Bolivija

Službeni naziv: Republika Bolivija, República de Bolivia
Površina: 1 098 581 km2
Stanovništvo (procjena 1997): 7 767 000 (7,1 stanovnika/km2 ); 62% gradsko
Glavni grad Sucre, 215 800 stanovnika (1993), La Paz, 785 000 stanovnika
Upravna podjela 9 departmana
Službeni jezik španjolski, kečua, aimara
Valuta boliviano (BOB) = 100 sentava (centavo)
Bolivija, država u središnjem dijelu Južne Amerike, graniči s Peruom i Čileom na zapadu, Brazilom na sjeveru i istoku, Paragvajem na jugoistoku i Argentinom na jugu; nema morske obale.
Prirodne značajke
ugašeni stratovulkan Illimani
La Paz
Iako se tek trećina površine Bolivije nalazi u andskom području, Bolivija se najčešće smatra planinskom zemljom. To je stoga što se najrazvijeniji i najnaseljeniji dio zemlje nalazi u andskomu planinskom sustava ili blizu njega, a koji je ovdje najširi i najsloženiji te predstavlja jedno od najviših naseljenih područja na Zemlji. Na Z, uz granicu s Čileom, pruža se Cordillera Occidental s mnogobrojnim aktivnim vulkanima i najvišim vrhom Bolivije, Sajamom, 6542 m. Istočno se pruža Cordillera Oriental, čiji se s dio, u blizini La Paza, naziva i Cordillera Real, poznat po impresivnim, snijegom prekrivenim vrhuncima preko 6000 m. Između tih dvaju nizova pruža se Altiplano, niz visoravni i zavala na visinama 3600–3800 m. Regija je široka o. 80 km, dugačka 500 km, blago je nagnuta prema J, a njezina jednoličnost mjestimično je narušena manjim uzvišenjima. Na si rubu Anda nalazi se Yungas, najjužniji dio šire regije koja se pruža u Kolumbiji, Ekvadoru i Peruu i čini prijelaz andskih grebena u nizinu; rijetko naseljeno područje strmih padina i dubokih klanaca, guste trop. šume. Južnije se pruža područje Valles, gdje su i padine blaže, doline šire, plodne i dobro naseljene. S i i od Anda pruža se regija Oriente koja zauzima oko 2/3 Bolivije. Područje prostranih ravnica, često poplavnih, na S su prekrivene trop. šumama koje prema J prelaze u savane. Na krajnjem JI bolivijski dio regije Gran Chaco. Iako se cijela B. nalazi u trop. području, klima je vrlo raznolika; najveće su razlike između i ravnica i planina na Z. Najveći dio nizine ima vruću, vlažnu klimu s prosječnom temp. 24 °C, koja tijekom god. malo varira. S porastom visine temp. se snizuju uz veća godišnja kolebanja. Yungas i Valles imaju godišnju temp. između 11 (srpanj) i 22 °C (siječanj), a količina oborina smanjuje se prema J; u području Altiplana prevladava suha i svježa klima s temp. između 5 i 13 °C; najviši planinski dijelovi su pod vječnim snijegom. Kišna sezona traje od prosinca do veljače, a količina oborina varira od samo nekoliko mm na krajnjem J, preko prosječnih 600 mm u području Altiplana do više od 1500 mm na S. Pod šumom je oko 45% površine B. Najveći dio B. odvodnjava se prema S, tj. prema Amazoni; Mamoré, Guaporé i Beni, sa svojim pritocima, odvodnjavaju najkišovitiji dio zemlje, a nakon sutoka tvore r. Madeiru, najveći desni pritok Amazone. Na J Pilcomayu, a na JI Tucavaca teku prema r. Paraguay. Na Z, na granici s Peruom, nalazi se jezero Titicaca, najveće jezero Juž. Amerike (8340 km2) i najviše plovno jezero na svijetu (3812 m); r. Desaguadero odvodnjava se prema jezero Poopó, koje nema otjecanja prema moru. Na području Altiplana nalazi se i niz povremenih, slanih jezera (Salar).
Stanovništvo
seljaci
Od nešto manje od 8 milijuna stanovnika Bolivije, malko preko polovinu čine Indijanci (skupine Kečua i Aimara), 30-ak % čine mestici (mješanci Indijanaca i bijelaca), a 15% bijelci. Izrazito neravnomjerna naseljenost; na visočju, na manje od 2/5 površine B., živi 3/4 st. Usprkos manjoj količini oborina, vlage je dovoljno za poljoprivredu, ovdje su gl. bolivijska nalazišta ruda, a važna je i dostupnost do čil. i peruanskih luka na Tihom oceanu. U gradovima živi 62% st.; najveći je La Paz (785 000 st.), koji je de facto gl. grad s većinom vladinih ureda; ostali veći gradovi: Santa Cruz de la Sierra (767 300 st.), Cochabamba (448 800 st.), El Alto (446 200 st.), Oruro (201 800 st.). Službeno je gl. grad Sucre (145 000 st.), u kojemu je sjedište Vrhovnog suda. Razmjerno brz porast st. od 24‰ god. (prosj. 1990–97) rezultat je prir. promjene, dok su imigracija i emigracija ujednačene. To se odražava na dobnu strukturu u kojoj prevladava mlado st.: mlađih od 15 g. ima o. 40%, a starijih od 65 g. tek 5%; prosječno trajanje života 61 g. U vjerskoj strukturi s preko 90% prevladavaju katolici, ima nešto protestanata i dr. Udio nepismenih dosta je visok, oko 17%, iako je osnovno školovanje obvezno i besplatno.
Gospodarstvo
La Paz
Dugotrajno polufeud. uređenje, ovisnost o izvozu ruda i višekratna hiperinflacija (dosegla čak 14 000 %), nedostatak kapitala i stranih ulaganja te polit. nestabilnost učinile su B. jednom od najsiromašnijih zemalja Juž. Amerike. Određena poboljšanja vidljiva su tek od kraja 1980-ih, od uvođenja tržišnog gospodarstva i djelomične privatizacije velikih drž. sustava (željeznica, zračni prijevoz, elektroopskrba, telelefonske i naftne kompanije) i mjera za poticanje investicija. Potkraj 1990-ih BNP/st. tek je dosegnuo 1000 USD. Značenje poljoprivrede ne ogleda se toliko u udjelu u dohotku, koliko u činjenici da se njome bavi gotovo pol. aktivnog st. Gl. su kulture žitarice (kukuruz, pšenica, ječam, riža), soja, krumpir, kava, pamuk, duhan. Najveći su problem velika agrarna gustoća, iscrpljenost tla, mala ulaganja i primitivne metode obrade. Posebno je, inače zabranjen, uzgoj koke na velikim površinama; B. je jedan od triju gl. opskrbljivača ilegalnog svj. tržišta. U stočarstvu, uz uzgoj autohtonih alpaka i ljama, važan je uzgoj ovaca, goveda i koza. Usprkos znatnim površinama pod šumama, šumarstvo i s njime povezana drvna ind. slabo je razvijeno. Za gospodarstvo B. iznimno je važno rudarstvo koje daje 90-ak % vrijednosti izvoza. Najvažnije su rude kositar (5. u svijetu), srebro, cink, antimon, nafta i plin. Proizvodnja el. energije (60% u HE) veća je od potrošnje; izvoz. Industrijski slabo razvijena, ugl. osnovna prerada poljoprivr. proizvoda i ruda; prehr., tekst., kožarska, drvna ind., rafinerije, proizvodnja rudarske opreme. Uvoz je još uvijek veći od izvoza; izvoze se rude kovina, nafta i plin, soja, a uvoze prehr. i industr. proizvodi, prometna sredstva. Gl. partneri: SAD, Argentina, Brazil, Vel. Britanija, Japan. Otežavajuća je okolnost udaljenost od morskih obala, iako postoje solidne veze s čil., braz. i arg. lukama. Cestovna i želj. mreža najgušće su u području Altiplana; međunar. aerodromi u La Pazu i Santa Cruzu. Turizam je u začetku, oslanja se na ostatke indijanskih kultura, prir. ljepote i skijanje u Andama.
BNP (1997): 7,564 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (1997):
poljoprivreda 13%, industrija 27%, usluge 60%
Udio zaposlenih po sektorima (1993):
poljoprivreda 45%, industrija 18%, usluge 37%
Nezaposlenih (1998): 4,4% (25% zaposleno samo povremeno)
Inflacija (1990–97): 10,4%/god., 1998: 4,4%
Realan rast gospodarstva (1990–97): 4,1%/god.
Uvoz (1997): 1550 mil. USD
Izvoz (1997): 1015 mil. USD
Povijest
Na područje današnje Bolivije prvi je prodro Diego de Almagro 1535, a osvajanje je započeo 1538. H. Pizarro. Do 1776. Bolivija se nalazila u sastavu potkraljevstva Perua, a sjedište njezine uprave nalazilo se u Chuquisacau (danas glavni grad Sucre). Zbog bogatih rudnika srebra i žive dolazilo je do učestalih sukoba između samih španjolskih useljenika. Istodobno je proveden upravni i crkveni ustroj zemlje i utemeljeno sveučilište (1624). Preustrojem iz 1776. Bolivija je pripojena potkraljevstvu Rio de la Plati. Ustanak Tupaka Amarua II., navodnog potomka Inka, krvavo su ugušile kolonijalne vlasti (1780). Oslobodilački pokret jača od početka XIX. stoljeća, a borbe su okončane pobjedom → Simóna Bolívara i proglašenjem samostalne republike (1825), koja je po svojem oslobodiocu dobila ime Bolivija. Za prvog predsjednika izabran je 1826. → Antonio José de Sucre. Od 1828. česti su vojni udari i smjenjivanja civilnih vlada. Tijekom idućih desetljeća Bolivija je vodila i nekoliko ratova sa svojim susjedima. U ratu s Čileom (1879–84) zbog rudonosno bogate pokrajine Antofagaste, Bolivija je poražena i prisiljena na ustupanje cijele pokrajine Čileu. Godine 1903. morala je Brazilu ustupiti bogata nalazišta rude u području Acre; 1932–35. ratuje s Paragvajem zbog pokrajine Chaco; mirovnim ugovorom 1938. izgubila je veći dio toga područja. Razdoblje između dvaju ratova obilježeno je nizom vojnih udara i prevrata. Godine 1943. Bolivija je objavila rat Njemačkoj, Italiji i Japanu. Iste godine na vlast dolazi stranka Nacionalnoga revolucionarnog pokreta (MNR), ali je izabrani predsjednik Gualberto Villaroell oboren vojnim udarom 1946. Na općim izborima 1951. pobjeđuje predstavnik MNR-a → Víctor Paz Estenssoro; iako je vojna hunta iste godine poništila izbore, državnim udarom 1952. Paz Estenssoro preuzima funkciju predsjednika (1952–56; ponovno biran 1960. i 1964). Tijekom njegova obnašanja predsjedničke dužnosti nacionalizirani su rudnici kositra, provedena agrarna reforma i Indijancima vraćena zemlja oteta još u doba španjolskih osvajača. Godine 1964. Paz Estenssoro je svrgnut u vojnom udaru, a vlast je preuzeo general → René Barrientos; potonji je 1966. kao predstavnik desničarske Fronte bolivijske revolucije izabran za predsjednika. Godine 1967. u Boliviji je prisutno jako socijalno gibanje u kojem sudjeluje → Che Guevara. Socijalni nemiri skršeni su uz američku pomoć. Godine 1969. u padu helikoptera gine predsjednik Barrientos, nasljeđuje ga potpredsjednik Luis Adolfo Siles Salinas, kojega je nakon 5 mjeseci vojnim udarom svrgnuo general Alfredo Ovando Candía. Nakon godine i pol dolazi do novoga vojnog udara i Ovando pristaje da general Juan José Torres preuzme predsjedničku dužnost (početak demokratizacije političkoga života). U kolovozu 1971. oboren je u vojnom udaru pukovnika → Huga Banzera Suáreza, koji će diktatorski vladati do 1978. Tijekom 1980-ih Boliviju potresa jaka gospodarska kriza (dugovi prema inozemstvu, inflacija, nezaposlenost). → Jaime Paz Zamora (1989–93), prvi civilni predsjednik nakon dugotrajne vojne vladavine, započeo je s opsežnim provođenjem gospodarskih reforma i demokratizacijom političkoga života u zemlji. Godine 1993. za predsjednika je izabran Gonzalo Sánchez de Lozada, 1997. H. Banzer (do 2001, kada ga zbog bolesti nasljeđuje potpredsjednik Jorge Quiroga – do 2002), opet de Lozada (do ostavke 2003), a od 2003. Carlos Mesa, koji je nakon masovnih prosvjeda 2005. godine ponudio ostavku te ga je zamijenio predsjednik Vrhovnoga suda Eduardo Rodríguez Veltzé s mandatom da u roku od jedne godine provede predsjedničke izbore. Vođa Pokreta za socijalizam (MAS) → Juan Evo Morales pobjeđuje na izborima potkraj 2005, započinje s društvenim reformama i uspostavlja bliske odnose s Kubom i Venezuelom. Neke od bogatijih istočnih pokrajina (Santa Cruz, Beni, Pando, Tarija) proglasile su potkraj 2007. autonomiju. Morales je ponovno izabran 2009. i 2014.

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: