Austrija

Službeni naziv: Republika Austrija; Republik Österreich
Površina: 83 858 km2
Stanovništvo : 8 488 511 (100,2 stanovnika/km2); 67,7% gradsko
Glavni grad Beč (Wien), 1 757 353 stanovnika (2012)
Upravna podjela 9 saveznih zemalja (Bundesland);
Službeni jezik njemački; hrvatski i slovenski regionalno
Valuta euro (€) = 100 centa (do 2002. šiling = 100 groša)
Austrija, država u srednjoj Europi, graniči s Njemačkom na sjeverozapadu, Češkom na sjeveru, Slovačkom i Mađarskom na istoku, Slovenijom i Italijom na jugu, te Švicarskom i Lihtenštajnom na zapadu; nema morske obale.
Prirodna obilježja

dvorac Schönbrunn

Salzburg

Beč, zgrada parlamenta
Austrija je pretežno planinska zemlja, a osnovno obilježje reljefu daju Alpe čiji istočni dio zauzima većinu površine Austrije. Pružaju se u smjeru zapad–istok, a uzdužnim dolinama  podijeljene su u tri dijela: sjeverni i južni, građen od mezozojskih vapnenaca i dolomita, te središnji, najstariji (Praalpe), građen od paleozojskih granita, gnajsa i kristalinskih škriljaca. Glavne skupine u sjevernoj zoni jesu Allgauer, Bayerische, Salzburger Alpe i dr. U južnoj zoni su Karavanke i Gailtaler (Karnske) Alpe, U središnjoj zoni su Ötztaler, Zillertaler, Kitzbüheler Alpe, Niedere i Hohe Tauern gdje je i najviši vrh Alpa, Grossglockner (3797 m). Kotlinska proširenja u dugodolinama mjesta su koncentracije stanovništva i razvoja većih gradova (na primjer Klagenfurt). Na sjeveru se pruža alpsko predgorje, ravnjak visok 300–500 m i rubni dijelovi Češkoga masiva (do 1200 m), između kojih je dolina Dunava i probojnica Wachau. Na istoku i jugoistoku Alpa velike su zavale (Beč i Graz) koje s brežuljkastim Burgenlandom (Gradišćem) na krajnjem istoku čine prijelaz prema Panonskoj nizini. Austrija se nalazi u području kontinentalne klime koja je pod znatnim utjecajem reljefa. Srednja srpanjska temperatura je od samo nekoliko °C u najvišim planinama do 20 °C u istočnom, nizinskom dijelu. Zimi su srednje temperature od -1 °C do -12 °C. Najviše planine su pod vječnim snijegom, a ima i nekoliko ledenjaka. U dolinama i kotlinama zimi su česte inverzije temperature, a u sjevernom i sjeverozapadnom dijelu veliko značenje ima → fen. Količina oborina smanjuje se s visinom i idući od zapada (1500–2000 mm) prema istoku (800–1000 mm). Austrija je najšumovitija zemlja Srednje Europe: pod šumama je 47% površine, a više od 20% površine je pod planinskim pašnjacima. Karakteristična je visinska zonalnost vegetacije sa znatnim razlikama prisojnih i osojnih padina. Većina austrijskih rijeka ima nivalni režim s najviše vode ljeti. U Austriji i njezinim graničnim područjima prolaze razvodnice sljevova Crnoga, Sredozemnoga i Sjevernoga mora. Dunav (kroz Austriju teče oko 350 km) s pritocima odvodnjava 95% Austrije; glavni pritoci u Austriji: Inn sa Salzachom, Traun, Enns, Mühl, Kamp i March (Morava). Južni dio Austrije odvodnjavaju Drava i Mura. Na zapadu nekoliko manjih rijeka pritječe Rajni i Bodenskom jezeru, a krajnji sjever pripada porječju Vltave. Najveća su jezera u graničnom području: Bodensee sa Švicarskom, a Neusiedler See s Mađarskom. Mnogobrojna su ledenjačka jezera u cijelim Alpama, a najveća su u području Salzkammerguta (Attersee, Traunsee i dr.) i u Koruškoj (Wörthersee, Ossiacher See i dr.).
Stanovništvo
U Austriji živi 8 488 511 stanovnika, od čega je 91,1% Austrijanaca. Među ostalima najbrojniji su Hrvati, Slovenci, Turci, Mađari i Talijani. U područjima s većim brojem Hrvata (Gradišće, oko 25 000) i Slovenaca, uz njemački, službeni su hrvatski, odnosno slovenski jezik. Gustoća naseljenosti vrlo je neravnomjerna. Zbog prirodnih, ali i povijesnih razloga, najnaseljenija je Bečka zavala, a u samom Beču živi 20% stanovništva zemlje. Ostali veći gradovi: Graz (265 400 stanovnika), Linz (191 100 stanovnika), Salzburg (148 500 stanovnika), Innsbruck (121 300 stanovnika), Klagenfurt (94 800 stanovnika). Prosječan porast stanovništva u 2013. je 0,02%, a budući da su stope rodnosti i smrtnosti ujednačene, porast je rezultat imigracije, većinom iz Istočne Europe. Očekivano trajanje života je 80,04 godina, a gotovo 15,7% stanovništva starije je od 65 godina. Katolici čine 73,6% stanovništva, među ostalima najbrojniji su protestanti, a zatim muslimani i židovi. Oko 2% stanovnika je nepismeno. Austrija ima 14 sveučilišta; glavni sveučilišni centri: Beč, Graz, Salzburg i Innsbruck.
Gospodarstvo

žičara na skijalištu u Sankt Antonu
Austrija je zemlja razvijenoga slobodnotržišnoga gospodarstva potpomognutog poticajnom fiskalnom i čvrstom novčanom politikom. Ostvaren je visok rast BNP-a, niska inflacija i nezaposlenost te visok nacionalni dohodak od 42 500 USD/stanovniku (2012), a glavnina dohotka ostvaruje se u tercijarnom sektoru. Poljoprivreda zapošljava malo stanovnika, ali je visokoproduktivna i temelj je snažne prehrambene industrije, čiji se proizvodi velikim dijelom izvoze. Najviše obradivog tla nalazi se u istočnom dijelu zemlje, a glavne kulture su pšenica i ječam, šećerna repa, kukuruz, krumpir; voćarstvo i vinogradarstvo. U stočarstvu važno je mliječno govedarstvo oko velikih gradova; poznato alpsko stočarstvo; šumarstvo. Bogata nalazišta magnezita (po proizvodnji vodeća u svijetu) i željezne rude koja se vadi kod Eisenerza, ali se još dvostruko više uvozi (željezo i čelik važni su izvozni proizvodi); od ostalih ruda olovo i cink, lignit i antimon, te plin. Velik hidropotencijal dobro je iskorišten i daje oko 70% proizvodnje električne energije, koju Austrija izvozi. Industrija je raznolika i na visokoj tehnološkoj razini. Proizvodi se ističu kvalitetom, a među glavnima su strojevi (za industriju i poljoprivredu), električni uređaji, željezo i čelik, prehrambeni i drvni proizvodi, papir. Posebno mjesto u austrijskom gospodarstvu ima turizam (23,8 milijuna stranih gostiju 1997), zimski i ljetni u planinama, gradovima, toplicama. Vrlo razvijen promet, suvremene autoceste, u Alpama brojni i dugački tuneli. Vanjska trgovina vrlo je razvijena; uvoze se sirovine i energenti (naftovod iz Trsta, plinovod iz Ukrajine), ali i gotovi industrijski proizvodi iz razvijenih zemalja. Izvoz je nešto manji od uvoza, a prevladavaju industrijski proizvodi i drvo. Glavnina razmjene obavlja se sa zemljama EU-a čiji je član od 1. siječnja 1995, a najviše s Njemačkom i Italijom. Od ostalih zemalja važne su Švicarska, Mađarska, Francuska. Austrija je 1960–94. bila članica EFTA-e. BNP (2012) 395,5 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2012):
poljoprivreda 1,4%, industrija 29,4%, usluge 69,1%
Udio zaposlenih po sektorima (2012):
poljoprivreda 5,5%, industrija 26%, usluge 68,5%
Nezaposlenih (2012) 4,3%
Inflacija (1990–2012) 2,6 %/god.
Realan rast gospodarstva (2011) 7,5 %
Uvoz (2012) 170,5 mlrd. USD
Izvoz (2012) 163,1 mlrd. USD
Povijest

svečana dvorana u dvorcu Schönbrunn

Innsbruck

spomenik Johannu Straussu u Beču

Gustav Klimt, Portret Adele Bloch-Bauer
Na prostoru današnje Austrije nalazila se od kraja ←I. stoljeća rimska provincija Norik, naseljena uglavnom ilirskim i keltskim stanovništvom. Provincija je bila dio pograničnog sustava (limes), a jedno od najvažnijih naselja bila je Vindobona (na području današnjeg Beča). Od II. stoljeća izložena je čestim provalama germanskih plemena, a tijekom IV. stoljeća rimska vlast nad provincijom potpuno je slomljena, nakon čega na njezinu teritoriju borave duže ili kraće vrijeme brojna germanska (Rugijci, Langobardi, Vandali, Goti, Alemani), nomadska (Huni, Avari) i slavenska plemena. Od VI–VIII. stoljeća Austrija je u sastavu Bavarskog vojvodstva, potom zajedno s Bavarskom ulazi u sastav Franačke. Prava povijest Austrije počinje 803. godine, kada je Karlo Veliki na području između rijeka Ennsa i Raaba osnovao Istočnu marku, kao pogranično područje Carstva prema istoku. Tijekom IX. stoljeća Austrija je važno područje prilikom sukoba Franačke i Velikomoravske države, koju su opustošili Mađari 907. god. Marku je 955. god. obnovio njemački kralj i car Oton I. Veliki, a 976. godine ju je, kao nasljednu, Oton II. darovao Luitpoldu iz roda Babenbergovaca. Godine 996. prvi se put spominje ime Österreich (Ostarrîchi). Pod vlašću Babenbergovaca Austrija će ostati do 1246. Dolaskom Austrije pod vlast Babenbergovaca, iako austrijski markgrof i dalje ostaje formalno podređen bavarskom vojvodi, započinje njezina politička povijest kao samostalnog subjekta. Godine 1156. austrijski markgrof dobiva naslov vojvode te postupno širi svoju vlast na Štajersku (1192) i Kranjsku (oko 1230). Smrću posljednjeg vojvode iz dinastije Babenbergovaca Fridrika II. Ratobornog (1230–1246) dolazi do borbe za babenberšku baštinu. Tijekom tog razdoblja Austriju, Štajersku i Kranjsku svojoj je državi pripojio češki kralj Otakar II. Přemysl, a nakon njegova poraza i smrti (1278) njemački kralj i rimsko-njemački car Rudolf Habsburški,  čime je započela dugotrajna vladavina dinastije Habsburg u Austriji (1278–1918). Habsburgovci su ugovorima o nasljeđivanju i ženidbenim vezama pripojili Austriji pokrajine Korušku (1335), Tirol i Vorarlberg (1363), Breisgau i Freiburg (1368) te Trst (1382) i Pazinsku knežiju. Nakon smrti rimsko-njemačkog cara Sigismunda Luksemburškog, njegov zet Albert V. Habsburgovac uspio je dobiti carski naslov te privremeno baštiniti kraljevsku vlast u drugim Sigismundovim zemljama (Zemlje krune sv. Stjepana i Zemlje krune sv. Václava). Iako su se potonje ubrzo odvojile od habsburške vlasti, carski naslov ostao je u dinastiji Habsburg s manjim prekidima sve do 1806, kada je ukinuto Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog Naroda. Podjelom habsburških posjeda ugovorima u Wormsu (1521) i Bruxellesu (1522) te kasnijim odreknućem cara Karla V. (pripadnika španjolske grane Habsburgovaca), kojim je carski naslov prepustio svojemu mlađem bratu, austrijskom nadvojvodi i ugarsko-hrvatskom kralju Ferdinandu I. (1556. i 1558), Austrija je postala svjetska sila sa sjedištem u Beču. Važnost Austrije posebice je porasla tijekom protureformacije i protuturskih ratova, kada ona postaje središte katoličke stranke u Rimsko-njemačkom Carstvu. Vrhunac vanjskopolitičkog utjecaja Austrije u Europi bilo je razdoblje Tridesetogodišnjega rata tijekom kojega je čvrsto uspostavljena vlast dinastije Habsburg u Češkoj. Unatoč tome, rezultat rata označio je i njezino slabljenje, jer je Westfalskim mirom (1648) oslabljena habsburška kontrola nad carstvom, a učinjeni su i manji teritorijalni ustupci Francuskoj i Saskoj. Austro-turski ratovi, u kojima je Austrija bila u podređenom položaju, doživjeli su prekretnicu neuspješnom turskom opsadom Beča (1683), nakon koje je slijedio uspješan protuturski pohod tijekom kojega su od Turaka oslobođena velika područja Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. U prvoj polovini XVIII. stoljeća Austrija je uz promjenjiv uspjeh vodila još nekoliko ratova s Osmanskim Carstvom. Granica se napokon Beogradskim mirom (1739) ustalila na Uni, Savi i Dunavu te je (uz manje korekcije Svištovskim mirom potkraj XVIII. stoljeća) ostala nepromijenjena do okupacije Bosne i Hercegovine 1878. Europska politika Austrije u XVIII. stoljeću bila je obilježena stjecanjem i gubljenjem posjeda u Nizozemskoj, Italiji, u njemačkim i poljskim zemljama, dinastičkim krizama te pokušajima unificiranja zemalja pod vlašću dinastije Habsburg i modernizacije. Posljednji muški izdanak dinastije Habsburg, Karlo VI., objavio je, s ciljem osiguranja nasljedstva i u ženskoj lozi, 1713. godine Pragmatičku sankciju koju je, nakon što su im pruženi određeni ustupci, prihvatila i većina europskih država. To je ujedno bio i prvi temeljni zakon zajednički za sve zemlje pod habsburškom vlašću. Iako su Pragmatičku sankciju prihvatile Hrvatska i Ugarska, Ugarska je to učinila tek nakon što joj je potvrđena autonomija te je time ojačan njezin politički položaj u odnosu na središnju vlast. Unatoč Pragmatičkoj sankciji, nasljedstvo Karlove kćeri Marije Terezije moralo je biti osigurano Ratom za austrijsku baštinu (1740–48). Marija Terezija udala se još 1736. za lotarinškoga vojvodu Franju I. Stjepana, čime je osnovana dinastija Habsburg–Lothringen. Iako je Franjo I. zadobio titulu cara Rimsko-Njemačkog Carstva 1745, stvarnu vlast u Austriji i drugim zemljama pod habsburškom vlašću zadržala je osobno Marija Terezija. Ona i njezin sin i nasljednik Josip II. proveli su, kao tipični predstavnici prosvijećenog apsolutizma, mnogobrojne reforme uprave, financija, školstva, prava i vjerske politike, čime je omogućena modernizacija Austrije, ali je dio tih reformi onemogućen u zemljama krune sv. Stjepana zbog otpora domaće aristokracije. Diobama Poljske (1772. i 1795) područje pod habsburškom vlašću prošireno je i na Galiciju i Lodomeriju. Austrija je bila jedan od glavnih europskih protivnika Francuske revolucije te je sudjelovala u svim protufrancuskim savezima protiv revolucionarne vlasti i, poslije, protiv Napoleona. Tijekom tih ratovanja izgubila je znatne teritorije na zapadu, a car Franjo II. bio je 1806. prinuđen i odreći se naslova rimsko-njemačkog cara. Unatoč tome, postigao je da se istodobno proglasio nasljednim carem Austrije (kao Franjo I.), a nju podigne na razinu carstva (Kaisertum Österreich). Bečkim kongresom 1815. godine Austriji je vraćen najveći dio posjeda izgubljenih u protufrancuskim ratovima, a ujedno je i stala na čelo Njemačkoga saveza. Diplomatska vještina kancelara → Clemensa Wenzela Lothara Metternicha uspjela joj je izboriti vodeći položaj u okviru novoga europskog poretka usmjerenog na očuvanje stanja postignutog Bečkim kongresom. Iako su u navedenom razdoblju provedene mnoge korisne reforme, sustav vladavine bio je apsolutistički i usmjeren prema gušenju liberalnih pokreta, pri čemu se u velikoj mjeri razvila cenzura i sustav policijskog nadzora. Austrijska vojska sudjelovala je u gušenju mnogih liberalnih revolucija diljem Europe. Unatoč tome, prodor liberalnih i nacionalnih ideja nije bilo moguće zaustaviti te u 1820-im i 1830-im godinama dolazi do jačanja takvih pokreta u Ugarskoj, Hrvatskoj, u talijanskim, češkim i poljskim zemljama. Stanje uspostavljeno Bečkim kongresom definitivno je ukinuto izbijanjem revolucijâ 1848. u Beču i drugim zemljama pod habsburškom vlašću.
Nakon što su revolucionarni pokreti ugušeni 1849, nastupilo je razdoblje neoapsolutizma (Bachov apsolutizam). Iako su tijekom tog razdoblja nastavljeni modernizacijski procesi uprave, prava i gospodarstva, opće nezadovoljstvo izazvalo je provođenje politike centralizacije i germanizacije države. Nacionalni pokreti naročito su ojačali u njemačkim i talijanskim dijelovima carstva. Rat protiv Kraljevstva Sardinije-Pijemonta (1859), koju je podržala Francuska, završio je austrijskim porazom prisilivši Austriju na povlačenje iz Lombardije, a dvor na prihvaćanje obnove ustavnog života. Sukobi prilikom toga temeljili su se na sukobu dvaju političkih načela – federalizma, koji su zastupali predstavnici slavenskih naroda, i dualizma, koji je odgovarao vladajućim austrijskim i mađarskim slojevima. Ustav Ugarskoj i Hrvatskoj vraćen je Listopadskom diplomom 1860. te je ponovno sazvan Ugarski sabor, ali je Veljački patent nagovijestio pokušaj dvora da ponovno uvede centralizam sa središnjom vladom i parlamentom u Beču, što je dovelo do novog sukoba s Ugarskom. Ugarski sabor ponovno je raspušten, a centralistička vladavina nastavljena je do 1865. Poraz u ratu s Pruskom (1866) oslabio je položaj Austrije u Njemačkoj i prisilio je na istupanje iz Njemačkog saveza, te na povlačenje iz Kraljevstva Venecije, posljednjeg ostatka austrijske vlasti u Italiji. Dvor je ujedno bio prisiljen prihvatiti nagodbu s Mađarima te je 1867. sklopljena Austro-Ugarska nagodba (Ausgleich), kojim je država preustrojena u realnu uniju dviju sastavnica pod nazivom Austro-Ugarska Monarhija, a to stanje održalo se do njezina poraza u I. svjetskom ratu 1918. Već uoči konačnog raspada Austro-Ugarske 21. X. 1918, njemački zastupnici u Austrijskom saboru (Carevinsko vijeće, Reichsrat) sastavili su privremenu Narodnu skupštinu Njemačke Austrije (Deutschösterreich), koja je nekoliko dana nakon raspada države proglasila Njemačku Austriju demokratskom republikom i sastavnim dijelom Njemačke Republike (12. XI. 1918). Vladu je sastavio socijaldemokrat → Karl Renner, koji je na položaju njezina predsjednika ostao i nakon izbora za ustavotvornu skupštinu (16. II. 1919) na kojima su socijaldemokrati dobili većinu. Mirovnim ugovorom u Saint-Germainu (10. IX. 1919) Austtrija je natjerana da se odrekne priključenja Njemačkoj i da promijeni ime u Republika Austrija. Nov ustav donesen je 1. X. 1920. kao kompromis između federalističkog i centralističkog sustava. Republika je bila parlamentarna s dvodomnim parlamentom, a predsjedniku su ostavljene samo reprezentativne funkcije. Financijski slom koji je uslijedio 1922. saniran je putem zajma Lige naroda, za koji se Austrija morala obvezati da će ostati neovisna tijekom sljedećih 20 godina. Političku situaciju obilježavali su sukobi između socijaldemokrata i kršćanskih socijalista te sukobi na liniji Beč–provincija. Tijekom 1920-ih dolazi i do formiranja poluvojnih organizacija: Udruge ratnih veterana (Frontkämpferverbände), Domovinskih obrambenih snaga (Heimwehr), obje nacionalističkog i revanšističkog programa, te Obrambenoga saveza (Schutzbund), socijaldemokratskoga i republikanskog značaja. Masovne socijaldemokratske demonstracije 1927. dovele su do otvorena sukoba demonstranata i policije u kojima je ubijeno stotinu demonstranata. Pod utjecajem tih zbivanja i s njima povezane političke krize ustav je promijenjen te su njime dane veće ovlasti predsjedniku republike, a umanjene one parlamenta. Političku krizu zaoštrila je i velika svjetska gospodarska kriza (1929), za koju je austrijska vlada pokušala naći izlaz u sklapanju carinske unije s Njemačkom, no to je bilo spriječeno pritiskom Francuske i njezinih satelitskih država (Mala antanta). Pod utjecajem zbivanja u Njemačkoj jača i nacionalni pokret u Austriji, koji postiže određene uspjehe na izborima 1932. i ubrzo potom, ohrabren Hitlerovim dolaskom na vlast, započinje terorističke akcije. Kancelar iz redova Kršćansko-socijalne stranke → Engelbert Dollfuss, čija je vlada imala samo neznatnu političku većinu u parlamentu, počeo je od ožujka 1933. uvoditi autoritarni režim. U lipnju iste godine zabranio je i djelovanje nacističke stranke, ali se protiv njemačkoga pritiska morao usko povezati s fašističkom Italijom. Mussolini mu je obećao zaštitu, ali pod uvjetom da uništi austrijsku socijaldemokraciju. Dollfuss je potom raspustio i zabranio sve stranke, osim novostvorene Domovinske fronte (Vaterländische Front). Nov ustav, utemeljen na korporativizmu, proglašen je 1. V. 1934. Austrija je promijenila ime u Federalnu državu Austriju, a građanska i politička prava vrlo su smanjena. U srpnju 1934. Dollfuss je ubijen u pokušaju nacističkoga puča, ali je njemačka intervencija spriječena talijanskim vojnim pritiskom. Međunarodni položaj Austrije otežan je sporazumom Hitler–Mussolini 1936. te je novi kancelar → Kurt Schuschnigg bio prinuđen činiti sve veće ustupke Njemačkoj i nacistima. Schuschnigg je pokušao spasiti neovisnost Austrije raspisivanjem plebiscita koji se trebao održati 13. III. 1938, ali ga je Hitler preduhitrio oružanom intervencijom i priključenjem Austrije Njemačkoj (→ Anschluss). Uspostavljena je nacistička vlada na čelu s → Arthurom Seyss-Inquartom. Austrija je preimenovana u Istočnu marku (Ostmark) i podijeljena na 7 upravnih jedinica kao dio Trećega Reicha. Daljnju sudbinu Austrije odlučila je Moskovska deklaracija (30. X. 1943) savezničkih vođa, kojom je Austrija priznata kao okupirana zemlja te preuzeta obveza da je se nakon poraza Njemačke ponovno ustroji kao neovisnu republiku. Do svibnja 1945. savezničke postrojbe su je oslobodile i podijelile na 4 okupacijske zone. Prvi poslijeratni izbori održani su 25. XI. 1945. te je oformljena koalicijska vlada. Prvi predsjednik obnovljene republike bio je socijalist Karl Renner. Prvotni zadatak koalicijskih vlada kancelara Leopolda Figla (1945–53) i Juliusa Raaba (1953–61) bio je poništiti saveznički okupacijski režim. U lipnju 1946. sporazumom su austrijske vlasti dobile djelomičnu vlast nad austrijskim teritorijem u području zakonodavstva i uprave. Državni ugovor o Austriji napokon je potpisan 15. V. 1955. i njime je Austrija uspostavljena kao neovisna republika u granicama do 1938. godine. Nov ustav proglašen je 27. VII. 1955. i temeljio se na ustavu iz 1920, uz izmjene iz 1929. Austrija je ustrojena kao savezna država s 9 jedinica (8 saveznih zemalja i izdvojeni teritorij grada Beča). Iste godine Austrija je primljena i u Organizaciju ujedinjenih naroda. U međuvremenu došlo je i do oživljavanja austrijskoga gospodarstva uz izdašnu pomoć Unre, te je 1951. dostignuta prijeratna razina. Razdoblje njemačke i savezničke okupacije te borbe za ponovnu uspostavu potpune suverenosti znatno je utjecalo na formiranje i jačanje austrijske nacionalne svijesti. Glavne političke stranke u poslijeratnom razdoblju jesu Austrijska socijalistička stranka (SPÖ), Austrijska narodna stranka (ÖVP) i Austrijska slobodarska stranka (FPÖ). Godine 1960. Austrija je jedna od država osnivačica Europskog udruženja za slobodnu trgovinu (EFTA), a od 1995, nakon provedena plebiscita, i punopravna članica Europske unije. Predsjednici Austrije nakon 1945: Karl Renner (1945–50), Theodor Körner (1951–1957), Adolf Schärf (1957–65), Franz Jonas (1965–74), Rudolf Kirchschläger (1974–86), Kurt Waldheim (1986–92), Thomas Klestil (1992–2004), Heinz Fischer (od 2004. i ponovno od 2010) i Alexander Van der Bellen od 2016. Kancelari nakon 1961: Alfons Gorbach (1961–64), Josef Klaus (1964–70), Bruno Kreisky (1970–83), Fred Sinowatz (1983–86), Franz Vranitzky (1986–97), Viktor Klima (1997–2000), Wolfgang Schüssel (2000–07), Alfred Gusenbauer (2007–08) i Werner Faymann (od 2008. i ponovno od 2013).

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: