arhitektura ili graditeljstvo

arhitektura, grčki hram u Egini
arhitektura, Amonov hram u Luksoru
arhitektura, gotički svod katedrale u Exeteru
arhitektura, unutrašnjost katedrale u Amiensu
arhitektura, Antoni Gaudí y Cornet, kuća Batlló
arhitektura, Eiffelov toranj u Parizu
arhitektura, CNIT (Centar novih industrija i tehnologija), Pariz, Place de la Défense
arhitektura, Oscar Niemeyer, Muzej i kongresna palača u Brasíliji
arhitektura, Ludwig Mies van der Rohe, Seagram Building, New York
arhitektura ili graditeljstvo (latinski: architectura graditeljstvo), djelatnost i umijeće projektiranja zgrada i njihova estetskog oblikovanja. Umijeće oblikovanja volumena i prostora vezano uz materijale za izgradnju (tradicionalni: opeka, kamen i drvo te novi: beton, čelik i dr.). Osnovni elementi arhitekture su funkcija, konstrukcija i oblik. Arhitektura je ponajprije konstruktivna koncepcija prostora (vanjski izgled zgrade ovisi o funkciji koju ostvaruje: mjesto za stanovanje, vjersku, društvenu, športsku ili obrambenu namjenu) i rješenje odnosa tereta i nosača. Tlorisom ili tlocrtom upoznajemo prostorni raspored građevine u cjelini, saznajemo sve o vertikalnim i horizontalnim presjecima. Za spoznaje o volumenu važna je fasada i ortogonalne projekcije građevine odnosno njihovih vanjskih vertikala. Da bi se ostvarili povezanost prostora i osvjetljavanje unutrašnjosti u arhitekturi tradicionalnih materijala, zidni se plašt raščlanjuje stupom, arkadama i otvara vratima i prozorima. U arhitekturi novih materijala zidna ploha gubi svoju konstruktivnu ulogu i omogućuje slobodna rješenja unutarnjeg prostora. Problem gornje granice, petoga zida, unutarnjeg prostora u graditeljstvu tradicionalnih materijala rješava se otvorenim krovištem, ravnim stropom ili svodom. U modernoj arhitekturi primjenom novih materijala ravni strop gradi se od samonosive betonske ljuske koja aktivno povezuje zid i strop u jednu cjelinu. Način oblikovanja građevina – stilovi – mijenjali su se tijekom povijesti u skladu sa shvaćanjima epohe: antika, romanika, gotika, renesansa, barok, klasicizam, a u XX. stoljeću zastupljeno je načelo funkcionalnosti; u najnovije vrijeme primjenjuju se klasični arhitektonski oblici temeljeni na novim tehnologijama postmodernističke arhitekture. Širi pojam arhitekture obuhvaća urbanizam (gradogradnju), vrtnu umjetnost (vrtna arhitektura) i unutarnje uređenje prostora (interijeri). Složen proces građenja objašnjava teorija arhitekture kao dio opće teorije umjetnosti; povijest arhitekture bilježi mijene arhitektonskih oblika i svjetonazor određenoga povijesnog vremena. Od prapovijesti čovjek intervenira u prirodni okoliš (oslikane špilje, menhiri, dolmeni, paleomediteranska kultura, zemunice, sojenice itd.). Povijesni razvoj arhitekture započinje u civilizacijama Bliskog istoka, u Egiptu od ←III. do ←I. tisućljeća u kamenim građevinama: piramidama, hramovima i drugim objektima monumentalnih razmjera. Razvijeni tip egipatskog hrama sastojao se od masivnih pilona na ulazu, otvorenog peristila, dvorane sa stupovima (hipostilne dvorane) i svetišta. U plodnoj dolini Mezopotamije razvila se tehnika gradnje od ćerpiča (nepečene opeke) u kojoj je glavni konstruktivni element masivni zid, a za natkrivanje prostorija razvija se tehnika svođenja (luk i svod) već od sredine ←III. tisućljeća. Karakterističan je graditeljski oblik zigurat, kultna građevina i za promatranje zvijezda te vladarske palače apadane. Na području Indije u ←II. tisućljeću, u doba velikih seoba indoeuropskih naroda, intenzivnije se razvija arhitektura. Budinim reformama, prodorima Perzijanaca i helenizma (razdoblje Gandhara) izgrađuju se kultni objekti i usvaja uporaba kamena kao građe za monumentalna zdanja; nastaje spoj raskošne arhitekture i bujnoga skulpturalnog ukrasa (pećinski hramovi, pagode i stepenasti hramovi). Na golemu području Kine u ←III. tisućljeću grade se objekti vezani za održavanje i osiguravanje života (nasipi, utvrde, brane, mostovi), potkraj ←I. tisućljeća podiže se i veliki Kineski zid. Širenjem budizma u Kini se izgrađuju drvene, vitke, bogato urešene pagode na kamenim postamentima; gradovi se urbaniziraju sustavom pravilne mreže uličica i ograđuju visokim zidom. Graditeljstvo Grčke nastavlja tradiciju kretsko-mikenske kulture, a svoj procvat doživljava u ←V. stoljeću (klasično razdoblje). Građevine su kamene, jednostavnih otvorenih tlocrta, skladnih proporcija, čistih oblika, detalja podređenih cjelini. U grčkoj arhitekturi postoje tri osnovna građevna reda: dorski, jonski i korintski; međusobno se razlikuju po obliku stupa, kapitela i proporcijama. Prevladavajući arhitektonski oblik je hram, najčešće na povišenu mjestu (akropola) i dostupan svim ljudima. Grci su arhitektonski oblikovali i građevine namijenjene javnome gradskom životu: agore, stoe, palestre, gimnazije, stadione, kazališta, odeone itd. Rimljani su velikim dijelom preuzeli grčku arhitektonsku baštinu dodavši joj monumentalnost i skulpturalno bogatstvo detalja, a razvili su i dva nova oblika kapitela: kompozitni i toskanski. Uporabu luka i svoda preuzeli su od Etruščana, što je omogućilo podizanje velikih građevina složenih tlocrta. Praktičan duh Rimljana očituje se u podizanju svjetovnih građevina: bazilika, termi, amfiteatara, akvedukata itd., te u organizaciji obiteljske kuće i planiranju gradova, kod kojih je u središtu uvijek glavni gradski trg (forum) okružen hramovima i javnim zgradama. U starokršćanskom razdoblju (kasna antika) osnovni građevni tip jest kršćanska bazilika, nastala u IV. stoljeću kombinacijom rimske kuće i antičke bazilike. Bazilika može biti trobrodna ili višebrodna, često s poprečnim brodom (transept), s polukružnom apsidom na istočnoj strani i ulaznim atrijem (narteks) na zapadnoj strani. Uz taj longitudinalni tip (latinski križ) starokršćanska arhitektura poznaje i građevine kružna tlocrta (centralni tip), uglavnom manjih dimenzija (grobne i memorijalne kapele, baptisteriji). Bizant od VI. stoljeća razvija arhitekturu posebnih karakteristika kao posljedicu antičkih i istočnjačkih utjecaja (Mala Azija, Sirija). Karakterističan arhitektonski element jest kupola na pandantivima (Aja Sofija u Carigradu). Bizant poznaje više tipova kapitela (košarasti, impostni i dr.), plošno ornamentiran (ažuriran). Nakon ikonoklastičkih borbi od VII. do IX. stoljeća u bizantskoj arhitekturi prevladavaju crkve s tlocrtom u obliku grčkoga križa i s kupolama na visokim tamburima. Islamska arhitektura, koja se širila arapskim osvajanjima na golemom području od Indije do Španjolske, ostvarila je različite arhitektonske oblike a zajedničko im je: uporaba visokih lukova, kupola na trompama, te istočnjačka raskoš plošno ornamentirane dekoracije (arabeska). Turci su od XIV. stoljeća u Europi upotrebljavali posebnu inačicu islamske sakralne i stambene arhitekture s naglašenim šiljastim lukom i vitkim minaretima (džamije, hanovi, saraji, medrese). Od sredine VIII. do početka XI. stoljeća u Europi se postupno formira novo stilsko razdoblje predromanika; prekid s antičkom tradicijom i uspostava novih oblika i konstrukcija koje prethode velikom razdoblju → romanike na području cijele Europe. Značajka romaničkih građevina jest masivnost zida i uporaba polukružnih lukova i bačvastih svodova. Kod romaničkih crkava poprečni je brod (transept) često naglašen, apsida može imati deambulatorij s vijencem kapela; vanjski zidovi raščlanjeni su nizovima slijepih arkada (Vézelay, Pisa, Zadar). U prvoj polovici XIII. stoljeća u sjevernoj Francuskoj nastaje novi graditeljski slog → gotika, koji se brzo širi Europom; grade se velike gotičke građevine: prvostolnice, gradske vijećnice, burgovi i sl. Gotička arhitektura konstruktivno upotrebljava šiljasti luk i razvija sustav građenja s pomoću nosivih rebara i vanjskih potpornja (kontrafora) s kojima su rasterećeni zidovi te omogućene smionije konstrukcije velikih prostora (dvoranske crkve). Teži se vertikalizmu i čipkastoj rastvorenosti pročelja (prvostolnice svih većih europskih gradova). U XV. i XVI. stoljeću → renesansa obnavlja klasičnu baštinu; upotrebljava elemente antičkoga graditeljstva: jednostavnost oblikovanja, smirenu harmoniju i logičan odnos konstruktivnih i plastičnih dijelova građevine; najviši domet u djelima → Donata Bramantea, → Leona Battiste Albertija, te poslije → Michelangela i → Andree Palladija koji je stvorio klasični renesansni građevni kanon. Pojavom → Giana Lorenza Berninija i → Francesca Borrominija početkom XVII. stoljeća počinje razdoblje baroka, stil protureformacije, koji se širi u sve europske i zemlje Novoga svijeta (Južna i Srednja Amerika), stvarajući u različitim sredinama različite stilske inačice. Barok u arhitekturu ponovno uvodi prostorni dinamizam i ekspresivnost naglašavajući pokrenutost prostora, slikovitu bujnost oblika, zakrivljene linije (elipsa i oval u tlocrtu), osobito perspektivu i prostornu iluziju, što je vidljivo i u velikim urbanističkim zahvatima (Rim, Versailles, Nancy). Taj stil povezuje arhitekturu, skulpturu i iluzionističko slikarstvo u jedinstveni prostorni sklop, ostvarivši niz raskošnih palača i crkvi. Sredinom XVIII. stoljeća kao varijanta baroka nastaje poseban stil → rokoko, primjenjuje se u arhitekturi interijera s namjerom rastvaranja barokne monumentalnosti prema lakšim i slikovitijim oblicima. Potkraj XVIII. stoljeća → klasicizam ponovno teži strogosti i racionalnoj jasnoći oblika empirea, → bidermajera, vraćajući se na klasične koncepcije arhitekture, a od sredine XIX. stoljeća počinje uporaba, odnosno oponašanje (eklektika) svih povijesnih stilova u nizu novih inačica (povijesni stilovi; neoromanika, → neogotika, neorenesansa, → neobarok). Uz prevlast neostilova u kojima se izgrađuje većina reprezentativnih javnih i stambenih građevina, u XIX. stoljeću nastaju mnoge građevne konstrukcije i utilitarne građevine (mostovi, vijadukti, izložbene dvorane, tvornice itd.), koje su primjenom novih materijala (ljeveno željezo, čelik, beton, staklo) i tehnologija najavile novo razdoblje arhitekture; naročito izraženo u Americi izgradnjom velikih gradova (New York, Chicago). Nasuprot tim tendencijama proizašlim iz novih tehničko-konstruktivnih dostignuća, 1860-ih u Engleskoj se javlja pokret za obnovu obiteljske arhitekture i obrta s osloncem na tradicijske vrijednosti; brzo se širi i na ostale dijelove Europe. Oslanjajući se djelomice na pokret iz Engleske, a djelomice kao reakcija na povijesne stilove, pojavljuje se potkraj XIX. stoljeća → secesija (→Jugendstil, → art nouveau, → stil 1900), posljednji cjelovit, potpuno nov stilski izraz prije prodora modernih arhitektonskih koncepcija. Raskid s historizmom i secesijom bio je osnovni preduvjet za razvitak moderne arhitekture, a ostvarili su ga početkom XX. stoljeća → Otto Wagner, → Adolf Loos, → Peter Behrens, → Frank Lloyd Wright i dr. Nakon odjeka više suvremenih avangardnih pravaca (→ futurizam, → kubizam, → ekspresionizam, → neoplasticizam), razvija se poslije 1925. tzv. → internacionalni stil, kojega su osnovne karakteristike konstruktivizam (skeletna gradnja) i funkcionalizam u pristupu, razradi i oblikovanju. Glavni predstavnici (→ Walter Gropius, → Ludwig Mies van der Rohe i → Le Corbusier) izražavaju teoriju funkcionalizma; golem utjecaj na međunarodnu arhitekturu i urbanizam. Poslije II. svjetskog rata arhitektura novim sadržajima nastavlja razvoj kao kasna ili postmoderna, koju obilježuju stereometrijski volumeni od čelika i velikih ostakljenih površina ili pak maštoviti plastički modelirani oblici od prednapregnute armirano-betonske ljuske.
Pogledaj natuknicu u drugim edicijama:

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: