Španjolska

Službeni naziv: Kraljevina Španjolska; Reino de España
Površina: 505 990 km2
Stanovništvo : 46 815 916 (2011., 92,5 stanovnika /km2); 79,6% gradsko (2015)
Glavni grad Madrid,  3 198 645 stanovnika (2011), metropolitansko područje 6,4 milijuna stanovnika
Upravna podjela 50 provincija; provincije su udružene u 17 autonomnih zajednica i 2 autonomna grada (Ceuta i Melilla)
Službeni jezik španjolski (kastiljski)
Valuta euro = 100 centa
Španjolska, država u jugozapadnoj Europi, na Pirenejskom poluotoku; graniči s Francuskom i Andorom na sjeveroistoku, Portugalom na zapadu i Velikom Britanijom (Gibraltar) na jugu; pripadaju joj još i otočje Baleari u Sredozemnome moru, Kanarsko otočje u Atlantiku, Ceuta i Mellila (eksklave na marokanskoj obali Sredozemnoga mora) kao i manji otoci pred marokanskom obalom (Peñón de Vélez de la Gomera, Peñón de Alhucemas i otočje Chafarinas); ima 4964 km obale na Atlantskom oceanu (na sjeveru i jugozapadu) i Sredozemnome moru.
Prirodna obilježja

Córdoba

Sevilla, Plaza de España

Pejsaž u okolici grada Orgaza, u provinciji Toledo

Madrid, trg Puerta del Sol
Španjolska zauzima veći dio (85%) Pirenejskoga (Iberskoga) poluotoka i površinom je 3. zemlja Europe (nakon Ukrajine i Francuske). Najveći, središnji dio Španjolske (oko 60% teritorija) zauzima visoravan Meseta (600–800 m) građena od pretkambrijskih i paleozojskih stijena (granit, gnajs) i mezozojskih vapnenaca. Kastiljsko gorje (zajednički naziv za nekoliko gorskih hrptova i masiva koji su izdignuti u tercijaru – Sierra de Gata, Sierra de Gredos, Sierra de Guadarrama i dr.) dijeli je na Sjevernu Mesetu, visoki ravnjak (700–900 m) u porječju rijeke Duero (Stara Kastilja), i Južnu Mesetu (Nova Kastilja), sušnu visoravan na 500–700 m. Na sjeveru je Meseta okružena Kantabrijskim gorjem i Pirenejima (Pico de Aneto, 3404 m), a na jugu Sierra Morenom (Bañuela, 1333 m) i Andaluzijskim gorjem (također Betijski Kordiljeri), mladim nabranim gorjem sastavljenim od nekoliko nizova i planinskih skupina raščlanjenih riječnim dolinama; najviši je dio Sierra Nevada (s najvišim vrhom Pirenejskoga poluotoka, Mulhacénom, 3478,6 m). Između Sierre Morene i Andaluzijskoga gorja prostire se velika andaluzijska tektonska depresija, porječje rijeke Guadalquivir. U sjeveroistočnom dijelu Mesete uzdiže se Ibersko gorje, građeno od mezozojskih naslaga. Između Iberskoga gorja, Pireneja i Kantabrijskoga gorja prostire se dolina rijeke Ebro (Aragonska kotlina). Obala je uglavnom nerazvedena i strma (osim na ušćima velikih rijeka). Baleari leže oko 200 km istočno od katalonske obale i po nastanku su sjeveroistočni nastavak Andaluzijskoga gorja, građeni uglavnom od vapnenaca (krški reljef). Kanarsko otočje nalazi se uza sjeverozapadnu obalu Afrike, otoci su vulkanskoga postanka, goroviti (Teide, 3718 m visok vulkan i najviši vrh Španjolske, otok Tenerife). Klima je umjerena kontinentska (Meseta), oceanska (primorje Atlantskog oceana i Biskajskoga zaljeva) i sredozemna. Za umjerenu kontinentsku klimu Mesete karakteristična su vruća ljeta (srednja srpanjska temperatura 25 °C) i hladne zime (srednja siječanjska temperatura 5 °C),
srednja godišnja količina oborina 500 mm u nižim i 1000 mm u višim krajevima. Jugozapadni krajevi (Andaluzija) sa zimskim kišama (500–1000 mm) imaju toplije zime (srednja siječanjska temperatura 12 °C) i vruća ljeta (srednja srpanjska temperatura 28 °C), dok sjeveroistočni i sjeverni krajevi imaju ujednačenije temperature tijekom godine (srednja siječanjska temperatura 10 °C, srednja srpanjska 18 °C) i znatne količine oborina (primorje 1000 mm, planinski krajevi 1500–3000 mm). Primorje Sredozemnoga mora ima vruća ljeta i blage zime te 400–500 mm oborina, dok je najmanje oborina na Balearima i Kanarskom otočju (do 500 mm). Španjolska ima dobro razvijenu mrežu tekućica. Najvažnije su rijeke atlantskoga slijeva Miño (350 km), Duero (897 km), Tajo (1007 km), Guadiana (742 km) i Guadalquivir (657 km), dok slijevu Sredozemnoga mora od većih rijeka pripadaju Ebro (950 km), Segura (325 km) i Júcar (498 km). U jugoistočnim predjelima vodotoci su periodični (ramblas), a i drugdje je uobičajeno da za ljetnih mjeseci manji vodotoci presuše. Rijeke uglavnom nisu plovne (izuzetak je Guadalquivir koji je plovan do Seville, oko 90 km) i upotrebljavaju se za vodoopskrbu, natapanje, industriju i proizvodnju električne energije (više od 200 većih brana). Prirodna vegetacija uglavnom je izmijenjena; šume prekrivaju oko 30% površine. Najviše ih ima u primorju Atlantskog oceana i na Pirenejima. U sjeverozapadnom dijelu rastu listopadne šume (hrast lužnjak, bukva, breza, kesten), a u višim dijelovima šume bora i jele. U sredozemnom dijelu karakteristične su šume hrasta (plutnjak, oštrika i česvina) te više vrsta borova koje su uvelike degradirane u makiju i garig. Prava je stepa samo u najsušim dijelovima u unutrašnjosti (La Mancha, središnji dio toka Ebra). Na planinama, iznad granice šuma, rašireni su planinski pašnjaci.
Stanovništvo

Frómista, crkva sv. Martina, XI. st.

Španjolska je s više od 46 milijuna stanovnika 6. zemlja u Europi (nakon Njemačke, Francuske, Velike Britanije, Italije i Ukrajine). Stanovnici su Španjolci (Kastiljci, 44,9%), Katalonci (28%), Galicijci ili Galjegi (8,2%), Baski (5,5%), Aragonci (5%) i ostali (8,4%). U Španjolskoj je oko 10%  stanovništva strano, uglavnom iz Afrike i Europske unije. Službeni je jezik španjolski (kastiljski), još se govore katalonski (sjeveroistok, Valencija, Baleari), galicijski ili galješki (Galicija), baskijski (Baskija) i aragonski (Aragon). Srednja gustoća naseljenosti oko 90 stanovnika/km2, ali su znatne regionalne razlike (obalni krajevi oko 80 stanovnika/km2 , unutrašnjost oko 40 stanovnika/km 2); najgušće su naseljena područja oko Barcelone, Madrida, Valencije i Bilbaa (500 stanovnika/km2 ), dok su najrjeđe naseljeni planinski krajevi u unutrašnjosti (oko 10 stanovnika/km 2). Stupanj urbanizacije razmjerno je visok (79,6%). Veći gradovi (2011): prijestolnica → Madrid (3 198 645 stanovnika, metropolitansko područje 6,4 milijuna), → Barcelona (1 611 013, metropolitansko područje 4 853 300), → Valencia (803 438), → Sevilla (698 042), → Zaragoza (678 115), → Málaga (561 435), → Murcia (437 667), → Palma (402 044), → Las Palmas (381 270) i → Bilbao (351 356). Prirodni prirast je malen, ali pozitivan (0,8‰, 2013); stopa rodnosti 9,1‰, stopa smrtnosti 8,3‰. Migracijska je bilanca također minimalno pozitivna (1‰). Brži rast broja stanovnika započeo je u XIX. stoljeću i trajao je sve do 1975. Visoke stope nataliteta i prirodnog prirasta u tom je razdoblju pratilo i snažno iseljavanje, isprva u Južnu Ameriku (1846–1932. godine 5 milijuna iseljenika), a nakon II. svjetskog rata u razvijenije države Zapadne Europe. Tada su dva snažna procesa utjecala na današnji prostorni raspored stanovništva Španjolske: litoralizacija i ruralni egzodus praćen velikom urbanizacijom. Natalitet je snažno počeo opadati 1970-ih godina tako da je danas porast stanovništva minimalan. Posljedica je toga sve manji udio mladog stanovništva (mlađih od 15 godina je 15,43%) i brz porast broja starijega (starijih od 65 godina 17,85%). Očekivano trajanje života iznosi visokih 80 godina za muškarce i 85 godina za žene. Prema vjeroispovijesti 72% je rimokatolika, 13,3% nije religiozno, 9,8% ateista, 2,6% pripadnika drugih religija, 2,3% nije se izjasnilo. Stupanj pismenosti vrlo je visok (98%), 76% stanovnika služi se internetom, a na svakih 100 stanovnika ima 108 mobilnih pretplatnika (2014).

Gospodarstvo

korida u Barceloni

La Mancha, vjetrenjače
Španjolska danas općenito ima snažno razvijeno raznoliko gospodarstvo sa stalnim stopama rasta (oko 3% godišnje). Od 1960-ih godina i polaganog otvaranja, a posebice od početka demokratizacije u kasnim 1970-ima i ulaska u Europsku zajednicu (1986), poslije Europsku uniju (1992), Španjolska je ostvarila snažan gospodarski razvoj (španjolsko gospodarsko čudo). Visoke stope rasta (oko 7%) bile su posljedica sveobuhvatnih gospodarskih reformi: prestrukturiranja industrije, privatizacije javnih poduzeća, stranih ulaganja (SAD, Njemačka), jačanja banaka, potpunog otvaranja unutarnjeg tržišta i razvoja turizma. Od poljoprivredno-industrijski zatvorene zemlje, Španjolska postaje suvremeno gospodarstvo u čijem BDP-u usluge sudjeluju sa 74,9% te je danas po masi gospodarstva u europskom vrhu. Glavni su problemi i dalje razmjerno visoka stopa nezaposlenosti (24,4%) te znatna degradacija okoliša (obala, vodni resursi, dezertifikacija). Poljoprivreda je (do sredine XX. stoljeća uporište ekonomije) osuvremenjena, posebice od ulaska u Europsku zajednicu, kada se Španjolska usredotočuje na proizvodnju ranoga povrća i voća za europsko tržište. Značajna je poljoprivredna proizvodnja na umjetno natapanim površinama (oko 1/4 svih poljoprivredna površina se natapa; posebno dolina rijeke Ebro i velike površine Extremadure), takozvanim huertama, odnosno vegama (ima i negativne učinke: sniženje razine podzemnih voda, zaslanjivanje tala, erozija na više od 40% poljoprivrednih površina). Glavne su kulture žitarice (pšenica, ječam, riža), lucerka, silažni kukuruz, šećerna repa, duhan, povrće (rajčica, luk, krastavci, salata, krumpir) i voće (agrumi, jabuke, kruške, breskve, marelice, šljive, bademi). Španjolska je među najvećim proizvođačima maslina na svijetu (uzgoj u 10 regija, 75% u Andaluziji) i najveći proizvođač maslinova ulja. Od ulaska u Europsku zajednicu važan je uzgoj agruma, osobito naranača (najveći nasadi u niskoj Andaluziji, i uza sredozemnu obalu) i vinove loze. Stočarstvo je značajno na sjeverozapadu, u sušnoj unutrašnjosti, prije svega ekstenzivno mesno govedarstvo i ovčarstvo, dok je u Extremaduri na zapadu tradicionalni uzgoj svinja (hrastove šume). Španjolska je uz Norvešku i Dansku vodeća ribarska zemlja Europe s godišnjim ulovom od oko 1 milijun tona. Najznačajnija su ribolovna područja ispred atlantske obale na sjeverozapadu, a mnogo ribe ulovi se i u međunarodnim vodama sjevernog i srednjeg Atlantika. Španjolska ima znatna rudna bogatstva (u velikoj mjeri iscrpljena, osobito rudnici željezne rude na sjeveru), dok fosilna goriva uglavnom uvozi. Brojni rudnici iskorištavaju se od prapovijesti i antike. Španjolska proizvodi znatne količine ugljena i lignita (20,6 milijuna t, 2003) te gipsa; manje količine magnezita, broma, barita, nikla, potaše, kuhinjske soli i dr. Najveća su industrijska područja Barcelona s okolicom, Baskija, Asturija, Valencija i Madrid. Razvijena je crna i obojena metalurgija koja uglavnom iskorištava uvezene sirovine (smještaj u priobalju): proizvodnja aluminija, čelika, bakra, olova, cinka i dr. Značajna je automobilska industrija (SEAT, dio Volkswagen-grupe, sa sjedištem u Martorellu kraj Barcelone), te industrija kućanskih aparata i bijele tehnike. Kemijska (okolica Barcelone) i petrokemijska (obala), elektrotehnička, tekstilna, kožarska, prehrambena, farmaceutska, strojarska, papirna, staklarska i keramička industrija. Turizam je značajna i snažna grana gospodarstva i daje oko 10% BNP-a zapošljavajući oko 12% radne snage. U Španjolskoj je 2014. boravilo 65 milijuna stranih turista (3. u svijetu nakon Francuske i SAD-a). Najposjećeniji su 2014. bili Katalonija (16,8 milijuna turista), Kanarski otoci (11,5 milijuna) i Baleari (11,4 milijuna) te Andaluzija, Valencija i Madrid. Snažan razvoj masovnog turizma u posljednjih 20 godina XX. stoljeća, gradnjom velikih hotelskih kompleksa i „betonizacijom” na sredozemnoj obali i Balearima, znatno je opteretio i degradirao okoliš te pogoršao uvjete stanovanja lokalnog stanovništva. Značajna je i prodaja apartmana i kuća za odmor strancima (Nijemci, Amerikanci, Skandinavci). Najviše stranih turista dolazi u ljetnim mjesecima na kupališta na sredozemnoj obali (na Kanarskom otočju cijele godine). Turistički su privlačni i kulturno-povijesno bogati gradovi (Barcelona, Madrid, Toledo, Granada, Sevilla, Córdoba, Cádiz). Najvažnija su turistička područja Baleari (osobito Mallorca i Ibiza), Kanarski otoci (osobito Gran Canaria i Tenerife), a od sjevera prema jugu nižu se uza Sredozemno more karakteristični obalni pojasi: Costa Brava, Costa del Azhar, Costa Blanca i Costa del Sol, dok je Costa de la Luz na jugoistoku uz Atlantik.
Španjolska ima stalni vanjskotrgovinski deficit koji se većim dijelom pokriva prihodima od turizma. Većinu vanjskotrgovinske razmjene obavlja sa zemljama Europske unije (Francuska, Njemačka, Italija, Portugal, Velika Britanija, Nizozemska) te SAD-om i Kinom.
BDP (2015): 1615 milijarda USD 
BDP per capita: 34 800 USD
Udio BDP-a po sektorima (2015): poljoprivreda 2,5%, industrija 22,6%, usluge 74,9%
Udio zaposlenih po sektorima (2009): poljoprivreda 4,3%, industrija 24%, usluge 71,7% Nezaposlenih (2014): 24,4%
Inflacija (2015): -0,6%
Realan rast gospodarstva (2015): 3,2%
Uvoz (2015): 305,2 milijarda USD
Izvoz (2015): 278,1 milijarda USD
Povijest

Benalmádena, dvorac Colomares

Alhambra, Lavlje dvorište

Segovia, rimski akvedukt

Muzej Salvadora Dalíja u Barceloni
Područje današnje Španjolske naseljeno je od pretpovijesti, a na njezinu području sačuvani su i neki od najstarijih tragova ljudske kulturne djelatnosti općenito (crteži životinja u špilji Altamiri, nastali između ←25 000 i ←10 000 godina). Najstariji poznati stanovnici bili su najvjerojatnije preci današnjih Baska. Oko ←1000. na Pirenejski poluotok naseljavaju se iz sjeverne Afrike → Iberi (po kojima poluotok dobiva i svoje drugo ime – Iberski), a u razdoblju od ←900. do ←700. Kelti iz današnje Francuske. Od ←IX. stoljeća Feničani osnivaju svoje kolonije na obalama današnje Andaluzije (na primjer Cádiz i Tartes), a od ←VI. stoljeća na istom području prisutni su i Grci, uglavnom iz Massilije (današnjeg Marseillea). Od ←IV. stoljeća sve je jača i politička prisutnost Kartažana, koji osnivaju svoju koloniju na Ibizi, a čiji vojskovođa Hamilkar Barka od ←237. započinje i izravno podvrgavati južni dio poluotoka te ←228. osniva Cartagenu kao novu prijestolnicu. Poraz Kartage u II. punskom ratu (←218–←201) dovodi do izbacivanja Kartažana s poluotoka te Rimljani preuzimaju njihove posjede i do kraja ←II. stoljeća podvrgavaju čitav poluotok svojoj vlasti. U rimskom razdoblju provincije na Pirenejskom poluotoku postat će najjače romanizirana područja Rimskoga Carstva, a iz njih će podrijetlo vući i mnogi rimski carevi, književnici i kulturni djelatnici (na primjer Trajan, Hadrijan, Seneka, Marcijal i dr.). Tijekom seobe naroda početkom V. stoljeća u današnju Španjolsku provaljuju Vandali, Alani i Svevi, a 419. i Vizigoti, koji potiskuju Vandale i Alane u sjevernu Afriku. Svevi u sjeverozapadnom dijelu poluotoka (današnja Galicija) osnivaju svoje kraljevstvo, a Vizigoti ostatak poluotoka priključuju svojem kraljevstvu sa središtem u Tolosi (današnji Toulouse u južnoj Francuskoj). Nakon poraza od Franaka i gubitka područja sjeverno od Pireneja (507), prijestolnica se seli u Barcelonu i potom u Toledo. Potkraj VI. stoljeća vizigotski kraljevi pripajaju i dotadašnje neovisno kraljevstvo Sveva. Godine 586. vizigotski kralj Rekared I. prelazi s arijanstva na katolicizam otvarajući time put i političkoj integraciji vizigotskoga i ibero-rimskoga stanovništva, koja će biti formalizirana jedinstvenim zakonikom vrijedećim za obje etničke skupine koji je 654. donio kralj Rekesvint (takozvani Liber iudiciorum). Iskoristivši slabost središnjih vlasti zbog prijestolnih borbi, manja izvidnička arapsko-berberska vojska uništava vizigotsko kraljevstvo 711. te do 717. pokorava najveći dio poluotoka i uspostavlja svoju provinciju Andaluziju (Al-Ándalus). Kršćanska je vlast ostala samo nad neplodnim i brdovitim sjeverozapadnim područjem (kraljevstvo Asturija), koje će postati jezgrom za ponovnu uspostavu kršćanske vlasti nad poluotokom (→ rekonkista). Godine 756. odvjetak svrgnute kalifske dinastije Omejida Abd al-Rahman I. uspostavio je u Andaluziji neovisan emirat sa središtem u Córdobi, a njegov potomak Abd al-Rahman III. uzeo je 929. titulu kalifa (pod imenom an-Nasir li-Din Allah branitelj Božje vjere). Pod vladavinom dinastije Omejida Kordopski emirat (kalifat) postao je jedna od političkih velesila i kulturnih žarišta na europskom zapadu te primjerom relativne vjerske tolerancije i suživota muslimanskog (heterogenog podrijetla), židovskog i arabiziranoga kršćanskog stanovništva (mozarabi). Tijekom istog razdoblja teklo je i polagano organiziranje kršćanskih državica na sjeveru. Tako se Asturija širila na dotadašnju ničiju zemlju prema jugu, kamo je prebačeno težište države (koja mijenja naziv u kraljevstvo León). Baski osnivaju svoje kraljevstvo Navarru, a na području između Leóna i Navarre te Kordopskog emirata (kalifata) osniva se niz pograničnih grofovija koje će se do XI. stoljeća preobraziti u kraljevstva Kastilju i Aragon. Na području ispod istočnih Pireneja još je Karlo Veliki potkraj VIII. stoljeća uspostavio upravnu jedinicu pod nazivom Španjolska marka sa središtem u Barceloni, koja će se poslije razviti u nezavisnu grofoviju i postati jezgra današnje Katalonije. Slabljenje vlasti dinastije Omejida dovelo je 1035. do propasti kalifata i njegove podjele na niz malenih arapskih emirata (taifa) te do početka razdoblja ekspanzije kršćanskih državica sa sjevera prema jugu. Prva faza rekonkiste završena je potkraj XI. stoljeća kastiljsko-leonskim osvajanjem emirata Toledo, nakon čega su preostali emirati pozvali u pomoć marokanske Almoravide, koji pripajaju svojoj državi područje Andaluzije. Na slabljenje zamaha rekonkiste utjecala je i unutarnjopolitička situacija u kršćanskim kraljevstvima. Kraljevstva Kastilja i León tijekom XII. stoljeća više su se puta ujedinjavala i dijelila među različitim članovima kraljevske dinastije, godine 1137. došlo je do personalne unije Aragona i Katalonije, a od kraja 1120-ih teče i proces odvajanja Portugala od Leóna. Nova berberska marokanska dinastija Almohada smijenila je sredinom stoljeća vlast Almoravida nad Andaluzijom, ali ni ona nije bila u stanju trajnije zadržati napredovanje rekonkiste, pogotovo nakon prijelomne bitke kraj Las Navasa de Tolose 1212. Do kraja XIII. stoljeća kršćanske države (ponajviše od 1230. kada su konačno ujedinjena kraljevstva Kastilje i Leóna) osvajaju čitavu Andaluziju, a pod islamskom vlašću ostaje samo kraljevstvo Granada dinastije Nasrida. Unatoč kršćanskom osvajanju, na prostorima bivših islamskih država ostale su živjeti značajne skupine muslimanskoga (mudejari) i židovskoga stanovništva sve do početka XVI. stoljeća. Španjolska u punom smislu nastaje ujedinjenjem Kastilje i Aragona (vjenčanjem Izabele I. Kastiljske i Ferdinanda II. Aragonskog 1469), iako su oba kraljevstva tijekom njihove vladavine uglavnom zadržala svoju formalnu samostalnost. Godine 1492. osvojena je i Granada, a iste godine Kolumbovim putovanjem započinje španjolska prekooceanska ekspanzija u Americi. Vladavinom “Katoličkih kraljeva” (naslov Izabele i Ferdinanda) te njihovih nasljednika Habsburgovaca započinje razdoblje pretvaranja Španjolske u europsku i svjetsku velesilu (s prekomorskim posjedima u Americi i Aziji te Napuljskim kraljevstvom, Nizozemskom i pojedinim drugim pokrajinama u Europi), ali i raste represija nad manjinskim skupinama (pokršteni muslimani – morisci, židovi, protestanti), posebice djelovanjem inkvizicije, te dolazi do masovnih protjerivanja. Godine 1580. pripojen je i Portugal (do 1640), a tijekom XVI. i XVII. stoljeća Španjolska igra aktivnu ulogu u europskoj politici (sukobi s Francuskom i Engleskom, suzbijanje protestantizma u Njemačkoj i sl.), ali je konačni rezultat za nju bio negativan. Izumrćem muške loze španjolskih Habsburgovaca na vlast 1701. dolazi ogranak francuske dinastije Bourbon (španjolski: Borbón). Njihovo je nasljedstvo potvrđeno Ratom za španjolsku baštinu (1701–14), ali je rat rezultirao i gubitkom gotovo svih europskih posjeda izvan samoga Pirenejskog poluotoka. Godine 1808. Španjolsku je osvojio Napoleon i u njoj postavio za kralja svojega brata Josepha (u Španjolskoj popularno nazvanog Antikristov brat), čime je započeo oslobodilački gerilski rat uz potporu britanskih postrojba (1808–14). Iako je rat uspješno okončan i vlast dinastije Borbón obnovljena, njegove su posljedice bile i jačanje protukolonijalnoga pokreta u američkim kolonijama, ustanci protiv španjolske vlasti i porast liberalne oporbe u samoj Španjolskoj u kojoj sukobi liberala i konzervativaca obilježavaju XIX. i početak XX. stoljeća. Tijekom tih sukoba 1873. došlo je do privremene uspostave republike, ukinute u siječnju 1874. državnim udarom generala Serrana y Domíngueza, koji je na prijestolje vratio Burbonce odabravši za kralja Alfonsa XII. Potkraj XIX. stoljeća Španjolska je zaratila sa SAD-om (→ Španjolsko-američki rat) i morala se odreći Kube, Puerto Rica, Filipina i Guama. Za I. svjetskog rata Španjolska je bila neutralna. Nakon rata političko stanje u zemlji bilo je obilježeno štrajkovima i nestabilnošću pa je u rujnu 1923. general → Primo de Rivera, uz odobrenje tadašnjega kralja → Alfonsa XIII., izveo državni udar. Otpor vojno-monarhističkoj diktaturi sve je više rastao, društvo se i dalje nalazilo u krizi, Primo de Rivera odstupio je 1930. Pobjedom republikanskih stranaka na izborima 1931. i odlaskom Alfonsa XIII. u izbjeglištvo utemeljena je Druga republika. Crkva je odvojena od države, uklonjeni su neki ostaci feudalnih odnosa, provedena je agrarna reforma, zajamčena je sloboda govora, tiska, vjeroispovijesti, privatnoga vlasništva i dr. Katalonija je dobila autonomiju 1932. s posebnom vladom i parlamentom. Nakon pobjede Narodne fronte na izborima 1936, general → Francisco Franco započeo je vojnu pobunu koja se ubrzo proširila na cijelu zemlju (→ Španjolski građanski rat. Iako je liberalna i lijevo orijentirana europska i svjetska javnost podupirala republikance (sudjelovanje mnogobrojnih dobrovoljaca iz različitih zemalja organiziranih u takozvane internacionalne brigade u ratu na njihovoj strani), vojnu pomoć pružio je samo Sovjetski Savez. Porazom republikanaca 1939. u zemlji je uspostavljena nacionalistička diktatura generala Franca (1939–74). Nakon njegove smrti obnovljena je monarhija, a kralj → Juan Carlos I. (vladao od 1975. do lipnja 2014, kada je odstupio u korist svojega sina Filipa VI.) odigrao je značajnu ulogu u transformaciji Španjolske u modernu parlamentarnu demokratsku državu. Tome je pridonio i → F. González kao premijer (1982–96). Od 1986. Španjolska je članica Europske ekonomske zajednice (od 1992. Europska unija). Nakon vladavine socijalista, 1996. premijerom postaje čelnik konzervativne Narodne stranke → J. M. Aznar (do 2004), zatim vodi vladu socijalist → J. L. R. Zapatero (od 2004), a od 2011. (i ponovno od 2016) Mariano Rajoy iz Narodne stranke. U autonomnoj zajednici Kataloniji održan je 9. XI. 2014. referendum o neovisnosti, 80% građana izjasnilo se za neovisnu republiku. Ustavni sud proglasio je referendum nezakonitim. 

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: