Amerika, Južna

Amerika, Južna, četvrti po veličini kontinent na Zemlji, s oko 17,8 milijuna km2 ili oko 1/8 kopna na Zemlji. Sjever kontinenta presijeca ekvator, a gotovo 4/5 nalazi se u tropima. Od najsjevernije kopnene točke, rta Gallinasa (12° 28′ sjeverne geografske širine), do najjužnije, rta Horna (55° 59′ južne geografske širine), proteže se u duljini od oko 7600 km, a od najzapadnije kopnene točke, rta Parinasa (81° 18′ zapadne geografske dužine), do najistočnije, rta Branca (34° 46′ zapadne geografske dužine), u duljini od oko 5000 km. Smješten između Atlantika na istoku i Tihog oceana na zapadu, grubo je trokutasta oblika i sužava se prema jugu. Na jugu ga od Antarktike odvaja → Drakeov prolaz. Južnu Ameriku od Sjeverne Amerike na sjeveru odvaja → Panamska prevlaka, široka oko 50 km na najužem mjestu, no uobičajeno se cijela Panama uključuje u Sjevernu Ameriku. Obala je duga oko 32 000 km, uglavnom slabo razvedena, osim na jugu i jugozapadu gdje je izrazito raščlanjena, s mnogobrojnim otocima (od otoka Chiloé do otočja Ognjene zemlje) i fjordovima. U Tihom oceanu više manjih pučinskih otoka i otočja pripada Južnoj Americi: Galápagos, Otočje Juana Fernándeza, Desventurados i dr. U Atlantskom oceanu, osim obalnih otoka (Marajó i dr.), na pučini su São Paulo, Fernando de Noronha, Maritín Vaz, Trinidade, Falklandsko (Malvinsko) otočje, te otočja Južna Georgia i Južni Sandwich. U Karipskome moru Južnoj Americi pripadaju venezuelski otoci (Margarita, Tortuga Los Roques i dr.). Nizozemski Antili, Aruba i Trinidad i Tobago u trojnoj podjeli Amerike svrstavaju se u Srednju Ameriku, te se unatoč pripadnosti južnoameričkom kopnu uobičajeno pribrajaju sjevernoameričkom kontinentu.
Građa i reljef

Amazona

Machu Picchu

Crkva u Recifeu, Brazil
Prema građi i reljefu u Južnoj Americi izdvajaju se tri cjeline: staro visočje na istoku, mlado gorje na zapadu i središnje nizine. Starom kristalinskom gorju pripadaju manje Gvajansko i veće → Brazilsko visočje, najstariji dijelovi kontinenta. Gvajansko visočje ( → Neblina, 3014 m) nalazi se sjeverno od Amazonije, uglavnom na 200–1000 m nad morem, s pojedinim granitnim bilima (serras) na većim visinama (1000–3000 m). U otpornim pješčenjacima su visoke stolne gore (tepuí) strmih strana s kojih se rijeke obrušavaju visokim vodopadima (Auyán Tepuí, 2953 m s → Angelovim slapovima, najvišim na svijetu). Brazilsko visočje (Bandeiras, 2890 m) zauzima gotovo cijeli istočni i južni Brazil i ono je danas valovit ravnjak, uglavnom na 500–1000 m nad morem, s pojedinim otpornim eruptivnim bilima (serras), većih visina na jugoistoku. Staro visočje na istoku kontinenta dio je prakontinenta Južne Amerike, koji je prvobitno sezao dalje na jug i zapad, no poslije je preoblikovan. Južnoamerički prakontinent odvojio se od prakontinenta → Gondwane za mezozoika i odmicao na zapad (uz širenje južnog Atlantika na istoku). Na zapadnom rubu počinje sudaranje i podvlačenje oceanske ploče Nazca pod južnoameričku ploču, a golemi pritisak izdiže Ande. Uzdizanje je posebno izraženo u tercijaru. Podvlačenje ploče Nazca traje i danas, uz vulkanizam (brojni vulkanski vrhovi) i potrese. Na mjestu podvlačenja pruža se → Atakamski jarak, pa je na razmjerno maloj udaljenosti izrazito velik visinski raspon između dubina u dubokomorskom jarku (ispod 6000 m) i najviših vrhova Anda (iznad 6000 m). Ande su izrazito visoko (po prosječnoj visini prve iza Himalaja; najviši vrh Aconcagua, 6959 m) i ulančano gorje s visoravnima i zavalama između glavnih planinskih nizova. Između Anda na zapadu i starog visočja na istoku nalaze se središnje nizine. Nastale su zapunjavanjem potolina riječnim nanosima (posebno andskih rijeka) između Anda i starog visočja; tako je područje Amazone bilo veliko slatkovodno jezero za pliocena, postupno zapunjeno nanosima.
Klima
U Južnoj Americi najprostranije je područje tropskih kišnih klima, odnosno, prašumska i savanska klima. Prašumska klima obuhvaća Amazoniju i sjeveroistočno priobalje, tihooceansku obalu Kolumbije i sjevernog Ekvadora te dijelove atlantske obale Brazila oko Bahije i Santosa. Temperature su visoke s malim kolebanjima, kiše su obilne tijekom cijele godine (više od 1500 mm/godišnje). Savansku klimu imaju veći dijelovi Brazila, Bolivije, Paragvaja, Venezuele, sjeveroistočni dio Kolumbije i jugozapadni dio Ekvadora. Temperature su visoke, no veća su godišnja i dnevna kolebanja. S udaljenošću od ekvatora smanjuje se godišnja količina kiša i produljava sušnije doba za zimskih mjeseci. Umjereno tople kišne klime nastavljaju se južno od Jarčeve obratnice, u južnom Paragvaju i južnom Brazilu, Urugvaju, istočnoj Argentini, središnjem i južnom Čileu te u Andama. Na atlantskoj obali prosječna temperatura najtoplijeg mjeseca kreće se oko 25 °C, a najhladnijeg mjeseca od 18 °C (Asunción, Paragvaj) na sjeveru do 9 °C (Dolores, Argentina) na jugu. Obilne su oborine uz Atlantik (više od 1500 mm/godišnje), no prema unutrašnjosti sve ih je manje i podneblje postaje suho. U središnjem Čileu područje je sredozemne klime sa suhim toplim ljetom i vlažnom svježom zimom. Na jugu Čilea, krajnjem jugu Patagonije i na Falklandskom (Malvinskom) otočju vlažno je i oblačno, a zime su svježe i snježne. Količina oborina velika je na tihooceanskoj obali, ali naglo opada u zavjetrini Anda. U Patagoniji se stoga javlja hladna pustinjska i stepska klima. Hladna pustinjska klima javlja se na obali Perua i sjeveru Čilea. To je područje među najsušnijima na Zemlji (→ Atacama). Najviši dijelovi Anda imaju klimu tundre.
Vode na kopnu
S obzirom na položaj Anda na zapadnom rubu kontinenta, više od 90% površine odvodnjavaju tekućice atlantskoga slijeva. Četiri najveća porječja (Amazone, La Plate, Orinoca i São Francisca) odvodnjavaju gotovo 3/4 površine kontinenta. Rijeka → Amazona (duga oko 6400 km, porječje oko 7 milijuna km2) odvodnjava više od 1/3 Južne Amerike, a u Atlantik unosi oko 1/5 protoka svih rijeka na Zemlji. La Plata je velik estuarij u koji utječu rijeke Paraná s Paragvajem i Urugvaj. Uz Orinoco i São Francisco, u atlantskom slijevu ističu se Magdalena u Kolumbiji te Colorado, Negro i Chubut u Argentini. U Tihi ocean utječu rijeke kratka toka. Potkraj XX. stoljeća velike hidroenergetske projekte provele su Argentina, Brazil, Paragvaj, Urugvaj i Venezuela. Ističe se brana Itaipu na Parani. Većina jezera u Južnoj Americi nalazi se u zavalama i visoravnima među planinskim lancima u Andama ili u njihovu podnožju. Veća andska jezera djeluju klimatski blagotvorno; najveće je Titicaca na razmeđu Perua i Bolivije. U Patagoniji je više jezera (Buenos Aires, Argentino, Nahuel Huapí) u ledenjačkim dolinama. Od močvara ističe se Pantanal, najveće močvarno područje na Zemlji, u srednjem toku Paragvaja.

slapovi Canaima u Venezueli

slapovi Iguacu između Brazila i Argentine
Biljni i životinjski svijet

iguane na obali zaljeva

ljama
Južna Amerika bogata je biljnim i životinjskim vrstama, s visokim udjelom endema. Tropska kišna šuma (selva) raste u području prašumske klime, ponajprije u Amazoniji, najvećoj prašumi na Zemlji. Iznimno je bogata vrstama, samo je drveća oko 2500 različitih vrsta. Raslinje je gusto, slojevito; najviša stabla dosežu do 90 m visine. Razlikuju se: šume igapó, močvarne, niže i teško prohodne; šume várzea, u godišnje plavljenim područjima (kaučukovci, palme); šume eté, u područjima iznad razine plavljenja (tzv. tierra firma), s tipičnim kaučukovcima, brazilskim orahom, plemenitim drvećem. Selva prelazi u savanu i suhu šumu na južnom i sjevernom rubu, i u gorske šume u Andama. U selvi su životinje raznovrsne i uglavnom prilagođene životu na stablima, pa je malo većih kopnenih vrsta; među njima se ističu krezubice (mravojedi, pasanci i ljenjivci), tapir, majmuni širokonosci, tobolčari, glodavci, jaguar i dr.; u vodama od sisavaca žive slatkovodni dupini i lamantin. Mnogobrojni su gmazovi: kajman, kornjače, zmije (uključivo anakonda i drugi udavi), gušteri i vodozemci (žabe). U vodama Amazonije istraženo je više od 1500 ribljih vrsta, uključivo poznate piraje (piranhe) i tražene tropske ribice. U Amazoniji živi gotovo polovica svih ptica na Zemlji (kolibrići, tukani, papige). Iznimno je bogatstvo paukova i kukaca (mrava, termita, leptira, komaraca), među kojima ima još nepoznatih vrsta. Sjeverno od selve nalazi se sjeverno savansko područje ili ljanos (llanos), posebno u porječju Orinoca. Tipične su galerijske šume (posebno palme) i visoke trave. U savanskom dijelu južno od selve područje je pampa (pampas). Prirodni gajevi su prorijeđeni, pa pretežu travnjaci koji na jugu prelaze u patagonijske stepe s trnovitim grmljem i kržljavim drvećem. Suhe stepe prelaze u pustinje s oskudnom kserofitnom vegetacijom. Na Brazilskom visočju rastu šume brazilske četinjače araukarije. Južnoameričke savane nemaju velikih preživača; u pampama su guanako i pampaski jelen. Više je vrsta glodavaca (mara, viskače, dikobrazi), gmazova (zmije) i ptica (noju slična rhea i mnoge manje). Zvijeri su zastupljene južnoameričkim vrstama iz porodice pasa. U savanama prirodni biljni i životinjski svijet dosta je izmijenjen, posebno zbog stočarstva. Andsko je područje vrlo raznoliko; na uskoj obali se od sjevera prema jugu nižu prašume, pustinjsko područje s oazama vazdazelenog raslinja, polupustinje s trnovitim grmovima, vlažne vazdazelene šume i listopadne šume s antarktičkim drvećem. Istočni pristranci Anda obrasli su suptropskim šumama. S Anda potječu mnoge kulture (duhan, krumpir, ananas, arahidi). Na visoravnima su uobičajeni suhi travnjaci. Na sjeveru Anda (Kolumbija i Ekvador) planinski travnjaci su vlažniji (páramo). U višim andskim krajevima ističu se preživači (guanako, vikunja, alpaka i ljama), glodavci, ptice i vodozemci uz jezera. Među pticama ističe se grabljivica kondor. Među zvijerima puma i u šumovitim krajevima andski medvjed. Krajnji jug kontinenta pripada antarktičkome flornom području; tihooceanski dio obrastao je kišnim šumama listopadnih antarktičkih bukava, a atlantski kserofitnom pustinjskom vegetacijom. Iznad šume su planinske rudine, nalik na tundre. Među životinjama ističu se ptice, uključivo pingvini. Osebujnu floru i faunu ima otočje Galápagos.
Stanovništvo

Indijanka s djecom
Južna Amerika ima oko 385 milijuna stanovnika (procjena 2011); prosječna gustoća naseljenosti iznosi 21,4 st./km2; najgušće je naseljena obala (osim suhog, središnjeg dijela tihooceanske obale i krajnjega, hladnog juga), a razmjerno rijetko je naseljena unutrašnjost. Brazil s više od 190 milijuna stanovnika ima oko polovicu pučanstva Južne Amerike. Porast stanovništva Južne Amerike bio je dugo najbrži od svih kontinenata, sve do 60-ih godina XX. stoljeća, kada vodstvo preuzima Afrika. Smanjenjem useljavanja i rodnosti porast stanovništva Južne Amerike opao je s oko 2,5% godišnje 1960-ih na oko 1,4% godišnje potkraj XX. stoljeća, odnosno 1% na kraju prvog desetljeća XXI. stoljeća. U većini južnoameričkih zemalja stanovništvo mlađe od 15 godina čini 1/3 ili više ukupnog stanovništva. Priobalna područja postala su visokourbanizirana u XX. stoljeću, uz nagli rast gradova i prateće probleme (npr. velegradski slamovi). Veličinom se ističu São Paulo, Buenos Aires i Rio de Janeiro u čijim aglomeracijama ukupno živi više od 35 milijuna ljudi. U Urugvaju, Argentini, Venezueli, Čileu i Brazilu više od 80% stanovništva živi u gradovima.
Obilježjima današnjeg stanovništva pridonijeli su ponajprije prastanovnici Ameroindijanci (Indijanci), zatim Španjolci i Portugalci koji su osvojili i dominirali kontinentom do početka XIX. stoljeća, zatim Afrikanci, uglavnom potomci robova, i naposljetku prekomorski useljenici u XIX. i XX. stoljeću, uglavnom iz Njemačke i južne Europe i Azije. Rasna izmiješanost općenito je velika; u pojedinim državama vrlo različita: npr. u Argentini i Urugvaju više od 80% stanovništva čine bijelci, u Boliviji oko 70% Indijanci, u Paragvaju 90% →
mestici , u Kolumbiji oko 20% crnci, mulati i zambosi, u Gvajani oko 50% čine Indijci. Južna Amerika prožeta je iberskim kolonijalnim naslijeđem (jezik, elementi kulture, rimokatolička vjera), te se zajedno sa Srednjom Amerikom izdvaja kao Latinska Amerika. Rašireni su španjolski (službeni jezik u većini južnoameričkih država) i portugalski jezik (službeni jezik u Brazilu). Iznimke su službeni engleski jezik u Gvajani i Trinidadu i Tobagu, službeni francuski u Francuskoj Gijani i službeni nizozemski u Surinamu. Velik je broj indijanskih jezika, ali mnogi od njih vrlo su ograničeni (npr. pojedina malobrojna plemena Amazonije) i slabo istraženi, a mnogi su izumrli ili izumiru. Među južnoameričkim indijanskim jezicima kao lingua franca pojedinih područja raširili su se i zadržali: tukano (na zapadu Amazonije), kečua (raširen po andskom području) i aimará (oba službeni jezici u Boliviji i Peruu), te guaraní (službeni jezik u Paragvaju, raširen u Boliviji). Većina vjernika u Južnoj Americi su kršćani (oko 90%), većinom rimokatolici (85% kršćana).
Gospodarstvo

tržnica u La Pazu

plaža u Rio de Janeiru
Politička nestabilnost (vojni udari uz bijeg kapitala, inflaciju i prezaduženost) te ovisnost o nekoliko izvoznih poljoprivrednih proizvoda ili ruda (tj. o urodu i cijenama na svjetskom tržištu) u zemljama Južne Amerike usporavala je gospodarski razvoj tijekom XX. stoljeća. Jača industrijalizacija (uz iskorištavanje obilja hidroenergije i domaće sirovine), te priljev stranoga kapitala potkraj XX. stoljeća dovodi do stabilnijega gospodarskog rasta. Općom razvijenošću ističu se Argentina i Urugvaj, zatim Čile, Brazil i Venezuela, a s druge strane nema zemlje s BDP-om manjim od 8000 USD po stanovniku; manje  imaju samo Bolivija, Gvajana i Paragvaj. Međutim, opća stabilnost i razvoj i dalje su ugroženi političkom (nedovoljna demokratizacija, korupcija, radikalne skupine, narkomafija) i socijalnom nestabilnošću (nezaposlenost i siromaštvo velikog dijela stanovništva, mnogo bezemljaša i najamnih radnika u poljoprivredi, nedovoljno razvijen srednji sloj). Oko 1/4 stanovništva Južne Amerike bavi se poljoprivredom. Mnogo je malih posjeda sa samoopskrbnom proizvodnjom (krumpir, kukuruz, grah, perad, stoka sitnog zuba), no većina poljoprivrednog zemljišta pripada veleposjedima, na kojima uobičajeno rade najamnici. U Boliviji, Kolumbiji i Peruu raširen je ilegalni uzgoj marihuane i koke. Od polovice XX. stoljeća izraženo je preseljavanje iz ruralnih krajeva u velike gradove. U tropskom dijelu Južne Amerike, posebno u priobalju, tipičan je plantažni uzgoj komercijalnih kultura: banana (Brazil, Ekvador, Kolumbija), kave (Brazil, Kolumbija), kakaa (Brazil, Kolumbija, Ekvador), šećerne trske (Brazil) i dr. Prirodni kaučuk, brazilski orah i manioka neki su od važnih poljoprivrivrednih proizvoda u Brazilu. U tropima i izvan značajan je plantažni uzgoj soje (Brazil, Argentina, Paragvaj), agruma (Brazil, Argentina), pamuka (Argentina), duhana (Brazil, Argentina) i čaja (Argentina). Argentina, Čile i Brazil veliki su proizvođači vina. U području savana (llanos, dijelovi Brazilskog visočja, pampe) na veleposjedima uzgajaju goveda, a meso i koža važni su za izvoz. U pampama je značajan i uzgoj pšenice i kukuruza. U sušnijim krajevima (npr. Patagonija, Ande) znatno je ovčarstvo, a u Andama i uzgoj ljama. Izvoz i prerada drva posebno su važni u Brazilu. Prekomjerna sječa i devastacija prašume (drvo, rudarstvo, naselja i poljoprivreda) uzrokuju velike ekološke probleme. Čile i Peru su među vodećim ribolovnim zemljama svijeta.
Južna Amerika ima veliko rudno bogatstvo. Svjetski su važne rezerve i proizvodnja bakra (najveći svjetski proizvođači Čile i Peru), rude željeza (Brazil, Venezuela), kositra (Peru, Brazil, Bolivija), boksita (Brazil, Venezuela, Surinam, Gvajana), mangana (Brazil), olova i cinka (Peru), srebra (Peru, Čile, Bolivija), niobija (Brazil), molibdena (Čile, Peru), dragoga kamenja (Kolumbija), zlata (Brazil, Peru). Svjetski je značajna proizvodnja nafte, napose u Venezueli, zatim u Brazilu, Argentini i Kolumbiji, te u manjoj mjeri zemnog plina (Argentina, Venezuela).
U većini južnoameričkih država industrija je usmjerena na preradu ruda, a važne su prehrambena, kožarska, tekstilna i drvna. Iznimke su Brazil i Argentina, koje imaju dobro razvijenu raznovrsnu industrijsku proizvodnju uključivo proizvodnju željeza i čelika, kemijsku, petrokemijsku, strojnu, automobilsku industriju, elektroindustriju, avioindustriju, proizvodnju oružja i dr.
Međunarodna trgovina važna je u gospodarstvu Južne Amerike. Izvoze se uglavnom poljoprivredni proizvodi i rude. U većini zemalja vrijednost uvoza nadmašuje vrijednost izvoza. Najviše se trguje sa Sjedinjenim Američkim Državama i zemljama Europske Unije. Međusobna trgovina sporo raste.
Promet
Glavnina prometnica nalazi se u gusto naseljenom priobalju, a u prometu je važna obalna plovidba i plovidba unutarnjim vodama (Amazona, Paraná, Magdalena, Orinoco); Ande, tropske prašume i pustinje otežavaju izgradnju i održavanje cesta i pruga. Željezničke pruge ukupno su dulje od 100 000 km, no mnoge su zastarjele, slabo održavane, neke uskotračne i nepovezane (Ande). Željeznička mreža najrazvijenija je u Argentini i jugoistočnom Brazilu. Andske zemlje imaju najviše položene željezničke pruge na svijetu (Čile: uskotračna Arica–Tacora, na 5182 m; Peru: Lima–La Oroya, 4829 m). Važne su transkontinentalne pruge Buenos Aires–Antofagasta i Buenos Aires–Valparaíso, te uzdužna čileanska andska pruga Iquique–Santiago–Puerto Montt. Cestovna mreža sve je važnija i razvijenija, ali nedovoljno ima suvremenih cesta (asfaltirano je oko 350 000 km). Značenjem se izdvaja Panamerička cesta koja uzdužno povezuje sjver i jug kontinenta s mnogobrojnim poprečnim ograncima. Prodiranje u Amazoniju (Transamazonska cesta) uz koristi donosi i ekološke štete. Glavnina lučkoga robnog prometa vezana je uz velike atlantske luke. Osim međunarodnog zračnog prometa, vrlo je važan i unutarnji zračni promet (Brazil, Argentina, Venezuela, Kolumbija).
Povijest

Pobjeda Simóna Bolívara za nezavisnost Perua 1824, detalj slike
Najstariji useljenici prešli su u Ameriku iz Azije (prije 35 000 do 20 000 godina), a njihovo postupno kretanje prema krajnjem jugu Južne Amerike dovršeno je između ←5000. i ←3000. Prostrana područja današnjih država Brazila, Argentine, južnog Čilea, Antila i dr. nastanjivala su plemena bez čvrstoga političkog ustroja, bez poznavanja pisma i na niskom stupnju bavljenja poljodjelstvom. Područja naprednijih civilizacija nalazila su se na prostoru Anda i Meksičke visoravni.
Kasne pretkolumbovske civilizacije Srednje Amerike bile su Tajín, Zapotec i → Maya. Središte potonje države (500–900. godine) nalazilo se na poluotoku Yucatánu; postupno opadanje njihove izrazito napredne kulture bilo je uzrokovano prenapučenošću stanovništva, nedovoljnom razvijenošću poljoprivrede i građanskim ratovima. U X. stoljeću Tolteci su podvrgli većinu područja sjeverno od države Maya, a njih su oko 1200. zamijenila ratnička plemena od kojih se razvila civilizacija Azteka. Na prostoru Anda je od XV. stoljeća narod Quechua (poznatiji kao Inke) tijekom stotinjak godina pokorio područja Ekvadora, Perua, Bolivije, dijelove Argentine i Čilea. Ubrzani kraj civilizacije Azteka i Inka zbio se dolaskom Hernanda Cortésa u Meksiko (1519) i Francisca Pizarra u Peru (1533).

vaza iz pretkolumbovskog razdoblja

plesačica na karnevalu u Rio de Janeiru

vaza iz pretkolumbovskog razdoblja
Dolaskom Kolumbovih lađa na Bahame 1492. započinje uspješna europska kolonizacija američkoga kontinenta. Sporazumom u Tordesillasu 1494. pravo na zauzimanje svih novootkrivenih zemalja pripalo je Portugalu i Španjolskoj, a potonjoj su pripali svi krajevi 1900 km zapadno od Kapverdskih otoka. Španjolska središnjica ustrojava područje kojime vlada u potkraljevstvima u Novoj Španjolskoj (sjeverno od Paname, sjedište u Méxicu) i Peruu (sjedište u Limi); postupno se potkraljevstva ustrojavaju i u Buenos Airesu (La Plata, 1776) i Caracasu (Nova Granada, 1717, 1739). God. 1681. Vijeće Indija u Madridu objavljuje Zbirku zakona o Indijama, kojime se pravno utvrđuje uređenje španjolske Amerike. Potkraljevstva su bila podijeljena na kraljevstva na čelu s potkraljem i pravno-administrativnim vijećem (audijencije). Važnija područja udaljena od glavnoga grada kraljevstva ustrojena su kao generalne kapetanije, dočim su rubna i slabo napučena područja ustrojena u prezidencije. Gradskim vijećima (cabildo) upravljali su kreoli. Glavni gospodarski resursi zasnivali su se na iskorišćivanju srebrene rude i zlata te na plantažama. Katolička crkva uzdignuta je na razinu državne, a istaknutu ulogu u kolonizaciji kontinenta imali su do svojeg protjerivanja iz Amerike (1767) isusovački redovnici.
Poticaje za prve pokrete američkih zemalja za neovisnost dala su Napoleonova osvajanja pirenejskih kraljevstava, a najznačajnije vođe bili su → Simón Bolívar, → José de San Martín, → Bernardo O’Higgins i dr. Prijelaz vlasti mirnim je putem ostvaren samo u Brazilu, koji 1822. (do 1889) postaje carstvo na čelu s ogrankom dinastije Bragança. Istodobno, propada dugogodišnja borba za osnivanje jedinstvene južnoameričke države.
Zajedničke osobine osamostaljenih država bile su politička nestabilnost, vladanje moćnih vojnih prvaka (caudillos), pretežita uloga vojske, gospodarska ovisnost o europskim zemljama (Velikoj Britaniji) i (poslije) SAD-u te podčinjenost francuskom kulturnom utjecaju. Ime Latinska Amerika nastaje sredinom XIX. stoljeća kada Francuzi, na osnovi zajedničkoga romanskog podrijetla španjolskog, portugalskog i francuskog jezika, te na osnovi sredozemnoga kulturnog utjecaja i katoličke vjere, drže da Pariz treba preuzeti duhovno vodstvo u Južnoj Americi. U političkom životu središnje mjesto u južnoameričkim državama zauzimaju liberali i konzervativci. Liberalne političke skupine poglavito su tvorili intelektualci, koji su zahtijevali federalizaciju i provođenje državno-političkog modela po uzoru na Zapadnu Europu i SAD. Konzervativce su činili vlasnici prostranih posjeda (latifundija), a podupirali su katolički svjetonazor i premoć domaće aristokracije.
U razdoblju prije i nakon II. svjetskog rata glavna su obilježja povijesnog razvoja većine južnoameričkih država politička nestabilnost, česti vojni udari, vladavina desničarskih režima i potpun izostanak demokratskih mehanizama vlasti. Ublažavanju političkog previranja trebali su pripomoći sporazumi o uzajamnoj pomoći i obrani između dvadesetak latinskoameričkih zemalja (1945, 1947) te ustroj Organizacije američkih država (1948). Vodeću ulogu u kreiranju tih sporazuma imao je SAD, koji je, prema načelima Monroeove doktrine iz 1823, Srednju i Južnu Ameriku držao svojim interesnim područjem. Od 1950-ih godina SAD podupire vojne i zemljoposjedničke vladajuće krugove u južnoameričkim zemljama, a sudjelovanje u svrgavanju ljevičarskih vlada (Gvatemala 1954, invazija na Kubi 1961, Čile 1973) opravdavao je sprječavanjem rastućega komunizma. Ipak, zahvaljujući uspjehu Kubanske revolucije (1959), znatno je porasla snaga i moć ljevičarske gerile u većini zemalja (Urugvaj, Nikaragva, Peru, Brazil, Kolumbija). U nekim zemljama Latinske Amerike temelj političkog sustava bile su diktature koje su se represivnim mjerama održavale i više desetljeća (Haiti, Paragvaj, Nikaragva). U nizu zemalja pretežit je utjecaj zadržala vojska (Čile, Nikaragva, Kolumbija, Peru) koja je čestim vojnim udarima i provođenjem diktature usporavala njihov brži politički i gospodarski razvoj. Međudržavni, teritorijalnim prijeporima izazvani sporovi, također su čest povod sukoba i međusobnih ratova (Nikaragve i Kostarike 1948–55. i 1960; Paragvaja i Argentine 1960; Salvadora i Hondurasa 1969; Argentine i Čilea 1969; Meksika i Gvatemale 1972. i dr.). Usprkos neprekidnim teritorijalnim sporovima, trajno opstoje i integracijski pokušaji, najbrojniji u gospodarstvu tijekom 1960-ih (LAFTA, Andski pakt), ali i u kasnijim desetljećima (CARICOM 1973; LAES 1975, LAIA 1980. i dr.). Na konferenciji u Miamiju (1994) latinskoameričke zemlje (osim nepozvane Kube) postigle su dogovor o postupnom procesu panameričke integracije. U najnovije vrijeme, na prijelazu u treće tisućljeće, Latinska Amerika i dalje ostaje opterećena stoljetnim naslijeđima međudržavnih prijepora, unutarnjim suprotnostima, političkim nestabilnostima, gospodarskim problemima, a kao poseban problem suvremenog doba prisutna je proizvodnja i trgovina drogom (Bolivija, Kolumbija, Peru).

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: