radnički pokret, skup političkih i socijalnih aktivnosti, organizacija, sindikata i stranaka koje nastaju u krilu radničke klase te se bore za njezine ekonomske i društvene interese. Nezadovoljstvo radnika uvjetima rada i života očituje se već u počecima industrijske revolucije u ranom XIX. stoljeću, najprije u Engleskoj, gdje poprima i rušilačke razmjere (ludistički pokret, 1811), zatim i u Francuskoj (Lyonski ustanak, 1831) te Njemačkoj (ustanak šleskih tkalaca, 1844) i dr. Početak organiziranoga političkog istupa s određenijim ekonomskim i političkim zahtjevima označio je pokret čartista (→ čartizam) u Engleskoj. Pitanjima emancipacije radništva rano se bave i politički mislioci, najprije takozvani socijalisti utopisti (→ C. H. Saint-Simon, → R. Owen i dr.). Najsnažnija revolucionarna organizacija radništva nastaje pod utjecajem → K. Marxa i → F. Engelsa stvaranjem Komunističke partije (1847) te popularnim uobličavanjem njihova učenja u Manifestu komunističke partije (1948), koji na cjelovit način formulira ciljeve klasne borbe i povijesnu ulogu proletarijata. Osnivanjem I. internacionale 1864, koja ubrzo broji 20 000 članova, dolazi i do međunarodnoga povezivanja radništva. Najsnažniji revolucionarni izraz te faze predstavlja → Pariška komuna (1871). Kad je ujedinjena europska reakcija ugušila komunu, radnički pokret povlači se na putove institucionalne i demokratske izgradnje, te parlamentarne i sindikalne borbe obilježene štrajkovima kao glavnim i legitimnim političkim sredstvom. Ipak, i u reakcijama na štrajkove vlasti često primjenjuju brutalna sredstva; tako 1. svibnja 1886. dolazi do teškoga čikaškoga krvoprolića, pa taj datum do danas ostaje međunarodni praznik rada. Potkraj XIX. stoljeća razvija se i radnički pokret u Hrvatskoj, najprije okupljanjem radništva na proslavama 1. svibnja; prva radnička stranka – Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije –osnovana je 1894. Uoči I. svjetskog rata, a osobito nakon Oktobarske revolucije u Rusiji, dolazi do velikih podjela u radničkom pokretu koji se razdvaja na socijaldemokratsko (reformističko) i komunističko (revolucionarno) krilo. Potonji oblik, koji pobjeđuje u Rusiji, pod vodstvom Lenjina u teoriji i praksi ostvaruje “diktaturu proletarijata” koju provodi Komunistička partija (→ boljševizam) sredstvima državne prisile (→ staljinizam). Kasnijom globalnom ulogom Sovjetskoga Saveza kao velesile, taj se model u različitim intenzitetima represije prenosi i na europske zemlje pod njegovim utjecajem (takozvani Istočni blok), u specifičnom obliku i na Jugoslaviju (→ titoizam), kao i na velik broj zemalja koje borbu protiv imperijalizma i kolonijalizma identificiraju i s komunističkom ideologijom (Kina, i pojedine afro-azijske i latinoameričke zemlje). Socijaldemokratsko krilo, naprotiv, usvaja demokratske oblike borbe za ostvarivanje prava radništva, napose parlamentarizam, te nakon II. svjetskog rata, kad u mnogim europskim zemljama na izborima pobjeđuju socijaldemokratske stranke, postaje sastavni dio europskoga demokratskog i općeg društvenog napretka. Od 1950-ih, zagovaranjem i ostvarivanjem “države blagostanja”, promiče se “zlatno doba socijaldemokracije” u Europi. → socijaldemokracija