Australija

Službeni naziv: Australija; The Commonwealth of Australia
Površina: 7 682 300 km2
Stanovništvo (2011): 22 906 400 (2,8 stanovnika/km2); 89,2% gradsko
Glavni grad Canberra, 367 752 stanovnika (2011)
Upravna podjela 6 saveznih država (state) i 3 teritorija (territory)
Službeni jezik engleski
Valuta australski dolar (AUD) = 100 centa
Australija, kontinent i država na južnoj hemisferi, između Indijskoga i južnog Tihog oceana; država zauzima cijeli istoimeni kontinent (uključujući Tasmaniju), više manjih otoka i australske vanjske posjede (External Territories).
Prirodne značajke

kišna šuma u Queenslandu

Ayers Rock

unutrašnjost

Botanički vrt u Hobartu na Tasmaniji

koale

klokan
Australija je najmanji kontinent i šesta po površini država svijeta. Na sjeveru je Torresovim prolazom odvojena od Nove Gvineje; obala je slabo razvedena, na jugu je Veliki australski zaljev, na sjeveru zaljev Carpentaria između Arnhemove zemlje i poluotoka Yorka. Ispred sjeveroistočne obale u duljini od više od 2000 km pruža se Veliki koraljni greben (Great Barrier Reef), najveća takva tvorevina na Zemlji. A. je geološki jedan od najstarijih dijelova Zemljine kore, dio prastaroga kopna Gondvane. Pretežno jednoličan reljef, najniži kontinent: oko 40% površine niže je od 200 m, samo 6% površine više je od 600 m. U osnovi razlikuju se tri glavne reljefne cjeline. Na zapadu, više od polovice kontinenta zauzima Zapadni ravnjak (Western Plateau), prosječne visine 400–600 m, nad kojim se samo mjestimično, pretežno uz rubove, uzdižu niska, zaobljena gorja. Najznačajnija su Macdonnell (1510 m) i Musgrave (1440 m) na istoku, Hamersley (1251 m) na zapadu, Darling i Stirling na jugozapadu, Kimberley na sjeveru. Na krajnjem jugoistoku su gorja Flinders i Mount Lofty koja se katkad izdvajaju kao posebna cjelina. Drugu veliku regiju čini Središnja zavala ili → Velika arteška zavala koja se kod jezera Eyre spušta 12 m ispod razine mora. Najmanju cjelinu čini Veliko razvodno gorje (Great Dividing Range), koje se u uskom luku, dugom 3000 km, pruža duž cijele istočne obale i nastavlja na Tasmaniji i koje je razvodnica Indijskog i Tihooceanskog slijeva. U jugoistočnoj Australiji, u Australskim Alpama, doseže najveću visinu kontinenta od 2228 m na vrhu Mount Kosciusko. Sjeverna trećina kontinenta nalazi se u tropskom, a ostali dio u južnom umjerenom pojasu. Na sjevernom i sjveroistočnom rubu prevladava tropska klima sa stalno visokim temperaturama (25–29 °C) i velikom količinom oborina (na rtu Yorku i preko 3000 mm) koju donose ljetni monsuni (prosinac – ožujak). Najveći dio kontinenta ima izrazito suhu klimu s manje od 500 mm oborina, a čak trećina Australije prima manje od 250 mm. Velike dnevne i godišnje temperaturne amplitude. Između tih ekstrema nalazi se područje umjerene klime u istočnom i jugozapadnom priobalju. Na jugozapadu, vruća i suha ljeta, blage i vlažne zime. Na jugoistoku utjecaj oceana koji donose pasati ograničen je na usko priobalno područje i planine; 750–1500 mm, u planinskim dijelovima do 2000 mm oborina koje su dijelom snježne. Zbog sušnosti velik dio Australije je bez riječnih tokova; u sjevernim i južnim dijelovima sa sezonskim oborinama mnogi tokovi su povremeni. Najdulja stalna tekućica je rijeka Murray (2589 km), koja izvire u Snowy Mountainsu, a ulijeva se u južni Indijski ocean jugoistočno od Adelaidea. Glavni pritok je Darling, najdulja rijeka Australije (2739 km), koja zimi povremeno presuši. Veliko im je značenje u vodoopskrbi, za natapanje i hidroenergiju. Slično je značenje i brojnih drugih, uglavnom kratkih tokova koji izviru u području Velikoga razvodnoga gorja. Najveći dio Australije ima samo povremene, bujičaste tokove (creeks). Povremena su i jezera u unutrašnjosti koja su zapravo slane ili glinovite zavale često suhe i po nekoliko godina (npr. Eyre, Torrens, Gairdner, Frome). Vegetacija je odraz klime; na sjeveru i sjeveroistoku rastu tropske kišne šume, a na jugoistoku šume u kojima prevladavaju različite vrste eukalipta (oko 500) i akacija (oko 700), savanske i stepske trave; pod šumama je 5% površine. Prema sušnijim područjima prevladava scrub, zajednica polupustinjskoga niskoga grmolikog bilja i busenastih trava prilagođenih sušnosti i često slanom tlu; velik je dio unutrašnjosti pustinjski (Velika pješčana pustinja, Gibsonova pustinja, Velika Viktorijina pustinja, Simpsonova pustinja). Zbog ranog odvajanja australskoga kopna i dugotrajne izoliranosti, u Australiji su se očuvale brojne endemične biljne i životinjske vrste, često vrlo stare. Među životinjama ističe se oko 150 vrsta tobolčara (klokani, koale, vombati), kljunaši, oko 700 vrsta ptica, 140 vrsta zmija i preko 350 vrsta gmazova. Briga o njihovoj zaštiti provodi se u više od 400 prirodnih rezervata. Prije dolaska Europljana sisavci su bili u manjini (dingo, tobolčari, šišmiši, miševi). Europljani su donijeli nove vrste (goveda, ovce, koze i druge domaće životinje, jelene, lisice i dr.) koje su se, budući da nisu imale prirodnog neprijatelja, brzo raširile i često poremetile prirodnu ravnotežu. Jedan od primjera su zečevi koji zbog brojnosti često nanose velike štete pa se organiziraju uništavanja (izlovi, otrovi, bolesti).
Stanovništvo

Aboridžin
Uz 1% crnih domorodaca (Aboridžini, uključivo i mješanci) i 7% Azijaca, gotovo sve preostalo stanovništvo Australije je bjelačko, a čine ga potomci europskih doseljenika, većinom s britanskog otočja. Sredinom XX. stoljeća veće otvaranje, dolazak Talijana, Nijemaca, Novozelanđana i dr., a zbog promjene restriktivnih zakona 1970-ih godina i Azijaca. Krajem 1980-ih 40% stanovnika Australije bilo je rođeno izvan Australije ili je imalo barem jednog roditelja rođenog izvan nje. Australija je vrlo rijetko naseljena država, s izrazitim unutarnjim razlikama. Najgušće je naseljen klimatski povoljan jugoistok (Victoria 20 stanovnika/km2), ali su golema područja zapadne i sjeverne Australije gotovo nenaseljena s prosječno 1 stanovnikom na 10 km2. Gradskog stanovništva je 89,2%; velik broj stanovnika živi u široj okolici gradova u obiteljskim kućama s okućnicama. Najveći grad je Sydney (4 627 345 stanovnika /2011/), slijede Melbourne (4 246 345 stanovnika), Brisbane (2 200 000 stanovnika /2012/), Perth (1 897 548 stanovnika /2012/), Adelaide (1 225 235 stanovnika /2011/). Veći dio porasta stanovništva može se pripisati imigraciji jer je prirodni porast malen (1,8%/g., 2011–2013), slično većini razvijenih država. Mlađih od 15 godina je 21%, starijih od 60 godina 14%; očekivano trajanje života 82 godine. Većina stanovnika su kršćani, a među njima najviše je katolika, zatim anglikanaca; domorodačko stanovništvo je tradicionalnih vjerovanja; brz porast broja muslimana i budista, ali još uvijek vrlo malen udio. Pojedine države imaju vlastite zakone o obrazovanju, ali u svima je nizak udio nepismenih, usprkos teškoćama zbog velikih udaljenosti i rijetke naseljenosti. Posebnost je školovanje putem radiopostaja za učenike u dalekim, izoliranim područjima. Više od 30 sveučilišta, najstarije u Sydneyu, osnovano 1850.
Gospodarstvo

farma

Opera u Sydneyu
Gospodarski uspon Australije počeo je na temelju ovčarstva i izvoza vune, što je poslije prošireno uzgojem goveda za mlijeko i meso, pšenice i drugih kultura uz suvremene agrotehničke mjere (natapanje). Napredak nakon II. svjetskog rata razvojem industrije i usluga, te poglavito iskorišćivanjem rudnih bogatstava. Danas je Australija, usprkos nešto manjoj raznolikosti gospodarstva od drugih razvijenih zemalja, bogata zemlja s BND-om višim od 42 000 USD/stanovniku. Poljoprivreda je još uvijek iznimno važna jer daje velik udio u izvozu kao i sirovine za prerađivačku industriju. Australija je, u svjetskim razmjerima, velik proizvođač stočarskih proizvoda: uzgaja se preko 120 milijuna ovaca (druga u svijetu s 12% svjetskog broja) i proizvodi preko 1/4 vune na svijetu, 26 milijuna goveda omogućava veliku proizvodnju mesa, mlijeka i njihovih prerađevina. Iako je obrađeno manje od 10% površine, Australija je po proizvodnji pšenice i pamuka na 7. mjestu u svijetu; važne kulture: šećerna trska, riža, duhan, tropsko voće, grožđe. Iskorišćivanje golema rudnog bogatstva važan je izvor prihoda. Australija je prva u svijetu u vađenju dijamanata (više od 1/3 svjetske proizvodnje) i cinka (15% svjetske proizvodnje), druga u dobivanju uranove rude (16% svjetske proizvodnje), treća po dobivanju željezne rude i zlata, važno mjesto u vađenju srebra, smeđeg i kamenog ugljena, boksita, nalazišta mnogih metala i nemetalnih sirovina. Iskorišćivanje hidroenergije na višenamjenskim akumulacijama, ali 3/4 električne energije dobiva se u termoelektranama na ugljen. Dobro razvijena proizvodnja robe široke potrošnje, prerada poljoprivrednih proizvoda i ruda, proizvodnja željeza i čelika, petrokemijska industrija. U novije vrijeme, često sa stranim kapitalom, razvoj grana u kojima je zaostajala. Za razliku od većine razvijenih zemalja, Australija uvozi mnoge industrijske proizvode, najviše strojeve, građevinsku, industrijsku i elektroničku opremu, vozila. Usto, uvozi obojene metale, kemijske proizvode. U izvozu dominiraju poljoprivrivredni proizvodi i rude; slijede strojevi, tekstilni proizvodi, naftni derivati. Glavni partneri: Japan i SAD (1/3 vanjske trgovine), Velika Britanija, Njemačka, Kina, Novi Zeland, Koreja.
BNP (2012) 960,7 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2012): poljoprivreda 4%, industrija 26,6%, usluge 69,4%
Udio zaposlenih po sektorima (2009): poljoprivreda 3,6%, industrija 21,1%, usluge 75%
Nezaposlenih (2012) 5,2%
Inflacija (2012) 2,1 %
Realan rast gospodarstva (2011) -0,1 %
Uvoz (2012) 239,7 mlrd. USD
Izvoz (2011) 263,9 mlrd. USD 
Promet
S obzirom na rijetku naseljenost i goleme prostore, promet je razmjerno skup, ali dobro razvijen, naročito u gusto naseljenom jugoistočnom području. Transkontinentalna pruga i ceste; veliko značenje zračnog prometa u vezama sa svijetom, ali i u unutarnjoj povezanosti, čemu pogoduju i prirodni uvjeti. Unutarnja plovidba na rijekama Murray i Darling bila je donekle važna u doba naseljivanja, ali zbog neredovitosti i nepouzdanosti zamijenjena je željeznicom. Pomorski promet važan u izvozu i dužobalnim vezama, naročito između pojedinih rudarsko-industrijskih područja. Većina velikih luka je na jugoistoku; najveća po prometu je Sydney, slijede Port Hedland (specijalizirana za željeznu rudu), Melbourne, Fremantle, Newcastle, Brisbane i dr.
Povijest

aboridžinsko zidno slikarstvo, Obiri Rock

Perth

aboridžinsko zidno slikarstvo u NP Kakaku

klif na tasmanijskoj obali

gejzir Whakarewarewi na Novom Zelandu
Najstarije stanovništvo Australije, Aboridžini, naselili su se ovdje otprilike prije 40 000 godina, a prema mišljenju antropologa u ovu su zemlju stigli iz jugoistočne Azije u vrijeme dok je znatno niža razina mora omogućavala bolju pomorsku komunikaciju. Temeljno zanimanje Aboridžina bio je lov i sakupljanje, dok poljodjelstvo nisu poznavali. Zbog toga su bili organizirani u nomadske i polunomadske skupine. Tijekom posljednjih 3000 godina Aboridžini su osobito razvili uporabu kamenog oruđa, iskorišćivanje prirodnih bogatstava, te trgovinu na veće udaljenosti. Portugalci su prvi od europskih naroda, već u XV. stoljeću, pokazali zanimanje za Južnu Zemlju (Terra Australis). No, zbog velike gospodarske privlačnosti Indije i Afrike, portugalski su pomorci zapostavili daljnja istraživanja prema jugoistoku. Tijekom XVI. i poč. XVII. stoljeća Španjolci su usmjerili svoja pomorska istraživanja u ovom dijelu Tihog oceana, ali su odustali zbog neuspjeha 1605. Tijekom većeg dijela XVII. stoljeća najaktivniji istraživači ovog dijela svijeta bili su nizozemski pomorci. Godine 1606. → Willem Janszoon otkrio je prolaz između australskoga kopna i Nove Gvineje. Godine 1642. Abel Janszoon Tasman otkrio je otok južno od australskoga kontinenta koji je po njemu nazvan Tasmanija, a nedugo potom otkriven je i Novi Zeland. Nizozemski pomorci, ploveći prema Indoneziji, povremeno su stizali i do sjevernih i zapadnih obala Australije, a otkrivenu su zemlju nazvali Nova Holandija. Međutim, smatrajući je gospodarski i trgovački nezanimljivom, odustali su od daljnjih istraživanja. Novo razdoblje u istraživanju Australije započinje potkraj XVII. stoljeća kada su prve pomorske ekspedicije iz Velike Britanije krenule u istraživanje ovoga kontinenta. Prvu ekspediciju (1687–88), koja se iskrcala na sjeverozapadu Australije, predvodio je William Dampier. Druga ekspedicija (1699) otkrila je zapadnu obalu ovoga kontinenta. Tijekom XVIII. stoljeća nastavljena su još intenzivnija istraživanja. Godine 1768. kapetan James Cook isplovio je iz Engleske u trogodišnju ekspediciju koja je dospjela do zaljeva Botany na istočnoj obali Australije, a Cook je novootkrivenu zemlju označio na pomorskim kartama i nazvao je Novi Južni Wales. Cook je tijekom 1770-ih organizirao još dvije ekspedicije koje su pridonijele novim spoznajama o ovom kontinentu. Osobitu je zaslugu u tome imao član ekspedicije botaničar Joseph Banks. Istodobno su uz južne obale kontinenta istraživanja provodile francuske pomorske ekspedicije. Obale Australije u cijelosti su otkrivene tek početkom XIX. stoljeća. Matthew Flinders prvi je oplovio Australiju (1801–03) i označio njezine obale na zemljovidima. Ipak, unutrašnjost Australije ostala je neistražena do polovice XIX. stoljeća. Iako je Australija u to vrijeme bila neprivlačna za naseljavanje, ipak je imala veliko strateško značenje. Prva su naselja osnovali Britanci potkraj XVIII. stoljeća, a 1786. britanska vlada donijela je odluku o osnivanju kažnjeničke kolonije u Australiji. Prvo stalno naselje, osnovano 26. siječnja 1788, nazvano je Sydney, a danas se ovaj nadnevak slavi kao australski državni praznik. U novoj koloniji najveći je problem bila oskudica hrane, pa je prehrana bila ograničena na klokane i ribe. Godine 1792. osnovan je Korpus Novoga Južnoga Walesa kao vojna postrojba sa zadatkom čuvanja britanske vlasti u Australiji. Njezinim pripadnicima podijeljeni su veliki zemljišni posjedi pa su oni postali najveći zemljoposjednici. Korpus je 1804. uspješno ugušio pobunu irskih zatvorenika. Osobito su cijene ruma izazivale razmirice između Korpusa i upravitelja Novoga Južnoga Walesa što je dostiglo vrhunac 1808. u tzv. rumskom ustanku. Gospodarstvo Australije počelo se ubrzano razvijati nakon 1810, kada je započeo procvat ovčarstva i opskrba vunom tekstilnih tvornica u zemlji. Nešto poslije, oko 1820, razvila se i druga važna grana gospodarstva – kitolovstvo. Politička stabilizacija Novoga Južnog Walesa uslijedila je u razdoblju od 1809. do 1821, kada je upravitelj bio Lachlan Macquarie. Apsolutna vlast upravitelja oslabljena je 1823, kada je, odlukom Britanskog parlamenta, osnovano Zakonodavno vijeće. Australija se i dalje naseljavala kažnjenicima (u Novome Južnom Walesu do 1850, a na Tasmaniji do 1852), ali je sve veći udio imalo i slobodno, novopridošlo stanovništvo. U obje ove kolonije naseljeno je ukupno oko 150 000 kažnjenika, među kojima oko 20% žena. Jedna trećina od ukupnog broja bili su Irci. Godine 1829. osnovana je kolonija Zapadna Australija, 1836. Victoria, 1837. Južna Australija, 1859. Queensland. Osim ovčarstva, polet gospodarstvu donijela su novootkrivena nalazišta zlata (1851) i nekih minerala. Uslijedila je “zlatna groznica”, pa je iz Australije u sljedećih 10 godina izvezeno više od 62 000 t zlata. God. 1854. došlo je u rudniku Eureki do ustanka zbog visoke cijene rudarskih dozvola. U političkom uređenju kolonije su dobile zakonodavna vijeća čija se trećina članova birala na izborima. Otkriće zlata uzrokovalo je snažan imigrantski val kineskog stanovništva (1850–61), pa je zbog toga već 1856. godine u Victoriji ograničeno doseljavanje kineskog stanovništva. Politika ograničavanja useljavanja obojenog stanovništa, osobito onog iz Azije, poznata kao doktrina “bijele Australije”, provodila se od početka XX. stoljeća, a ukinuta je tek 1966. Nakon početka europskog naseljavanja u osobito su težak položaj došli starosjedioci Aboridžini. Desetak godina poslije naseljavanja, u Sydneyu je započelo, usprkos službenoj politici zaštite, sustavno istrebljivanje Aboridžina. Zbog bjelačkog zauzimanja plodnih površina kao pašnjaka, Aboridžini su bili prisiljeni povući se u pustinjsku unutrašnjost. Pokušaji pokrštavanja i nametanja europskih civilizacijskih normi, provođeni u XIX. stoljeću, bili su bezuspješni. Zbog istrebljivanja, epidemija i oskudica hrane broj Aboridžina drastično se smanjio pa ih je 1920-ih bilo samo 60 000. Ipak, u drugoj polovici XX. stoljeća njihov se broj povećao pa ih je 1991. bilo 238 500. Od 1960-ih Aboridžini se počinju naseljavati i u gradove, ali su tamo bili neravnopravno stanovništvo i getoizirani. 1970-ih australska vlada pokušala je ubrzati asimilaciju Aboridžina nasilnim oduzimanjem njihove djece. Tek su 1984. Aboridžini stekli jednaka politička prava kao i bijelci. U posljednje vrijeme osobito je aktualno pitanje povratka oduzete zemlje Aboridžinima. Iako je ujedinjenje svih šest australskih kolonija britanski tajnik za kolonije Earl Grey predložio već 1847, ipak je cijelo XIX. stoljeće bilo razdoblje njihove razjedinjenosti i neslaganja. Australsku ligu, koja se trebala boriti za ujedinjenje svih kolonija, osnovao je prezbiterijanski svećenik John Dunmore Lang. Čimbenici koji su utjecali na integraciju kolonija bili su potreba za ujednačavanjem zakona o useljavanju, te interesi ujedinjenih sindikata i Laburističke stranke (Labour Party) da se ujednači zakon o radu. Godine 1900. u Britanskom parlamentu prihvaćen je osnutak Australskoga Saveza (Commonwealth of Australia), a počeo je vrijediti od 1. I. 1901. Nacionalno jedinstvo Australaca počelo je jačati tijekom I. svjetskoga rata u kojem je Australija sudjelovala s više od 330 000 dobrovoljaca. Australske postrojbe, sudjelujući u nekim od najkrvavijih bitaka (primjerice Galipolje 1915), pretrpjele su velike gubitke. Na mirovnoj konferenciji u Parizu Australija je dobila Njemačku Novu Gvineju, Bismarckov prolaz i njemačku skupinu Solomonskih otoka kao mandatna područja. Razdoblje do početka II. svjetskog rata bilo je obilježeno unutarnjim političkim sukobima. Dotadašnjeg premijera Williama Hughesa, nakon sukoba u vladajućoj Nacionalističkoj stranci (Nationalist Party), zamijenio je Stanley Melbourne Bruce. U vladajuću koaliciju ušla je tada Seljačka stranka (Country Party), a u oporbi je bila Laburistička stranka (Labour Party). Kada je 1929. izbila svjetska ekonomska kriza, i australsko gospodarstvo bilo je teško pogođeno. Na vlast je došla Stranka rada, ali se zbog kruto vođene gospodarske politike ona raspala. Stoga je 1931. na vlast došla Ujedinjena australska stranka (United Australian Party), koja je nastala 1930. ujedinjenjem Nacionalističke i dijela Laburističke stranke. Godine 1931. Australija je s ostalim britanskim dominionima dobila punu neovisnost. S osobom britanskoga vladara bila je povezana samo preko guvernera. Budući da je u vanjskoj politici slijedila Veliku Britaniju, Australija je već 1939. ušla u II. svjetski rat. Nakon početka američko-japanskoga rata 1941, Australiji je zaprijetila japanska vojna sila. Pomoć Velike Britanije u novim uvjetima bila je nedostatna pa je nova laburistička vlada → Johna Josepha Curtina (1941–45) sklopila savez sa SAD-om. Sve do oslobađanja Filipina američki general Douglas MacArthur koristio se Australijom kao uporištem za vojne operacije. Pozitivna posljedica ratne privrede Australije bilo je postavljanje temelja teškoj industriji kao pokretaču poslijeratnog australskog gospodarstva koje je u razdoblju vlade premijera → Roberta Menziesa (1949–66) pridonijelo napretku i bogatstvu australskoga društva. Godine 1951. Australija je sa SAD-om i Novim Zelandom sklopila obrambeni ugovor (ANZUS-pakt), a 1954. pristupila je SEATO-paktu. Godine 1947. Velika Britanija prepustila je Australiji otoke Heard i McDonald (1947), Cocos, to jest Keeling (1955), i Christmas (1958). Australski vojnici sudjelovali su u ratovima u Koreji i Malaji, a od 1965. i u Južnom Vijetnamu. Godine 1965. potpisan je sporazum o slobodnoj trgovini s Novim Zelandom (NAFTA), a potom i sporazum o ekonomskom zbližavanju (1982). Laburistička vlada Gougha Whitlama uvodi 1972. važne promjene u vanjskoj politici: povlači vojnike iz Južnoga Vijetnama, priznaje NR Kinu, osuđuje francuske nuklearne pokuse u Tihom oceanu, istupa protiv režima u Južnoafričkoj Republici i Rodeziji. Godine 1973. okončana je rasistička useljenička politika “bijele Australije”. Potkraj 1975. na vlast dolazi koalicijska vlada Liberalne i Zemaljske stranke s novim premijerom → Johnom Malcolmom Fraserom (do 1983). Tijekom 1970-ih i 1980-ih uređena je i većina australskih morskih granica – prema Indoneziji (1971, 1972, 1981, 1988), Papui Novoj Gvineji (1978), Francuskoj Novoj Kaledoniji (1982) i Solomonskim otocima (1988). Pobjede laburista na izborima 1983. (→ Robert Hawke) i 1987. rezultirale su obnovom odnosa s Kinom i jačanjem savezništva sa SAD-om. Godine 1986. Velika Britanija ukinula je svoju formalnu ovlast nad Australijom, a 1994. Australija je pristupila novom ugovoru o Antarktici (prijašnji je bio iz 1959). Na regionalnom planu učvrstila je svoje odnose s Indonezijom ugovorom o vojnoj suradnji (1995), a 1996–97. postigla je s njom konačni dogovor oko morske granice. Nakon Malcolma Frasera, od 1983. godine vladu sastavljaju laburisti: Bob Hawke (do 1991), → Paul Keating (1991–1996), Kevin Rudd (2007–2010. i ponovno od 27. VI. do 8. IX 2013, kada ga je na izborima 2013. porazio liberal Tony Abbott, koji je 2015. izgubio na unutarstranačkim izborima, dao ostavku, te je premijer postao novi čelnik Liberalne stranke Malcolm Turnbull) i Julia Gillard (2010–27. VI. 2013), a od 1996. do 2007. na čelu koalicijske vlade bio je liberal John Howard.
savezna država glavni grad površina (km2) broj stanovnika (2012) stanovnika/km2
New South Wales Sydney 801 600 7 348 900 9,12
Victoria Melbourne 227 600 5 679 600 24,51
Queensland Brisbane 1 727 200 4 610 900 2,61
South Australia Adelaide 984 000 1 662 200 1,67
Western Australia Perth 2 525 500 2 472 700 0,94
Tasmania Hobart 67 800 512 400 7,24
Northern Territory Darwin 1 346 200 236 900 0,17
Australian Capital Territory Canberra 2330 379 600 160,0
Jervis Bay Territory 70 377 5,6
Australia Canberra 7 682 300 22 906 400 2,8

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: