austrijska književnost, može se promatrati kao samostalan i odvojen entitet, unatoč zajedničkom jeziku i snažnim kulturnim vezama s njemačkom književnošću. U srednjem vijeku se na austrijskom području razvija duhovna lirika (→ Frau Ava, → Heinrich von Melk), visoko (→ Ritter von Kürenberg, Dietmar von Aist) i pučko (Neidhart von Reuenthal) trubadursko pjesništvo. U XIII. stoljeću nastaju veliki epovi Pjesma o Nibelunzima, nepoznata dvorskoga pjesnika, i Gudrun u Štajerskoj. Vjerojatno se u austrijskom području rodio i Walther von der Vogelweide, najpoznatiji od Minnesängera, autor poznatih političkih pjesama protiv papinske vlasti. U XIV. stoljeću satiričku poeziju piše Heinrich der Teichner, a u predrenesansno doba buja parodistička antiklerikalna proza (Philipp Frankfurter). Vodeći predstavnik renesansne književnosti Konrad Celtis u Beču osniva akademije i piše svečane igre na latinskom jeziku. U XVII. stoljeću javlja se isusovačka drama (→ Nikolaus Avancinus) koja veliča Habsburgovce i Katoličku crkvu. Za baroka razvija se satirična proza (Abraham a Sancta Clara) i javlja bečka pučka drama, koja će više od dva stoljeća ostati glavna književna vrsta. U XVIII. stoljeću unutar improvizacijske komedije Joseph Anton Stranitzky stvara “Hanswursta”, tipičnu bečku scensku figuru, a Philipp Hafner djela s temama iz bečkog života. Prosvjetiteljske ideje pojavljuju se u časopisima Josefa Richtera i → Josefa Sonnenfelsa te u parodijama Aloisa Blumauera i lirici Franza Ratschkyja. Nacionalna svijest i ojačano građanstvo početkom XIX. stoljeća imaju utjecaj i na književnost. → Franz Grillparzer dramski oblikuje povijesne i legendarne sadržaje naglašavajući modernu problematiku, → Ferdinand Raimund stvara nov tip pučke bajkovite igre, dok → Johann Nestroy u komedijama parodira slabosti građanskog društva. Važniji pjesnici tog razdoblja su → Anastasius Grün, → Nikolaus Lenau, Adalbert Stifter, Karl Isidor Beck, Ernst von Fechtersleben i → Moritz Hartmann. U drugoj polovici XIX. stoljeća prevladava realizam, a u romanima i novelama tematiziraju se gradski i seoski društveni život te socijalni problemi (Ferdinad Kürnberger, → Marie Ebner-Eschenbach, → Karl Emil Franzos, Jakob Julius David, → Peter Rosegger, → Ludwig Anzengruber). Urušavanje Monarhije pratila je izrazito intenzivna književnost bečke moderne. Na djela s početkom stoljeća velik je utjecaj imao empiriokriticizam → Ernsta Macha i psihoanaliza → Sigmunda Freuda. Modernu otvara → Hermann Bahr, autor djela različitih stilskih obilježja; kao vodeći predstavnici impresionizma pojavljuju se → Peter Altenberg, → Arthur Schnitzler i → Stefan Zweig; iznimno su značajni pjesnički opusi → Rainera Marie Rilkea i → Huga von Hofmannsthala; publicistika → Karla Krausa imala je snažan kulturni utjecaj; kao ekspresionisti izdvajaju se Anton Wildgans, → Oskar Kokoschka i Gustav Meyrink; zanimljiv pjesnički opus, zaokupljen vizionarsko-simbolističkim motivima, stvarao je → Georg Trakl. Praški krug austrijske književnosti predstavljaju prozaik i pjesnik Franz Werfel, pisac intrigantnih i izdvojenih proza s elementima ekspresionizma i egzistencijalizma → Franz Kafka, te čuveni pisac reportaža → Egon Erwin Kisch. Važniji autori još su Jakob Wassermann, → Joseph Roth i → Felix Braun. Nakon njemačkog zauzimanja Austrije 1938. mnogi pisci emigriraju, a među najpoznatijima su → Stefan Zweig i Franz Werfel, te → Robert Musil koji slavu stječe romanom Čovjek bez svojstava, u kojem analizira posljednje dane Monarhije. → Hermann Broch razvija nove pripovjedne tehnike u romanima Vergilijeva smrt i Mjesečari. Među piscima nakon II. svjetskog rata ističu se → Franz Theodor Csokor, → Ödön von Horváth, Franz Nabl, → Richard Billinger, → Heimito von Doderer, → Alexander Lernet-Holenia, Fritz Habeck, → Ernst Fischer i Hugo Huppert. U novijoj austrijskoj književnosti → Josef Weinheber spaja tradicionalnu i bečku dijalektalnu poeziju, dramu reformiraju Fritz Hochwülder, → Wolfgang Bauer i Rudolf Bayr, a liriku sklonu introspekciji i eksperimentu pišu → Paul Celan, → Ingeborg Bachmann i Ernst Schönweise. Kritika suvremenog društva prevladava u proznim djelima Hansa Leberta, Hanelore Valencak, Franza Innerhofera, Gernota Wolfgrubera, Felixa Mitterera i Michaela Scharanga, psihološke romane i drame piše Thomas Bernhardt, avangardnije koncepcije slijede → Ilse Aichinger, Herbert Zand, → Peter Handke, nobelovka → Elfriede Jelinek, Andreas Okopenko i → Gerhard Roth, dok se eksperimentalnim oblicima pisanja okreću Gert Friedrich Jonke, → Barbara Frischmuth, Friederike Mayrocker, → Ernst Jandl, Helmut Eisendle, Peter Rosei te → Gerhard Roth.