjolaca. Izrazite razlike u gustoći naseljenosti; velika područja gotovo su nenaseljena, gusta naseljenost u Međurječju i vlažnoj Pampi, pogotovu njezinu primorskom dijelu. U gradovima živi 92% stanovnika, a samo u širem području glavnoga grada živi oko 30% stanovništva zemlje; zbog zemljoposjedničkih odnosa gotovo nema klasičnog sela. Ostali veliki gradovi: Córdoba (1 493 000 stanovnika), Rosario (1 231 000 stanovnika), Morón (641 500 stanovnika), Lomas de Zamora (572 800 stanovnika), La Plata (520 600 stanovnika), Mar del Plata (519 700 stanovnika), Quilmes (509 400 stanovnika). Porast stanovništva od 0,98%/godišnje (2012) uglavnom je rezultat prirodne promjene, iseljavanje i useljavanje je ujednačeno. Mlađih od 15 godina je 25,1%, starijih od 60 godina 15,2%; očekivano trajanje života 73 godine. Većina stanovnika su katolici, 2% protestanata, 2% židova i muslimanska manjina. Obrazovanost među boljima u Južnoj Americi: manje od 2% nepismenih, gotovo sva djeca polaze osnovnu školu, više sveučilišta, najstarije u Córdobi (od 1813).
Gospodarstvo

uzgoj stoke u pampama
Tijekom XX. stoljeća gospodarstvo Argentine prošlo je kroz burne promjene. Početkom XX. stoljeća Argentina je bila velik izvoznik žita i mesa. Nakon svjetske krize 1930-ih uslijedio je pad izvoza, zaostajanje cijeloga gospodarstva; orijentacija na razvoj industrije za vlastite potrebe uz carinsku zaštitu domaće proizvodnje te prelazak na manje usmjerenu poljoprivredu s uvođenjem raznolikih kultura. Od 1960-ih ulaganja u bazičnu industriju, istraživanja nafte, razvoj prometa. Nedovoljna proizvodnja, velika javna potrošnja i rast plaća kao i liberalizacija uvoza sredinom 1970-ih doveli su do pada domaće industrije i visoke inflacije (u 1980-ima i preko 1000 %/godinu). Sustav gospodarskih reformi smanjio je inflaciju (1990–97. 12,2 %/godinu), ali je doveo do velike vanjske zaduženosti, preko 120 mlrd. USD (1997). Dohodak od 18 200 USD/stanovniku (2012) omogućava visok standard, struktura gospodarstva slična je onoj u razvijenim zemljama, ali njegova produktivnost bitno zaostaje. Usprkos pokušajima reformi, nepovoljni vlasnički odnosi u poljoprivredi: većina zemljišta je u veleposjedničkim rukama, najviše zemlje obrađuju najamnici – bezemljaši. Poljoprivreda ima velik udio u izvozu; Argentina je velik svjetski proizvođač soje, kukuruza, pšenice, govedine, vune, vina. Glavno oranično područje je u Pampi, a velik dio uroda koristi se u ishrani stoke. Govedarstvo je uz Pampu najznačajnije u regiji Entre Ríos, a ovčarstvo u Patagoniji. Krajem XX. stoljeća Argentina zadovoljava svoje energetske potrebe; nalazišta nafte na više mjesta, glavna ležišta u Patagoniji, sjevernom  i središnjem andskom području i u Ognjenoj zemlji. Velik hidroenergetski potencijal tek je djelomično iskorišten, a velike su i zalihe plina. Ostale rude manje su značajne, vade se ugljen, rude željeza, urana, olova, cinka, srebra i bakra. U industriji najvažnija je prerada poljoprivrednih proizvoda: žita, mesa i uljarica, kože. Od ostalih industrija važne su tekstilna, kovinska, strojarska, kemijska i petrokemijska, automobilska, papirna, građevinska. Oko 40% vrijednosti izvoza daju biljni i životinjski proizvodi, hrana i pića; još su važni goriva, vozila, kovine. Uvoze se strojevi i električni uređaji, vozila, kemijski proizvodi i umjetni materijali. Glavni partneri: Brazil, SAD, Kina te zemlje EU-u. Vrlo gusta prometna mreža (pogotovu željeznička) u središnjem području, rubni dijelovi slabije povezani; veliko značenje zračnog prometa.
BNP (2012) 474,8 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2012):
poljoprivreda 10,3%, industrija 30,6%, usluge 51,9%
Udio zaposlenih po sektorima (2009):
poljoprivreda 5%, industrija 23%, usluge 72%
Nezaposlenih (2012) 7,2%
Inflacija (2012) 25 %/god.
Realni rast gospodarstva (2011) 6,5 %/god.
Uvoz (2012) 65,33 mlrd. USD
Izvoz (2012) 85,36 mlrd. USD
Povijest

Buenos Aires
Na području današnje Argentine obitavalo je početkom XVI. stoljeća oko 300 000 Indijanaca. Od 20 glavnih domorodačkih skupina većina su bili nomadi usmjereni na sakupljanje plodova i ribolov. Utjecaji naprednije civilizacije Inka bili su prisutni samo kod plemena Diaguita na sjeverozapadu Argentine koji su, uz plemena Guarane na sjeveroistoku i Araukance u pampama, imali razvijenije poljodjelstvo, trgovinu i obrte (lončarstvo). Argentinu je Europljanima otkrio 1516. Španjolac → Juan Díaz de Solis uplovivši u korito La Plate. Godine 1520. Portugalac → Fernão de Magellan dospijeva u južni dio Patagonije i otkriva pretežit dio današnjih obala Argentine; 1536. španjolski konkistador Pedro de Mendoza utemeljuje naselje na mjestu današnjega Buenos Airesa (Nuestra Señora Santa María del Buen Aire), ali je ono već 1541. napušteno. Glavno španjolsko naselje u tom dijelu Argentine postaje Asunción (danas glavni grad Paragvaja). Prvo trajnije argentinsko naselje (Santiago del Estero) utemeljili su Španjolci 1553; godine 1580. obnavlja se Buenos Aires i otada razvija u važnu trgovačku luku, a od 1776. glavni je grad španjolskoga potkraljevstva La Plata (područje današnje Argentine, Paragvaja, Urugvaja i Bolivije). Koncem XVIII. stoljeća jača pokret za neovisnost Argentine, a odlučan poticaj daje mu Napoleonovo osvajanje Španjolske 1808. U Buenos Airesu je 25. V. 1810. prošireno gradsko vijeće s kreolskom većinom uspostavilo autonomnu vladu koja je trebala vladati do ponovnog ustoličenja kralja → Ferdinanda VII. Nakon povratka na vlast, Ferdinand odbija kreolske zahtjeve za autonomijom, što je urodilo proglašenjem neovisnosti Ujedinjenih Pokrajina La Plate u San Miguel de Tucumánu 9. VII. 1816. Ubrzo nakon oslobođenja izbijaju sukobi između federalista (veleposjednici iz unutrašnjosti) i unitarista (pretežito stanovnici pokrajine i grada Buenos Airesa). U vrijeme vladavine unitarista (1826–29) izbija rat protiv Brazila, koji je težio pripojiti urugvajsko područje, ali je mirom 1828. bio prisiljen priznati neovisnost Urugvaja. Godine 1829. na vlast dolazi federalist Juan Manuel de Rosas; uspješno je skršio moć lokalnih guvernera i sjedinio zemlju. Porazio ga je (uz urugvajsku i brazilsku potporu) general Justo José de Urquiza (bitka kraj Monte Caserosa 1852), nakon čega je Rosas napustio Argentinu. Urquiza je sazvao ustavotvornu skupštinu u Santa Féu, koja je 25. V. 1853. donijela ustav. Razdoblje razmjerno uravnoteženog razvoja narušio je petogodišnji sukob Tročlanoga saveza Urugvaja, Brazila i Argentine s Paragvajem (1865–70); taj je rat bio posljednji argentinsko-južnoamerički sukob i značio je kraj presezanjima Buenos Airesa na područje dviju tampon-država uz granicu s Brazilom. Gospodarski uspon Argentine tijekom 1860-ih i 1870-ih zasnivao se na uvođenju naprednih metoda u stočarstvu i poljodjelstvu; zemlja se prometno sve bolje povezuje, natalitet je u stalnom porastu, a golem je i priljev useljenika iz europskih zemalja. Financijska stabilnost omogućila je ustroj najboljeg obrazovnog sustava u Latinskoj Americi; 1869. pokrenut je dnevnik La Prensa, a 1870. La Nación. U razdoblju 1880–1916. vodeći argentinski političari podržavaju interese veleposjednika i veletrgovaca liberalnog i antiklerikalnog usmjerenja. Politička oporba (srednji i radnički sloj, španjolski i talijanski useljenici) okupljaju se u Socijalističkoj stranci Juana Bautiste Justa i Radikalnoj stranci Leandra Alema i Hipólita Yrigoyena; pobjeda potonjeg na izborima 1916. značila je ulazak srednjih i nižih slojeva u politički život Argentine. U I. svjetskom ratu Argentina je neutralna; u međudržavnim odnosima u Latinskoj Americi preuzima vodeću ulogu, a njezin ministar vanjskih poslova → Carlos Saavedra Lamas dobiva 1936. Nobelovu nagradu za mir zbog posredovanja u sukobu između Paragvaja i Bolivije. Godine 1943. vojnim udarom u Argentini na vlast dolazi general Pedro Pablo Ramírez, koji u II. svjetskom ratu podupire Sile osovine. Pod pritiskom SAD-a Argentina 1945. ulazi u rat na strani Saveznika, a generala Edelmira Farrella (na vlasti od 1944) naslijedio je na izborima u veljači 1946. → Juan Domingo Perón. Za njegove su vladavine (1946–55) ustavnim reformama (1949) ograničene demokratske slobode, a političku prevlast stekla je njegova Nacionalno-revolucionarna stranka. Gospodarski utjecaj američkoga kapitala Perón je nastojao smanjiti jačanjem državne uloge u gospodarstvu. Nakon vojnog udara i obaranja Peróna s vlasti (1955), uslijedilo je razdoblje političke nestabilnosti s čestim državnim udarima (1962, 1966, 1971). Na predsjedničkim izborima 1972. pobijedio je peronistički kandidat Héctor Cámpora, koji je iduće godine omogućio Perónu ponovno preuzimanje vlasti. Nakon Perónove smrti (1974) predsjedničku dužnost obnašala je njegova udovica → Isabel Martínez de Perón, svrgnuta u vojnom udaru 1976. Vlast je preuzela hunta predvođena generalom Jorgeom Rafaelom Videlom; za trajanja otvorenoga državnog terora, u masovnim likvidacijama oporbenih političkih organizacija, 6000 do 15 000 Argentinaca proglašeno je “nestalima”. Godine 1982. vođa hunte, general → Leopoldo Galtieri, otpočeo je rat s Velikom Britanijom za Falklandske (Malvinske) otoke; rat je trajao 74 dana i završen je argentinskim porazom. Godine 1983. na izborima pobjeđuje prvak Radikalne stranke → Raúl Alfonsín; uz posredovanje Vatikana (1984) riješio je dugotrajan spor s Čileom oko podjele morskoga prolaza Beagle. Na izborima 1989. vlast preuzimaju peronisti, a njihov predsjednik → Carlos Saúl Menem pobjeđuje i na izborima 1994. Prvak Radikalne stranke Fernando de la Rúa osvaja najviše glasova na predsjedničkim izborima 1999. U prosincu 2001. usred teške gospodarske krize podnosi ostavku. Na njegovo mjesto izabran je Adolfo Rodríguez Saá, ali odstupa već nakon tjedan dana 30. XII. U siječnju 2002. zakonodavna skupština izabrala je Eduarda Duhaldea za predsjednika na neodređeni mandat, dok se ne stabilizira gospodarska kriza i ne smiri političko stanje u zemlji. Ukinuo je vezanost pesa za dolar, proglasio moratorij na golemi inozemni dug i uveo još neke mjere koje su pridonijele smirivanju kaotičnoga stanja. Novi predsjednički izbori održani su 2003.  i za predsjednika je izabran Néstor Carlos Kirchner. Za njegova mandata Argentina se gospodarski počela oporavljati, a ukinut je i zakon o amnestiji koji se odnosio na sudionike državnoga terora koji je provodila vojna hunta od 1976. do 1983. Na izborima 2007. i 2011. pobijedila je njegova supruga Cristina Fernández de Kirchner. Od prosinca 2015. novi je predsjednik Mauricio Macri.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: