Španjolski građanski rat, republikanski borci u Teruelu, siječanj 1938.
Španjolski građanski rat, rat koji je započeo u Španjolskoj nakon pokušaja vojske da 17/18. VII. 1936. izvrši državni udar protiv republikanske vlade Narodne fronte, a trajao je do konca travnja 1939, kada je general → F. Franco, na čelu nacionalističko-fašističkih snaga, osvojio Madrid. Ratu je prethodila teška socijalna i politička kriza. Nakon što su ujedinjene republikanske snage premoćno pobijedile na izborima 1931. i formirale koalicijsku vlast s predsjednikom republike Nicetom Zamorom (centar) i predsjednikom vlade Manuelom Azañom (ljevica) te provele odlučne socijalne reforme, posebno agrarnu, kojom je oduzeta zemlja veleposjednicima i dana seljacima, desnica, sastavljena od veleposjedničkih i konzervativnih krugova, uz potporu Crkve, uspjela je ponovno ojačati i osvojiti vlast. Tako se stvorilo krajnje nestabilno stanje praćeno represijom nad radništvom (Asturija), ukidanjem autonomije (Katalonija) i dr., uključujući i uhićenja republikanskih političara (Azaña), što je vodilo novim pobunama. Na izborima 1936. opet je premoćno pobijedila Narodna fronta, koja je formirala i vladu, ali je vojna hunta uspjela uspostaviti vlast u tada španjolskom Maroku i u Sevilli, okupiti takozvane tradicionaliste te falangiste (fašiste) i postupno, uz neposrednu oružanu pomoć fašističke Italije i nacističke Njemačke, čiji su zrakoplovi sustavno bombardirali gradove, ovladati znatnim dijelom Španjolske. Republikanske snage, sastavljene od građanskih demokrata, liberala, katalonskih, baskijskih i drugih federalista, napose od radničkih sindikata, socijalista, komunista i anarhosindikalista, iako brojnije, bile su politički razjedinjene. Tako je nakon oružanog ekscesa unutar republikanaca u Barceloni svibnja 1937. premijer Juan Negrín iz vlasti morao isključiti anarhosindikaliste. Također, međunarodna pomoć SSSR-a i Meksika, bez sudjelovanja država zapadnih demokracija, bila je mahom samo politička, a na terenu sektaška i dvojbena. Na strani republikanaca, s kojima je simpatizirala cijela europska demokratska javnost, borili su se mnogobrojni pojedinci, ljevičari i demokrati iz Europe i Amerike, te su formirane i međunarodne brigade (oko 35 000 pripadnika). Teške borbe vodile su se za pokrajine, gradove, pa čak i ulice. Rat je okončan okruženjem izgladnjelog Madrida te ulaskom u grad frankističkih postrojba 28. III. 1939. Ponegdje su se još vodile borbe (Katalonija). Smatra se da je poginulo oko 500 000 ljudi. Obiteljsko naslijeđe sudjelovanja na raznim zaraćenim stranama ostalo je razdjelnicom španjolskoga političkog života sve do pada frankizma, a sjećanja na pojedine heroje (na primjer Dolores Ibárruri poznata pod nadimkom “La Pasionaria”) i tragiku toga rata, uoči samoga početka II. svjetskog rata, trajno su zabilježena u mnogim umjetničkim djelima (na primjer Picassova Guernica, Lorkine pjesme, Hemingwayev roman Kome zvona zvone, te Kataloniji u počast Georgea Orwella).