Posavina, ravnica uz srednji i donji tok rijeke Save, pruža se u duljini od oko 400 km od ušća rijeke Sutle u Savu na zapadu do utoka Save u Dunav na istoku; oko 10 000 km2. Na sjeveru je omeđena Maceljskim gorjem, Ivanščicom, Kalnikom, Bilogorom, Papukom i Krndijom, a s juga Petrovom i Zrinskom gorom te niskim gorjem sjeverne Bosne i Srbije. Dijeli se na Hrvatsku (Slavonsku) Posavinu, Bosansku Posavinu te Posavinu u sjevernom dijelu Srbije (Mačva). Širokom prapornom ravnicom između Fruške gore i Dilj-gore spojena je s Podravinom. Neposredno uz rijeku Savu i njezine pritoke nizinsko je područje, koje je prema sjeveru i jugu okruženo nešto višom ravnicom. Zbog velike vlažnosti i čestih plavljenja prostora, raširene su hrastove šume. Gradovi smješteni uz Savu i njezine pritoke su: → Zagreb, → Sisak, → Slavonski Brod, → Brčko, → Srijemska Mitrovica, → Šabac. Posavinom prolaze važni prometni pravci: željeznička pruga te autocesta Zagreb–Lipovac–Beograd.
Prvi tragovi ljudske prisutnosti na prostoru uz rijeku Savu javljaju se još u starijem kamenom dobu. Panonska plemena koja su naseljivala prostor Posavine bili su Varcijani, Oserijati, Breuci i Segestijani. U I. st. pr. Kr. u Posavinu su prodrli Rimljani; za rimske uprave najprije se nalazila u sastavu provincije Panonije, a nakon njezine podjele na dvije provincije (II. st.) veći dio Posavine ulazi u sastav Gornje Panonije, a dio od Marsonije nizvodno u sastav Donje Panonije. Nakon nove upravne podjele (297) bila je u sastavu provincija Savske Panonije i Druge Panonije. Goti, Huni i Vandali napadali su ju od IV. do VI. st., kad su prodrla nova plemena, Langobardi, Avari i naposljetku Slaveni, koji su se na tom prostoru i naselili. U IX. st. bila je u sastavu Franačke. Nakon smrti Karla Velikoga knez panonskih Hrvata Ljudevit Posavski, koji je imao sjedište u Sisku, još je kratko vrijeme priznavao franačku vlast. Zbog nasilničkoga ponašanja franačkoga povjerenika, Ljudevit Posavski odlučio se osloboditi franačke vlasti, što mu nije pošlo za rukom, pa je Posavina i dalje ostala pod Francima. U X. st. bila je u sastavu Hrvatskoga Kraljevstva. Od XI. st. povremeno je bila dio Kraljevine Ugarske. Od XV. st. započeli su osmanski napadi; između 1530. i 1552. Osmanlije su zauzeli slavonski dio Posavine; 1593. zaustavljeni su kraj Siska. U ratu za oslobođenje 1683–99. Osmanlije su napustili i Slavonsku Posavinu. Karlovačkim mirom 1699. rijeka Sava (od ušća Une do ušća Bosuta) određena je kao granična crta između Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva. Požarevačkim mirom 1718. granica je bila izmijenjena, ali je već Beogradskim mirom 1739. ponovno vraćena na Savu. Od početka XVIII. st. Posavina je većim dijelom bila u sastavu Slavonsko-srijemske krajine. Ukidanjem Vojne granice 1881. i područje uz Savu bilo je uključeno u sastav županija Banske Hrvatske. Tijekom XVIII. st. rasla je uloga Save kao plovnoga puta, što je utjecalo na razvoj trgovine i obrta te naselja uz rijeku. U Kraljevini Jugoslaviji Posavina je, nakon podjele države na banovine bila u sastavu Savske banovine. Za Drugoga svjetskog rata u sastavu NDH našao se i bosanski dio Posavine. U Domovinskom je ratu teško stradala, osobito njezin slavonski dio kao prva crta bojišnice, a dio područja bio je okupiran (oslobođen u vojno-redarstvenim akcijama Bljesak i Oluja 1995).