Venezuela


Službeni naziv: Bolivarska Republika Venezuela, República Bolivariana de Venezuela (španj.)
Površina: 912 050 km2
Stanovništvo (procj. 2007): 25 771 806 (28,3 st. /km2); 88% gradsko
Glavni grad Caracas, 1 801 562 st. (procj. 2007)
Upravna podjela 23 sav. države (estados), 1 federalni distrikt (distrito federal), 1 federalni posjed (dependencia federal)
Službeni jezik španjolski
Valuta bolívar (VEB) = 100 centíma
Venezuela, država na S Juž. Amerike, graniči s Gvajanom na I, Brazilom na J, Kolumbijom na JZ i Z; na S izlazi na Karipsko more, a na SI na Atlantski ocean; ima 2735 km morske obale.
Prirodna obilježja

Caracas

slapovi Canaima

Pico Bolívar, Cordillera de Mérida

zaljev Cata

ulica u Méridi
V. obuhvaća četiri prir.-geogr. cjeline: Ande na Z, nizinu uz r. Orinoco u sred. dijelu, Gvajansko visočje na J i Amazonsku nizinu na krajnjem J, uz granicu s Brazilom. Na Z se protežu dva planinska lanca sjev. Anda: Sierra de Perijà ili Serranía de los Motilones (3750 m), uz granicu s Kolumbijom, koji se proteže u smjeru J–S, te Cordillera de Mérida, koji se u duljini od o. 400 km pruža u smjeru JZ–SI (ovdje je i najviši vrh Venezuele, Pico Bolívar, 5007 m). Cordillera de Mérida sastoji se od više paralelnih planinskih hrptova između kojih se pružaju uzdužne submontane doline, među kojima je najznačajnija i najgušće naseljena Méridska. U submontanim dolinama nastali su neki od najvećih gradova Venezuele: Caracas, Valencia i Maracay. Cordillera de Mérida postupno prelazi u Cordillera de la Costa, populacijsko i gosp. središte Venezuele. Cordillera de la Costa se na S strmo spušta prema karipskoj obali; obuhvaća obalni gorski niz (Serranía Costanera; Pico Naiguatà, 2765 m), niz submontanih kotlina i uzdužne dolina na nadmorskoj visini od o. 400–650 m, te unutar. gorski niz Serranía del Interior (o. 1500 m), koji se blago spušta prema J i nizini r. Orinoco. Tektonska Maracaipska kotlina, smještena između planina, na naftonosnim sedimentima kredne i tercijarne starosti. Sred. dio ovoga planinskog prostora obuhvaća močvarnu ravnicu, građenu od mlađih riječnih naplavina, dok se na S regije nalazi plitko jezero Maracaibo, površinom najveće jezero Juž. Amerike. Gorje Lara-Falcón (Cerro Cerrón, 1900 m), građeno od tercijarnih i krednih sedimentnih stijena, pruža se između Cordillera de Mérida, Maracaipske kotline i karipske obale. Nizina r. Orinoco, široka o. 400 km, obuhvaća o. 1/3 teritorija Venezuele. Niži dio nizine (Llanos bajos) svake je godine poplavljen (os. ljeti), a viši (Llanos altos), prekriven lateritnom korom, izvan je dosega poplava. Llanos obuhvaćaju područje savana i trop. kišnih šuma. Dolina Orinoca (2560 km), koji otječe sred. dijelom Venezuele, široka je o. 100 km, a proteže se između Gvajanskoga visočja na J i Cordillera de la Costa na S. Orinoco se ulijeva u Atlantski ocean 180 km dugom i 250 km širokom močvarnom deltom (o. 20 700 km2). Na J se pruža Gvajansko visočje, uravnjeni dio nekadašnjega Gvajanskog štita. Visočje je građeno od gnajsa, granita, kvarcita i kristalinskih škriljevaca, koje u zap. dijelu prekrivaju debeli slojevi crvenih i sivih krednih pješčenjaka. Gvajansko se visočje na Z iz nizine Orinoca strmo izdiže u raščlanjena zaravnjena visočja (Serranía de Mapichi, 2260 m; Sierra Marahuaca, 2579 m i dr.), dok se u sred. dijelu blago uzdiže prema S u ravnjake (400–600 m), iznad kojih se izdižu brojne osamljene uzvisine i pojedini planinski lanci. Na 600–700 m n.m., Gvajansko se visočje strmo izdiže do 1000–1400 m visokog sred. ravnjaka La Gran Sabana, a iznad ravnjaka na visini između 2000 i 3000 m nalaze se planine (tepuí) Camón, Chimanta i Roraima (2772 m). U gornjem toku Río Negra, na krajnjem J zemlje, pruža se Amazonska nizina. Obala je ugl. uska i strma, osim na Z; ima brojne zaljeve, od kojih su najveći i najznačajniji Venezuelanski i Paria. V. pripada i više otoka u Karipskomu moru (njih 70): Margarita (1072 km2, površinom najveći, ali i najznačajniji), La Tortuga, niz koraljnih otoka u Malim Antilima između Grenade i Bonaira (otočje Los Roques, La Blanquilla, Los Monjes), te nenaseljeni otok Aves (1,7 km2). Klima je trop., vruća i vlažna, ekvatorijalna na J i savanska na S. Nadmorska visina utječe na raspodjelu oborina i kretanje temperatura. Prosj. godišnja temp. iznosi 24 °C. Prosj. mjesečne temp. na S, u obalnom području, iznose od 18 °C (Caracas) do 27 °C (Maracaibo) u siječnju, a u srpnju od 21°C (Caracas) do 29 °C (Maracaibo). Najviše oborina padne od travnja do listopada u području Gvajanskoga visočja te u Andama (više od 3000 mm); prosj. godišnja količina oborina opada prema I (u nizini Orinoca iznosi o. 1000 mm). Najmanje ima u kotlinama Cordillera de la Coste (500–800 mm), te na krajnjem SZ. Kišno razdoblje duže je na J zemlje (travanj–studeni). Šume pokrivaju 34% površine Venezuele. Trop. kišne šume rastu u delti Orinoca te u nižim dijelovima Gvajanskoga visočja; u višim predjelima prelaze u maglene šume. Savane prekrivaju o. 50% površine zemlje. Visokotravnata savana (llanosi) raste u nizini Orinoca, a uza samu rijeku te njezine pritoke rastu galerijske šume. Na sušem SZ raste niskotravnata savana, a na poluotoku Paraguanà savana prelazi u polupustinju pretežno s kaktusima. Slabo plodna crvena (latosoli) i žuta lateritna tla (ferasoli) prevladavaju u većem dijelu V., močvarnih tala (gleji i fluvisoli) ima uz obalu te u delti Orinoca, a slabo plodna pjeskovita tla javljaju se na pješčenjacima na J. Najplodnije su aluvijalne riječne naslage, u submontanim dolinama na S, te ostaci vulkanskih naslaga, koje prekrivaju padine planina na S. Venezuelanske rijeke utječu u Karipsko more i Atlantski ocean. O. 80% teritorija pripada porječju Orinoca (948 000 km2), čiji su najveći pritoci s I Anda Meta (1046 km), Arauca (800 km) i Apure (820 km), a s Gvajanskoga visočja Caura i Caroní (690 km). Juž., manji dio, pripada porječju Río Negra (2253 km), pritoku Amazone. Na r. Casiquiare (225 km), na razvođu, nalazi se poznata bifurkacija; r. Casiquiare pri višem vodostaju otječe prema Orinocu na S te prema Río Negru na J. U porječju Orinoca, u Gvajanskom visočju, nalazi se i najviši vodopad na svijetu (979 m) – Ángel (španj. salto Ángel), na r. Río Churún, na JI Venezuele. Od jezera, najveća su Maracaibo (13 280 km2; koje je zapravo morski zaljev) na SZ i Valencia (364 km2) u unutrašnjosti, u području Cordillera de la Coste.
Stanovništvo

kapela u Andama
Brz porast broja stanovnika zabilježen je u razdoblju 1950–70. (3–4% godišnje; među najvećim u Juž. Americi), nakon čega se natalitet počeo smanjivati te je porast broja stanovnika usporen, unatoč smanjenju mortaliteta. Prema procjenama za 2007. g., u V. živi o. 25,8 mil. st., od čega njih čak 80% u obalnom području te u submontanim udolinama na planinskom S. U etničkoj strukturi dominiraju mestici sa 67%, o. 21% ima bijelaca (pretežno španj. i tal. podrijetla), 10% crnaca (potomci o. 100 000 afr. robova) te 2% Indijanaca. Doseljivanje bijelaca (Europljana) bilo je intenzivno nakon II. svj. rata, što je pridonijelo ukupnom povećanju bijelaca s 10% na danas 20% u ukupnoj populaciji. Najveći ih se broj doselio u razdoblju tzv. otvorene imigracije (1948–58); to su u prvom redu bili obrazovani radnici iz Španjolske, Italije i Portugala. Poraslo je i doseljivanje iz Kolumbije. Procjenjuje se da se u tom desetogodišnjem razdoblju u V. doselilo o. 1 mil. ljudi, no većina ih se poslije vratila u matične zemlje. Nakon 1958. venezuelanska je vlada ojačala kontrolu useljenika, te su prednost dobili visokoobrazovani i kvalificirani radnici iz Europe. Brojni Kolumbijci naselili su ponajprije ruralna područja, koja su bila napuštena zbog velikog iseljivanja stanovništva u gradove. Crnci danas ugl. žive na ist. obali, a Indijanci (njih o. 200 000; najbrojniji su pripadnici naroda Goajiro ili Wayuu te Warrau) žive u Gvajanskom visočju, na krajnjem J te z od jezera Maracaibo. Služb. jezik je španjolski; Indijanci govore o. 25 različitih plemenskih jezika. Sa samo 28 st./km2, V. se ubraja u rijetko naseljene zemlje. Stanovništvo je neravnomjerno raspoređeno. Najgušće je naseljen sjev. planinski i obalni prostor, dok je najrjeđe naseljeno područje j od Orinoca, gdje na 50% površine zemlje živi tek o. 4% st. Na području gl. grada Caracasa (o. 3% površine V.) živi čak 36% st. (350 st./km2). U razdoblju između 1940. i 1970, zbog velikog bijega stanovništva iz sela u gradove, vrlo se brzo uvećao broj grad. stanovništva (1950. g. 48%, 1981. g. 80%). Danas više od 87% st. živi u gradovima, od čega više od pol. u barriosima, siromašnim grad. četvrtima. U V. danas ima o. 3 mil. radnika iz inozemstva na privremenom radu, a najvećim dijelom iz Kolumbije (mnogi ilegalno). Uz Caracas, najveći su gradovi Maracaibo (2 054 039 st., procj. 2007) – vodeće središte naftne ind., Valencia (1 457 912) – važno prom. čvorište, Barquisimeto (833 338), Ciudad Guayana (792 508), Barcelona (459 149) i Maturín (445 451). Prosj. godišnja stopa rasta broja stanovnika iznosi o. 1,5% (procj. 2007). Stopa nataliteta je 21,2‰ (procj. 2007), a mortaliteta niska, 5,1‰ (2007). Smrtnost dojenčadi 22,5‰ (procj. 2007). O. 32% st. mlađe je od 15 g., dok je udio stanovništva starijeg od 60 g. o. 6%. Očekivano trajanje života 73 g. Prema vjerskom sastavu, većina stanovnika su katolici (93%), a o. 6% protestanti. Vrlo je malen broj muslimana i židova. Iako je većina Indijanaca prihvatila kat. vjeru, neki su još pripadnici plemenskih tradic. vjerovanja. Obrazovanje je obvezno i besplatno za djecu između 6 i 15 g. Srednjoškol. obrazovanje traje 2 g., besplatno je, ali i neobvezno. Danas o. 50% odraslih nema završene srednje škole. V. ima nekoliko sveučilišta, najstarije je sred. sveučilište (osn. 1721) u Caracasu, gdje su još i kat. sveučilište Andrés Bello (osn. 1953) te nac. otvoreno sveučilište (osn. 1977). U Méridi je sveučilište Andes (osn. 1810), u Maracaibu Zulia (osn. 1891), a sveučilišta ima i Carabobo (osn. 1852). U Barquisimetu se nalazi Politehn. institut (osn. 1962). Nepismenih ima o. 7% (2001).
Gospodarstvo

Puerto La Cruz
Od 1920. gospodarstvo Venezuele temelji se na eksploataciji bogatih nalazišta nafte i zemnoga plina, iako se nastoji diverzificirati privredu poticanjem razvoja i drugih grana ind. Do 1970. V. je bila vodeći svj. izvoznik nafte i jedna od zemalja osnivačica OPEC-a. Čak 80% proračunskih sredstava ostvarivali su prihodi od nafte. Tijekom 1970-ih i 1980-ih razvijena je teška ind., temeljena na domaćim sirovinama i laka ind. robe za široku potrošnju namijenjena domaćem tržištu. Unatoč velikom prir. bogatstvu kojim raspolaže, gospodarstvo Venezuele suočeno je s brojnim poteškoćama i problemima – velika je nezaposlenost, a razlika između bogatih i siromašnih svakim je danom sve veća. Poljoprivreda je slabo razvijena. Tek 4,4% površine (4,01 mil. ha) je obradivo i pod trajnim nasadima, dok je o. 20% površine pod pašnjacima i travnjacima. Umjetno se natapa 5750 km2 površina. Većina poljoprivr. površina nalazi se u obalnom pojasu te u Cordillera de la Costi. Uzgoj je namijenjen isključivo za domaće tržište; izvoz je vrlo skroman. Uzgajaju se kukuruz (1,2 mil. t), riža (690 000 t), šećerna trska (8,1 mil. t), banane (1,21 mil. t), sirak (390 000 t), kava, kakao, voće (naranče, 454 000 t), manioka, pamuk, duhan, sisal i uljarice (sezam, suncokret i soja). Stočarstvo je razvijeno na llanosima, najviše u savanskom dijelu nizine Orinoca te i od jezera Maracaiba; na velikim se farmama uzgajaju goveda (15,8 mil. grla), te svinje (4,9 mil.), koze (3,6 mil.), ovce (781 000) i perad (110 mil.) – sve potrebe domaćeg st. za mesom i mlijekom su zadovoljene. Otkrićem nafte, poljoprivr. je sektor u velikoj mjeri zanemaren, tako da je do liberalizacije i modernizacije poljoprivrede (gradnja sustava za natapanje i sl.) došlo tek u 1990-ima. Prevladavaju posjedi sr. veličine. Ribarstvo je vrlo dobro razvijeno u obalnom dijelu te na rijekama u unutrašnjosti. Godišnji je ulov ribe o. 506 000 t, a najznačajniji je komerc. izlov škampa, tune i sardina. Na otoku Margariti razvijen je uzgoj školjaka bisernica. V. raspolaže velikim rudnim bogatstvom, no iskorištava tek manji dio. Za gospodarstvo su najznačajnija nalazišta nafte, koja se većinom nalaze u kotlini jezera Maracaiba na SI zemlje (delta Orinoca, šira okolica Marutína), te oko r. Apure u nizini Orinoca. Zalihe iznose o. 78 mlrd. barela. S godišnjom proizvodnjom od 148 mil. t (2005) na 6. je mjestu u svijetu. Većina nafte prenosi se naftovodima do terminala i rafinerija u Karipskomu moru (Amuay i El Cardón na poluotoku Paraguanà, Puerto La Cruz i Puerto Cabello) te u donjem toku Orinoca (Ciudad Guayane). Nakon nacionalizacije naftne ind. 1976, sva proizvodnja, prerada i prodaja nafte u rukama je drž. kompanije Petróleos de Venezuela SA, no od 1992. u iskorištavanju ležišta sirove nafte u donjem toku Orinoca sudjeluju, uz domaće privatne, i mnogobrojne strane naftne kompanije. Od velikog su značenja i zalihe goriva orimulsiona (mješavina vode i bitumena), koje iznose čak 270 mlrd. barela, a upotrebljavaju se za rad elektrana. V. ima i bogata ležišta zemnoga plina (4116 mlrd. m3 zaliha); godišnje proizvede 28,9 mil. m3 plina (2005), na 23. mjestu u svijetu. Na JZ i SZ V. ima i bogata ležišta kamenog ugljena (9 mlrd. t), no iskorištavanje je skromno, kao i ležišta aluminija, boksita, zlata, srebra, bakra, fosfata, ugljena, dijamanata, titana, soli, nikla i cinka (u Gvajanskomu visočju). Na otoku Margariti velika su ležišta magnezita. Venezuelanske rijeke imaju velik hidroenergetski potencijal, te se o. 65% el. energije proizvede u hidroelektrani Raúl Leoni, koja je dio velikoga hidroenergetskog sustava Guri (na r. Caroní; 2. najveća hidroelektrane u svijetu). Ostalih 35% el. energije proizvede se u termoelektranama, iz domaćih tekućih goriva i zemnoga plina. Venezuelu prekriva o. 31 mil. ha šuma (34% teritorija), najvećim dijelom trop. kišna šuma u Gvajanskomu visočju. Deforestacija, koja se intenzivirala u novije vrijeme, pokušava se smanjiti; osnivanjem velikih šumskih rezervata (El Caura, 51 340 km2; Imataca, 32 033 km2; Sipapo, 12 155 km2 i dr.) pokušavaju se sačuvati prostrane netaknute šumske površine. Drvo se većinom upotrebljava kao gorivo, te za potrebe ind. namještaja i papira. Prosj. se godišnje posiječe o. 2,7 mil. m3 drva. Teška ind., koja je sve do 1990-ih bila u drž. vlasništvu, orijentirana je na izvoz, dok se laka ind. robe široke potrošnje orijentirala u prvom redu na domaće tržište te se razvijala ponajprije domaćim priv. kapitalom. Najrazvijenije su petrokem., te bazna kem. ind. Proizvode se mineralna gnojiva, plastične mase, org. kemikalije i dr. Značajna je i proizvodnja čelika, aluminija, guma, motornih vozila, papira i hrane. Prerađuje se i proizvodi šećer, bezalkoholna i alkoholna pića. Razvijene su još duhanska, tekst., kovinska ind. te strojogradnja. Gl. industr. središta su Morón, Maracaibo i Puerto de la Cruz. Vodeći je centar za industr. razvoj i središte teške ind. Ciudad Guayana, na SI zemlje; ovdje je i jedna od najvećih tvornica aluminija u svijetu (godišnje proizvede o. 560 000 t), te nekoliko željezara. Osim nafte, izvoze se zemni plin, aluminij, a uvoze strojevi i hrana. Vodeći partneri: SAD, Japan, Kolumbija, Italija, Njemačka, Brazil, Surinam i Kanada. Turizam je i dalje slabo razvijen unatoč velikim mogućnostima, no u porastu je od 1990-ih. Ograničen je na gl. grad Caracas i okolicu, otok Margaritu te nekoliko ljetovališta na obali Karipskoga mora (Macuto, Barcelona, Puerto la Cruz i dr.). Godišnje V. posjeti o. 600 000 turista, najvećim dijelom iz SAD-a. Od 96 155 km cesta, 34% je asfaltirano, većinom na S države, gdje se nalazi gusta mreža autocesta. Jedna od najvažnijih je Caracas–Barquisimeto–Cucutà (Carretera Transandina, 833 km). Želj. je mreža skromna, 682 km pruga, iako je do 2000. trebalo biti sagrađeno 2000 km pruga. Za putnički je promet najznačajnija pruga Puerto Cabello–Barquisimeto. Željeznica se većinom upotrebljava za prijevoz željezne rude i boksita. Vodeće morske luke: La Guaira (luka gl. grada Caracasa), Puerto Cabello, Maracaibo, Guanta i Puerto de la Cruz. V. ima ukupno o. 7100 km unutar. plovnih putova. Od svih venezuelskih rijeka, plovno je njih šest, a najveće značenje ima Orinoco (plovan za manje brodove u duljini od 1130 m do luke Puerto Ayacucho na granici s Kolumbijom, a za oceanske brodove do Ciudad Bolívara, 420 km). Puerto Ordaz, Cuidad Guayana i Gumilla važne su luke na Orinocu za ukrcaj ruda. Jezero Maracaibo također je plovno za prekooceanske brodove. V. ima 20 zračnih luka s redovitim putničkim prometom; međunarodne su Simón Bolívar kraj Caracasa, Maracaibo, Barcelona i Porlamar (na otoku Margariti).
BNP (2006): 149,9 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2006):
poljoprivreda 3,7%, industrija 41%, usluge 55,3%
Udio zaposlenih po sektorima (1997):
poljoprivreda 13%, industrija 23%, usluge 64%
Nezaposlenih (2006): 8,9%
Inflacija (2006): 15,8%
Realan rast gospodarstva (2005): 9,3%
Uvoz (2006): 28,8 mlrd. USD
Izvoz (2006): 69,2 mlrd. USD
Povijest
Najstariji stanovnici Venezuele bila su indijanska plemena sakupljača plodova. Prostor je poslije preživio više invazija (plemena Arawak i Karibi). Najrazvijeniju kulturu pretpov. doba stvaraju useljenici s Anda koji uvode poljodjelstvo, iako i dalje djelomično žive nomadskim životom. Europljanima je Venezuelu otkrio → Kristofor Kolumbo tijekom svojega trećeg putovanja u Novi svijet (1498). Godine 1499. na obalama Venezuele iskrcao se → Alonso de Ojeda. Njegovu je ekspediciju pratio i → Amerigo Vespucci, koji opisuje kako su na laguni jednoga njezina otoka (danas na jezeru Maracaibu) stanovnici “s mnogo umijeća podigli kuće na moru kao u Veneciji” (otuda i ime zemlji Venezuela: Mala Venecija). Prve naseobine utemeljene su od 1520-ih (Nueva Toledo 1520, a Coro 1527). U unutrašnjost prodiru Nijemci, nakon što je 1527. car Karlo V. u ime otplate duga zapadni dio Venezuele prodao augsburškim bankarima braći Welser. Tražeći zlatom bogati Eldorado, Georg von Speyer dopire do Río Guaviare (1539), a → Nikolaus Federmann do Kolumbijske visoravni (1538); do potonje istodobno dopiru i Španjolci (→ Sebastián de Belalcázar); 1531. područje Orinoca istražuje Diego de Ordaz. God. 1546. Španjolci od Nijemaca preuzimaju vrhovništvo nad zemljom. God. 1567. osnovan je Caracas, koji zajedno s drugim priobalnim naseobinama postaje metom engl. gusara (1595. zauzeli su ga i opljačkali). V. se, kao španj. generalni kapetanat, u XVIII. st. neko vrijeme nalazi u sastavu potkraljevstva Nove Granade (od 1717), a 1777. ponovno stječe status generalnoga kapetanata. Već potkraj XVIII. st. izbijaju protušpanj. ustanci, koje podupiru Englezi s Trinidada. God. 1806. ustanak je predvodio → Francisco de Miranda, sudionik sjevernoamer. rata za neovisnost i franc. revoluc. ratova. Cilj je ustanka bio stvaranje nezavisne konfederacije pod imenom Columbia, ali je ustanak ugušen. Godine 1810. Kreoli su svrgnuli španjolsku vlast u Caracasu, a Nacionalni kongres 1811. proglašava neovisnost Venezuele. Na čelo novouspostavljene republike dolazi F. de Miranda. Primirje koje sklapa sa Španjolcima izaziva nastavak ustanka na čelu sa → Simónom Bolívarom. Godine 1821. Španjolci su protjerani iz zemlje, Venezuela ulazi u sastav srednjoameričke Republike Velike Kolumbije. Godine 1830. Venezuela napušta federaciju i postaje neovisna republika. Za prvoga predsjednika izabran je → José Antonio Páez, koji je vladao sve do 1848. (poslije je prognan), a na vlast dolazi liberalno usmjereni general José Antonio Monagas, koji uspostavlja diktatorsku vlast. Godine 1854. ukinuto je ropstvo. Monagas je oboren s vlasti 1858, čime započinje razdoblje građanskoga rata (federalistički ratovi). Vlast ponovno preuzima Páez 1861, da bi 1863. građanski rat bio okončan pobjedom liberala i uspostavom diktature generala → Antonija Guzmána Blanca, koji uz manje prekide vlada do 1887. Potkraj XIX. stoljeća u Venezuelu sve više prodire strani kapital koji utječe na smjene vlasti postavljajući i/ili smjenjujući diktatore te u velikoj mjeri kreira unutarnju politiku zemlje. Osobito je dominantan utjecaj SAD-a, koji 1899. posreduje u pograničnom sporu između Venezuele i Velike Britanije. Godine 1908. s vlasti je oboren diktator Cipriano Castro (vladao od 1899), a na njegovo mjesto dolazi → Juan Vicente Gómez, zvan “Tiranin Anda” (1908–35). U vrijeme njegove diktature svaka je oporba gušena nesmiljenim mjerama, uvedena je policijska strahovlada, a zatvori su bili puni političkih protivnika. Građanska prava obnovljena su za vladavine predsjednika Eleazara Lópeza Contrerasa (1935–41). Godine 1941. Venezuela prekida sve diplomatske odnose sa silama Osovine, a 1945. objavljuje rat Njemačkoj i Japanu. U listopadu 1945. stranka Demokratske akcije (Acción Democratica) sa skupinom časnika izvršila je državni udar. Privremeni predsjednik postao je njezin čelnik → Rómulo Betancourt, potvrđen naknadnim izborima na kojima su prvi put glasovale i žene. Godine 1947. donesen je nov ustav koji je donio neke manje poboljšice na polju socijalnoga zakonodavstva. Na izborima 1947. za predsjednika je izabran kandidat Demokratske akcije → Rómulo Gallegos. Donesen je projekt provođenja agrarne reforme, a stranim je naftnim kompanijama povećan porez. Njihovom potporom vojna hunta oborila je 1948. legalno izabranu vladu, vlast je preuzeo bojnik Marcos Pérez Jiménez i započinje novo razdoblje otvorene diktature. Godine 1957. Jiménez je, uz represivne metode, ponovno “izabran” za predsjednika. U njegovo doba razlike između obespravljene većine stanovništva i malobrojnih bogataša još su povećane; tek 2% veleposjednika raspolagalo je s 3/4 obradive zemlje, više od polovine stanovništva Venezuele živjelo je na rubu egzistencijalnoga minimuma, nepismenost je prelazila 50%, a istodobno su naftne kompanije ostvarivale profit veći od 30%. Godine 1958. Jiménez je, uz potporu dijela vojske, oboren s vlasti i predsjednik ponovno postaje R. Betancourt. Iako vrlo sporo, započinje provođenje agrarne reforme. Početkom 1960-ih Venezuela se pridružuje antikubanskoj politici SAD-a; 1961. prekida sve diplomatske odnose s Kubom. Godine 1964. na predsjedničkim izborima pobjeđuje kandidat vladine stranke Demokratske akcije Raúl Leoni, a 1968. na parlamentarnim izborima Kršćanska demokratska stranka Copei. Njezin utemeljitelj → Rafael Caldera 1969. preuzima položaj predsjednika republike, prvi put u povijesti zemlje mirnim putem. Za njegove vladavine amnestirani su gerilci, koji su pod vodstvom Komunističke partije Venezuele djelovali od početka 1960-ih. Politika Caldere i njegova nasljednika Carlosa Andrésa Péreza (1974–79), vođe Demokratske akcije, težila je uspostavi nadzora nad osnovnim prirodnim bogatstvima zemlje (željezo, nafta) i stvaranjem nacionalne privrede neovisne o stranom kapitalu. Za Calderina predsjedničkoga mandata povećani su porezi stranim naftnim kompanijama (60%) i nacionalizirane su tvrtke za iskorištavanje zemnoga plina, a za Pérezova još i rudnici željeza i naftne kompanije. Godine 1975, nakon odluke OPEC-a o povećanju cijena nafte, Venezuela naglo ulazi u razdoblje gospodarskoga napretka. Na predsjedničkim izborima 1978. izabran je kandidat Copeia → Luis Herrera Campins. Za mandata Jaimea Lusinchija (1984–89), kandidata Demokratske akcije, nastavljeni su razvojni planovi (izgradnja infrastrukture, smanjenje inflacije i vanjskoga duga, borba protiv korupcije, preustroj državnog aparata i vojske koja je istisnuta s političke scene), čime je stekao veliku popularnost u najširim slojevima. Kriza, uzrokovana sniženjem cijena nafte na svjetskom tržištu, nastupila je u doba drugoga mandata predsjednika C. A. Péreza (1989–93); 1989. izbijaju brojni neredi, a velike probleme stvarala je korupcija u samom vrhu države i njegova sprega s narkomafijom. Godine 1992. neuspjeli državni udar predvodi → Hugo Chávez. Od 1994. predsjednik države ponovno je R. Caldera. Zemlju i dalje potresaju financijska kriza, korupcija i sindikalni nemiri. Godine 1998. pobjedu na predsjedničkim izborima odnosi H. Chávez (ponovno izabran 2000. na rok od 6 godina nakon promjene ustava 2000). Pokušaj njegova smjenjivanja državnim udarom 2002. propao je. I na izborima 2006. i 2012. odnio je pobjedu. Nakon njegove smrti 2013, održani su predsjednički izbori na kojima je tijesno pobijedio dotadašnji dopredsjednik i ministar vanjskih poslova Nicolás Maduro.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: